Rodila sam prije nešto više od dva mjeseca. Otada mi govore da ne izvodim dijete na šetnju izvan kuće, ni po danu ni po noći da ne bi netko na nj “nabacio” neko zlo (zle oči, babe, itd.). Isto tako mi preporučuju da stavim koricu kruha u kolica i crveni konac oko ruke i da djetetu obučem nešto naopako. K tome govore i da ne valja dijete križati do krštenja. Osobno u to ne vjerujem, ali moji ukućani su u to uvjereni…

Mlada majka

Vi ste u pravu, Vaši ukućani nisu. Oni su, nažalost, žrtve praznovjerja koje je rasprostranjeno zbog toga što su mu slaba vjera i neznanje, ali i strah od nepoznatih sila, “najbolji saveznik”. Vjernicima prva Božja zapovijed (“Nemaj drugih bogova uz mene”) zabranjuje častiti druge bogove osim jedinoga Boga koji se objavio svome narodu. “Zabranjuje praznovjerje i bezvjerje. Praznovjerje je, na neki način, izopačena pretjeranost religije, dok je bezvjerje mana koja je manjkom oprečna kreposti bogoštovlja” (Katekizam Katoličke Crkve, 2110).

Praznovjerje je – kao što je vidljivo i iz slučaja Vaše obitelji – zastranjenje religioznog osjećaja i djela koja iz njega izviru. Može se također prikazati pod maskom štovanja pravog Boga (zato možda Vaši ukućani tvrde da “dijete ne valja križati do krštenja” kako se ne bi tobože “uvrijedilo” Boga), na primjer kada se nekim djelima, inače ispravnim ili nužnim, pridaje gotovo magična važnost. Tako se iz brige za dijete, koje se nije izvodilo izvan kuće na šetnje dok je bilo previše hladno i postojala opasnost da se razboli, “izrodilo” praznovjerje da će netko na njega “baciti” neko zlo.

Isto to vrijedi i za koricu kruha u kolicima i crveni konac oko ruke djeteta, pa i za oblačenje odjeće naopako. Sve su to čini ili djela vjerojatno vođeni “dobrim namjerama” – željom da se malome djetetu (ili, u drugim slučajevima nekome drugom) učini nešto dobra, ali su rezultat čistoga praznovjerja. Staviti nekome “koricu kruha u kolica” može biti znak naše želje da “u životu ne bude gladan”, međutim, takav čin očituje i želju da se “zagospodari vremenom, poviješću i konačno nad ljudima, a ujedno i želju da se umilostive skrite moći. To je sve u proturječju s čašću i štovanjem, združenim sa strahopočitanjem prožetim ljubavlju, koje dugujemo samo Bogu” (KKC 2116).

Jednako to vrijedi i za “crveni konac oko ruke”, jer bi on u ovome slučaju zapravo predstavljao “amajliju” – neku vrstu “natprirodne zaštite”, a katolička vjera osuđuje i nošenje amajlija. U praznovjerna ponašanja ubrajaju se i vračanje, čaranje, magija, svjesno štovanje idola, spiritizam i sotonizam. Praznovjerje je, kako je jasno, i grijeh koga bi se trebalo kloniti i koga se mora ispovijedati. U stvarima koja se tiču naše sadašnjosti, ali i prošlosti i budućnosti kršćanin se s radosnim povjerenjem predaje u ruke Božje, u ruke Providnosti, pa je utjecanje “magičnim stvarima” i praksama moralno nedopustivo i Crkva ga svojim vjernicima zabranjuje.

“Sva djela magije i čaranja, kojima bi se htjelo podložiti tajne moći i staviti ih u vlastitu službu te steći nadnaravnu moć nad bližnjim – pa bilo i zato da mu se pribavi zdravlje… – teška je povreda kreposti bogoštovlja. A ta djela treba još više osuditi kad ih prati namjera da se drugima škodi ili kad se njima traži zahvat zloduhâ… Za osudu je također nošenje amajlija, što gatare i vidovnjaci često preporučuju”, napisali smo bili i u “Našim razgovorima” od prije tri godine (GK, br. 17, 27. travnja 2003, str. 19).

Iz Vašeg je pisma jasno da iza tih čina Vaših ukućana stoje dobre namjere, ali su one i pogrešne i grešne, jer se određenim stvarima i djelima pripisuju “božanske moći” koje nemaju. Zato bi trebalo odbaciti praznovjerje, da ne bi došlo i do otpadništva od Boga do kojega može doći zbog slabe vjere i nepoučenosti, a ne samo iz zlih namjera. Jer, oni koji nekome žele učiniti ili zajamčiti dobro lažnim sredstvima, zapravo postaju robovi Zloga koji im nikad i ni u kojem slučaju ne želi dobro.

Izvor: Glas Koncila