PITAJTE SVEĆENIKA

Kako prepoznati napastovanje Sotone?

Veliki napasnik djeluje na ljudsku maštu i sjećanje, zatamnjuje čovjekovu sposobnost razlučivanja i umanjuje snagu volje da bi ga naveo na grijeh.

Foto: Pinterest.com

Foto: Pinterest.com

Zloduh vrši dvije vrste zloćudnih djelovanja: jedno se naziva redovno djelovanje i ograničava se na napastovanje, a drugo se zove izvanredno, kada Sotona od zavođenja prijeđe na tjelesnu ili psihičku prisilu kako bi se okomio na čovjeka. Taj oblik izvanredna djelovanja susrećemo u slučajevima opsjednuća i u raznim oblicima uroka. Između tih dviju razina djelovanja postoji, naravno, neprekidnost, jer su im načelo i cilj isti.

“Bdijte i molite

da ne padnete u napast.”

Tekst se nastavlja ispod oglasa

(Mk 14,38)

Što je napastovanje?

Napastovanje je poticanje volje na zlo. Kod napastovanja Sotona očituje da je sačuvao svu razumnost i istančanost čistoga duha. Veliki napasnik djeluje na ljudsku maštu i sjećanje, zatamnjuje čovjekovu sposobnost razlučivanja i umanjuje snagu volje da bi ga naveo na grijeh. U svojoj knjizi otac Ch. D. Boulogne vrlo dobro opisuje nevjerojatnu spretnost Sotone: “Zloduh najprije potiče i uznemiruje maštu predodžbama koje laskaju sebeljublju […]. Preko slika dopire do razuma i ometa njegovu sposobnost rasuđivanja […]. Ulaguje se onoj izopačenoj i pokvarenoj znatiželji koja duh zavlači u polumrak i zakulisne prostore gdje se boje i oblici u toj mjeri gube i rastaču da ih se jedva razlikuje, i više i ne pokušava razlučiti […]. Na taj način umrtvljena, savjest se uspava.”1  Napastovanje se dakle oslanja na našu ljudsku slabost. Iako je izgubio svoj izvorni sjaj, Sotona je sačuvao svu svoju pamet: on je otac laži, najprepredeniji i najlukaviji zavodnik. Zna kako namamiti čovjeka dočaravajući mu sve moguće slasti: uspjeh, bogatstva, moć, časti, užitke, dobitke… Kada nam izloži neku zabludu, dobro pazi da to bude umotano u djeliće istine koja je čini prihvatljivom… samo zato da bi nas naveo na grijeh. “I tako”, tumači sveti Toma Akvinski, “razum upada u zabludu zbog prividne istine, kao što se volja daje voditi zlom zbog prividnoga dobra.”2  Sveti Pavao piše da se “sam Sotona prerušuje u anđela svjetla” (2 Kor 11,14) jer neprestano spletkari protiv čovjeka: zlo mu prikazuje pod prividom dobra, traži slabu točku, ono mjesto gdje će najlakše doprijeti do čovjeka da bi ga doveo do pada. Zloduh nema prijatelje nego samo robove koje ugnjetava nakon što ih je zaveo. Nije li upravo on taj koji nas – nakon što nas je prevario i naveo na zlo – “dan i noć optužuje pred Bogom našim” (Otk 12,10b)?

Bog ne dopušta da budemo kušani preko svojih snaga. Svaka napast može biti nadvladana duhovnim sredstvima koja nam Bog daje. To su molitva, sakramenti, budnost…

“Ta vjeran je Bog:

neće pustiti da budete kušani preko svojih sila,

nego će s kušnjom dati i ishod

da možete izdržati.”

(1 Kor 10,13)

Dolazi li svaka napast od zloduha?

Sveti Toma Akvinski tvrdi da se posebna zadaća zloduha sastoji u tome da čovjeka napastuje.3  Anđeoski nas naučitelj ipak upozorava da ne valja pojednostavljivati u toj mjeri da pomislimo da je zloduh odgovoran za sve napasti koje opsjedaju ljudsko srce: “Čovjek sam od sebe može skrenuti na zlo, a da ga na to ne tjera nikakav vanjski poticaj. U tome se smislu zloduhu ne mogu pripisati svi grijesi koji su počinjeni na ovoj zemlji. No, čovjekova sklonost prema zlu ne bi postojala da nema istočnoga grijeha. U tome se smislu može reći da je Sotona neizravno u korijenu svih grijeha.”4

Čovjek, naime, u sebi nosi posljedice istočnoga grijeha i često postaje rob svoje pohlepe i svojih strasti: “Svakoga napastuje njegova požuda koja ga privlači i mami” (Jak 1,14). Napasti “tijela” rađaju se u nama, u našoj sklonosti prema zlu, u našoj slabosti ili našim porocima. Napasti “svijeta” dolaze od samih ljudi jer nas oni navode na grijeh kada nas potiču da idemo za lažnim vrijednostima i lažnim bogatstvima; oni nas još izazivaju, stavljaju na muke i često nas sprječavaju da nasljedujemo Krista.

Ostaje ipak istina da velik dio napasti dolazi od zloduha, ali nije uvijek lako razlučiti koje su đavolskoga podrijetla, a koje imaju neki drugi uzrok. Općenito se đavolska napast prepoznaje po njezinoj silini, jer se radi o izvanjskoj snazi koja je uporna, koja ustraje i koja je često nepredvidiva.

“Vidjeh sve zamke koje je neprijatelj postavio širom svijeta i uzdišući rekoh: ‘Hoće li ih itko biti sposoban izbjeći?’ Tada začuh glas koji mi odgovori:

‘Poniznost.’”

sv. Antun Pustinjak (250.–356.)

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Gornji tekst je izvadak iz knjige Gillesa Jeanguenina “Sotona i njegove zamke”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

Knjigu možete prelistati na linku ovdje.

——————–

1    Ch. D. Boulogne, Le monde des esprits, 1945, str. 141.

2    Sv. Toma Akvinski, Suma teologije, II-II, q. 176, a. 6.

3    Usp. sv. Toma Akvinski, Suma teologije, I, q. 63–64.

4    Sv. Toma Akvinski, Suma teologije, I-II, q. 80, a. 3–4.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 19. studenoga 2015.

Možda vam se svidi