Nakon hrabre odluke koju neki smatraju nespretno izraženom da se, naime, u bolnici Sestara milosrdnica u Zagrebu više ne izvode pobačaji, u privatnim razgovorima i u sredstvima javnog priopćavanja kao što su novine, radio i televizija, nisu se birala ni sredstva ni načini negodovanja protiv te odluke, u namjeri da je se povuče. Ne mali broj tih nastupa podsjećao nas je na ljude i metode iz prošlog režima kad su samo režimlije mogli govoriti sebi u prilog, a druge suditi i osuditi. Tako je uz rat protiv Domovine otvoren i rat protiv nerođenih. Kaže se, međutim, da smo mi vjernici u demokraciji odgovorni za demokraciju i za ono što se radi u ime naroda. A ja vidim, sve je to teško!

S malo riječi, tvoje pismo otvara golem problem pa sam ga stoga prepolovio. O drugomu, ovdje neobjavljenomu dijelu, povest ću riječ sljedeći put. U oba slučaja isprepliću se vidici: pravnički (zakon o pobačaju), propagandistički (sredstva priopćavanja koja ne biraju način u hajci za pobačaj), ideološki (još uvijek autoritaran način bivših komunista), viktimološki (uništavaju naš dvostrukim krvoprolićem: rođenih svakoga uzrasta i još nerođenih), politički (daje li zaista »prava demokracija »pravo« i »slobodu« na pobačaj?), etički (kakva je naša vjernička odgovornost u demokraciji?).

Slušamo slogane: »to svi čine«, »danas se ne može zamisliti demokratsko društvo koje bi omeđivalo pravo na pobačaj«, »ne ćemo se valjda opet vratiti u srednji vijek«, »lako je vama govoriti, treba razumjeti ženu i njezine teškoće, i zato ona ima pravo« itd. Ti i slični slogani lažni su sa stanovišta katoličke vjere i morala.

Ono što »svi čine«, pa bilo njih i 99%, nije nikada pravilo moralnoga ponašanja, nego ono što svi moraju činiti. Demokratičnost društva nije u tome da pusti slobodu svemu (javnomu kriminalu, terorizmu, drogi, nemoralu, pobačaju), nego da mudrim zakonima pomaže odgajati čovjeka za pravilno služenje svojom slobodom. A ako je u takvoj demokraciji tako velik postotak katolika kao u Hrvatskoj (preko tri četvrtine, odnosno 86%), onda zakonodavac mora biti posebno oprezan i uviđavan prema njihovoj savjesti. Srednji vijek mlađi poznaju samo preko komunističke propagande koja ga je ocrnila dok znanstveni dokazi našega pokojnog profesora A. Gahsa o tadašnjemu položaju žene, obiteljskomu životu, blagostanju prosječna čovjeka itd. postiđuju našu današnju razinu, izuzevši, dakako, tehnički vidik. Poteškoće žene kod rađanja nitko ne niječe. Kršćanin ih poznaje iz Biblije kao posljedicu grijeha: »U mukama djecu ćeš rađati« (Post 2,16). Ali ni ona ni itko drugi nema »pravo« ubiti nevino i još nerođeno dijete, bez obzira u kojoj fazi razvojnoga procesa bio taj ljudski život. »Ljudsko biće treba poštivati i s njime postupati kao s osobom – od njegova začeća« (DnV I, 1). Ali o biološko-medicinskomu vidu razvojnoga procesa embrija (začetka) govorit ćemo sljedeći put. Kada spominješ »ljude« i »metode« iz prošloga režima, dotičeš njihovu ideologiju. Oni je na području ćudorednoga ponašanja i dalje žive. Zato im je moral laicistički, materijalističkoga usmjerenja, oprečan kršćanskomu, napose katoličkome moralu. Nemaju stalnih principa ni vrijednosti, osim interesa i koristi u dotičnoj situaciji; zastupnici takve »etike« viču i galame o ljudskim pravima i slobodama, ali ne razumiju o čemu govore. Ljudska prava i slobode nisu i ne mogu biti ničiji proizvoljni zahtjev (»tako mi se hoće« i »tako mi koristi«), nego su izraz naravnoga moralnog zakona koji oduvijek živi u čovjekovu srcu. U dubini savjesti čovjek otkriva zakon koji on sam sebi ne daje, ali kojemu se mora pokoravati. Taj glas što ga uvijek poziva da ljubi i čini dobro, a izbjegava zlo, kada zatreba, jasno odzvanja u intimnosti našega srca: čini ovo, a izbjegavaj ono. Čovjek, naime, ima u srcu zakon što mu ga je Bog upisao. U pokoravanju tomu zakonu jest i čovjekovo dostojanstvo i po tomu će mu se zakonu »suditi«. Taj zakon u čovjeku ostvarenje je vječnoga Božjeg zakona. Stoga, kako crkveni, tako i državni zakoni imaju biti primjena i konkretno tumačenje toga istog Božjeg zakona. Ukoliko to nisu ili mu se protive, ne samo da ne obvezuju ničiju savjest, nego svaki pošten čovjek, da ne kažemo katolik, ima ustati protiv takvih zakona.

Taj se naravni moralni zakon javlja u savjesti svakoga čovjeka. Ispravna savjest čita njegove zahtjeve i prihvaća ih kao glas Božji u konkretnoj situaciji. Tako naravni zakon i savjest zajedno tvore objektivni moralni red po kojemu valja urediti život i sve djelovanje ako se želimo spasiti. Modernim jezikom se to kaže: ljudska prava i slobode izraz su dostojanstva ljudske osobe, izviru iz naravi toga dostojanstva. Zato njima nitko nikada nema prava manipulirati, treba ih poštivati, po njima živjeti i raditi uvijek, svakom prilikom, pa i kada je teško, kada se zahtijeva ozbiljno odricanje.

Naprotiv, zastupnici laicističkoga morala ne razumiju da je narav toga transcendentnog dostojanstva ljudske osobe norma, mjerilo svakoga našeg moralnog ponašanja. Ukoliko neki stav ili čin nije u skladu s tim dostojanstvom, nije ćudoredno ispravan. Kažemo »svakoga« jer nema svjesnih i slobodnih čina koji u isto vrijeme nisu ili dobri ili zli.

Pobačaj je izravno i mnogostruko uperen protiv dostojanstva ljudske osobe. Uperen je protiv dostojanstva onoga koji takav čin hoće, na nj pristaje ili na nj nagovara; koji ga čini, u njemu sudjeluje, s njim se slaže: dakle, protiv dostojanstva roditelja koji hoće i naređuju pobačaj, protiv rođaka i prijatelja koji na nj pristaju, na nj nagovaraju ili ga zagovaraju, protiv dostojanstva ginekologa koji to izvode i svih onih koji mu izravno i neposredno pomažu. Novi Zakonik kanonskoga prava Crkve iz 1983. ne spominje poimence sve te krivce, nego ih pretpostavlja kada kaže da su krivci u kažnjivu djelu (pobačaju) svi oni bez čijega sudjelovanja »kažnjivo djelo ne bi bilo počinjeno« (kan. 1329, 2).

Pobačaj, dakle, nije samo težak grijeh ubojstva nevina bića, nego je i s crkveno-pravnoga gledišta »kažnjivo djelo«. »Djelo« kakva tipa? »Protiv ljudskog života i slobode« (tit. VI). »Kažnjivo« kakvom kaznom? »Tko sudjeluje u činjenju pobačaja, upada, ako dođe do učinka, u izopćenje unaprijed izrečeno« (kan. 1398). Razumijeva se izopćenje iz Katoličke Crkve pridržano biskupu (kan. 1355, 2). Znači, biskup može odriješiti od takva izopćenja. Koji biskup? Više se ne kaže »mjesni biskup«, kao u Kodeksu iz 1917. Dakle, svaki biskup može odriješiti od toga izopćenja. Može li i običan svećenik? Samo u slučaju »ako je pokorniku teško ostati u stanju teškoga grijeha za vrijeme potrebno da o tome odluči mjerodavni poglavar« (kan 1357, 1). Novi Kodeks ne uzima u obzir i opasnost sablazni, gubitka dobra glasa počinitelja jer takva prilika sama sobom obustavlja od dužnosti opsluživanja »unaprijed izrečene kazne koja nije proglašena ni općepoznata u mjestu gdje se prekršitelj nalazi« (kan. 1352, 2).

Što se »izravnoga« pobačaja tiče, a o tome se radi u našim društveno-političkim prilikama, katoličko je učenje jasno i od početka isto, kako se vidi iz enciklike Evanđelje života (1995.), br. 62. Crkva nema vlast mijenjati nauk, nego samo tumačiti: nikada nikakvim razlozima ne može se opravdati »izravno« ubojstvo nevina čovjeka pa stoga ni začeta ploda u majčinu krilu jer se radi o teškoj povrjedi pete Božje zapovijedi. Prema ljudskomu začetu plodu u majčinu krilu Katolička se Crkva odnosi kao prema nevinoj ljudskoj osobi. Bez suda, bez mogućnosti obrane, okrutno je ubiti, slično zloglasnu ratnomu masakriranju, s tom razlikom što se to ubojstvo čini u klinikama, a ne na bojištu, velik je zločin. Laicistička etika, naprotiv, koja to dopušta i traži, daleko je od svake moralnosti, od kulture i čovječnosti, od ljudskih prava i sloboda i čovjekova dostojanstva.

Nikada nitko ne može obraniti svoje ljudsko dostojanstvo ako zagovara izravni pobačaj.

Drugo je pitanje »neizravnoga« pobačaja i nauka Katoličke Crkve o njemu. Taj problem u svojemu pismu ne spominješ, a nije mu ni mjesto u ovoj abortističkoj hajci. Isto tako valja naglasiti da je ovdje govor o »objektivnomu« nauku Crkve, ne o »subjektivnomu« stanju savjesti počinitelja, o čemu sudi Bog. A za nas vjernike vrijedi opomena sv. Pavla: »Nemajte udjela u jalovim djelima tame, nego ih dapače raskrinkavajte, jer što potajno čine, sramota je i govoriti« (Ef 5,11–12).

Preuzeto iz knjige p. Ivana Fučeka, Vjerovati – živjeti. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.