Bog, p. Luka! Ja Boga molim za pomoć u vezi nekih bitnih stvari i odluka, ali ga se usudim “gnjavit” i oko nekih tričarija, u stilu: da me, na usmenom, ne pitaju baš poglavlje koje najmanje znam: da mi prijateljica konačno položi Rimsko pravo, da sestra ne dobije komad iz kemije i sl. Ja znam da kad molim za nešto konkretno, to može, vrlo lako, biti nesuglasno s Božjim “planovima” i, u principu, loše za mene, te stoga moja molitva uvijek ima neki prizvuk: “Eto, to te ja molim, ali Ti znaš najbolje, budi volja Tvoja (ionako će biti…)” E, tu dolazi problem. Nekako mi se molitva učini suvišnom (zbog ovog: “ionako će biti”), jer uza sve molitve ljudima se i dalje dešavaju loše stvari (i to obično onima koji to ne zaslužuju) i kao da Bog radi sasvim “po svom”, molili se mi ili ne. Dakle, zanima me vaše mišljenje, vrijedi li moliti za neke konkretne stvari (nečije ozdravljenje, pronalazak izgubljenog…) ili bi samo trebalo moliti za ustrajnost i snagu za suočavanje sa svime što ti je stavljeno na put…? Puno pozdrava.

Potrebno se moliti, makar se i krivo molili. Ono najvrjednije u našim molitvama jest naša želja. A budući da ne vidimo cjelinu svog života, mi svoje želje uobličujemo, u koji put, nesavršene riječi molitve. Stoga je dobro da nam Bog ne dadne ono što smo ga riječima molili – jer bismo dobili ono što stvarno nismo željeli. Samo onda kad te riječi odgovaraju istinskoj želji našeg srca, Bog nam daje da bude kako smo se molili. Moli, dakle, za sve ono što misliš da ti treba – jer tako Božju pozornost na sebe svraćaš, sebe zapravo za njegove darove otvaraš – no, pritom budi spremna da ti dadne ono što nisi očekivala. Dat će, budi sigurna, uvijek više i bolje nego što si riječima molila.

Od srca te pozdravljam,

p. Luka Rađa