Usred sve veće zabrinutosti zbog mentalnog zdravlja, kardinal Jose Advincula, nadbiskup Manile, naglasio je 2. travnja važnost da svećenici pripaze na svoje mentalno zdravlje ako žele održati svoje poslanje.

Slaveći misu posvete ulja na Veliki četvrtak u Manilskoj katedrali, Advincula je citirao jedno nedavno istraživanje u kojem je oko 18% ispitanika izjavilo da „prolazi kroz psihološke poteškoće“, što znači da „gotovo jedan od petorice svećenika doživljava mentalne teškoće ili emocionalno breme.“

Podsjetio je pripadnike klera da priznaju vlastitu ljudsku ranjivost i slabosti, te pozvao vjernike da svećenike podupiru molitvom i razumijevanjem.

Prema podacima Filipinske biskupske konferencije iz 2025. godine, u zemlji djeluje više od 10 000 svećenika koji pastoralno služe 73,6 milijuna katolika.

Papina molitvena nakana za travanj

Advinculine riječi poklopile su se s travanjskom molitvenom nakanom Svetog Oca, koja glasi: „Za svećenike u krizi.“

Pozivajući se na Papine riječi, Advincula je pozvao vjernike da mole za svećenike, osobito one koji se bore s usamljenošću, sumnjom ili iscrpljenošću.

„Kad se pastir u nekom trenutku umori ili iscrpi, Crkva ga ne smije osuđivati, nego hodati s njime,“ rekao je.

Borba jednog župnika s ovisnošću

EWTN News razgovarao je s dvojicom svećenika koji su se suočili s mentalnim poteškoćama i ispričali kako su se s njima nosili.

„Vlč. Mark“ (pseudonim radi zaštite identiteta), 52-godišnji župnik s juga Filipina, vodi župu s više od 40 000 vjernila, u kojoj služi posljednjih pet godina.

Tijekom godina sve više ga je iscrpljivao pastoralni rad. Postupno je razvio osjećaj usamljenosti i unutarnje napetosti, što je narušilo njegovo mentalno zdravlje. S vremenom je počeo sve češće piti alkohol – i naposljetku razvio ovisnost.

Kako su njegove poteškoće i ovisnost počele utjecati i na osobni i na pastoralni život, nadređeni su mu naložili da se privremeno povuče i provedu godinu dana u crkvenom centru za rehabilitaciju nedaleko od Manile.

Nakon godine dana terapije, molitve, društvene podrške i duhovnog razlučivanja, oslobođen je ovisnosti i ponovno djeluje kao župnik – ovaj put u drugoj župi u središnjem dijelu zemlje.

Kaže da iz vlastitih nesavršenosti nosi važnu pouku: kako pronaći ravnotežu između brige za druge i brige za samog sebe – tjelesno, duhovno i emocionalno.

Kušnja ruralnog misionara

Otac Marcilino, 47-godišnji svećenik, nekoć je bio misionar u sjevernim ruralnim krajevima zemlje.

Pastoralno je služio oko 70 000 katolika, zajedno s dvojicom mlađih svećenika.

„U jednom sam trenutku izgubio zanimanje za svoj pastoralni rad i zanos prema njemu,“ rekao je. „Nisam imao poroke kao takve. Osjećao sam svojevrsnu duhovnu suhoću u svećeničkom životu,“ dodao je.

Kad su njegovi subraća primijetila njegovu potištenost i sve slabije sudjelovanje u molitvi i zajedničkim obrocima, potaknuli su ga da uz odobrenje nadređenih uzme nekoliko mjeseci odmora od pastoralne službe.

Nadređeni su ga poslali na tromjesečni program psihološko-duhovne obnove.

Nakon tog razdoblja vratio se u župu s obnovljenim žarom i radošću u služenju.

„Shvatio sam da svećenici poput mene pate od pastoralne iscrpljenosti ili takozvanog sindroma umora od suosjećanja, do koje dolazi iz različitih razloga,“ objasnio je. „Zato je važno da budemo pažljivi i da pratimo vlastito mentalno zdravlje, kako bismo mogli služiti drugima s nadom i suosjećanjem.“

Zahvalio je nadređenima i svima koji ga podržavaju u njegovu misionarskom djelovanju.

„Moje borbe s mentalnim zdravljem naučile su me važnoj lekciji – da nisam nadčovjek,“ rekao je. „Moram biti svjestan svojih ograničenja – briga, tjeskoba, stresa i donekle depresije.“

„Svi smo mi nesavršeni – i oslanjamo se na Božju milost da izvršimo svoje pastoralno poslanje za opće dobro,“ dodao je.