Priznajem da postoje zdravstveni rizici pušenja cigareta, ali moj prijatelj protestant inzistira na tome da je pušenje grijeh. No nulta tolerancija prema bilo kakvom pušenju duhana čini se pretjerano samopravednička ili barem puritanska. Postoji li neki argument koji barem otvara vrata povremenom pušenju?

Odgovor: Iako upozorava na neumjereno pušenje duhana, Crkva nije osudila pušenje kao takvo. No postoje jaki praktični prigovori cigaretama koji ovu diskusiju mogu učiniti kratkom. Preko milijarde ljudi na zemlji puši, ali povećana svjesnost zdravstvenih rizika čini pušenje sve manje razumnim. Na primjer, iz sažetka studije provedene 2007. godine:

Više od 100 od 599 dokumentiranih aditiva u cigaretama imaju farmakološki efekt koji prikriva miris dima duhana iz cigarete, povećava ili održava razinu nikotina, povećava ovisnost o cigaretama i prikriva simptome i bolesti povezane s pušačkim ponašanjem.[1]

Moralni teolog Germaine Grisez jasno izražava svoje mišljenje da je redovno pušenje duhana ozbiljna stvar i da bi se čak i povremeno pušenje trebalo izbjegavati:

Ako je korištenje duhana ikada bilo razumno, sigurno danas postoje jaki razlozi da ga se prestane koristiti: opasnost ovisnosti, rizik vrlo lošeg utjecaja na zdravlje, financijski troškovi i utjecaj na druge – kako na one koji oponašaju takav loš primjer tako i na one kojima nečije pušenje nanosi štetu ili im jednostavno samo smeta. Prema tome, po mom mišljenju, pušenje nije samo glupo već je i moralno pogrešno. Koliko pogrešno? Kao što ste rekli, redovito i uobičajeno korištenje duhana je smrtonosno. Mislim da je samo iz tog razloga, takvo korištenje, kao i povremeno pušenje, uvijek ozbiljna stvar. Štoviše, ozbiljnost uobičajenog korištenja duhana je dodatno opterećena i drugim faktorima, kao što je davanje lošeg primjera mladim ljudima.[2]

Čini se da je prvi zadatak u ovoj raspravi o pušenju proglasiti da je „redovito i uobičajeno“ korištenje duhana loše i da su industrijski izrađene cigarete otrovne. Svaki dodatni prigovor koji se pojavi trebao bi se tretirati na ovaj isti način kako bi se ljude odgovorilo od pušenja. Strategija (kojom bi se eventualno otvorila vrata povremenom pušenju, kako u svom pitanju moli čitatelj, op. p.) je da se prebaci fokus s praktičnog na filozofsko. Praktični usmjereni argumenti za dopuštanje povremenog pušenja, kao na primjer “škija nije štetna kao industrijske cigarete”, izazvat će samo dodatne prepirke.

Stoga je jedan od načina kako pristupiti problemu pušenja u utvrđivanju važnosti užitka u našim životima (ovdje se misli na pozitivan pojam užitka u filozofsko-teološkom smislu, op. p.). Po svojoj prirodi, od Boga stvorenoj, mi koristimo mnoga zemaljska dobra za vlastiti užitak. Zapravo, po svojoj prirodi prepoznajemo da su one organske tvari koje dobro mirišu za nas zdravije i hranjivije. Postoji naravni argument da nam je Bog dao apetit i sposobnost da osjetimo užitak s jedne strane, i bol s druge strane, kako bi nas potaknuo da (uz pomoć užitka) težimo za vlastitim dobrom.

Štoviše, smijemo ići za užitkom, samo užitka radi. Kao što Katekizam Katoličke Crkve poučava, uzimajući umjerenost kao vodeći princip, smijemo upotrijebiti sve Božje kreacije (uključujući i duhan) zahvaljujući Bogu za svaki blagoslov koji nam daje:

“Umjerenost je moralna krepost koja obuzdava privlačnost naslada i osposobljava za ravnotežu u upotrebi stvorenih stvari. Ona osigurava gospodstvo volje nad nagonima i drži želje u granicama čestitosti. Umjerena osoba vlastite osjetne težnje usmjeruje prema dobru…” (KKC, br. 1809)

Umjerenost nije samo jedna od vrlina: to je najvažnija vrlina. Naša privlačnost za užitkom nas tjera prema prirodnim dobrima koja nam trebaju za samoodržanje (hrana je jedno takvo prirodno dobro) ili za nastavak vrste (na primjer seksualni odnos). Umjerenost regulira požudu za užitkom tako da naši apetiti budu usmjereni prema onome što nas vodi do sreće, a ne da apetiti za užitkom preuzmu vlast nad nama. K tome, umjerenost nas dovodi do vrata apstinencije – samoodricanja koje traži viša dobra uma i duha koja nas onda vode k još većem stupnju sreće. (Vidi genijalan članak o Aristotelova četiri stupnja sreće.)

Neka osoba može u više navrata uživati u pušenju i pritom „zadržati zdravu slobodu odlučivanja“, dok druga osoba može biti u opasnosti od ovisnosti nakon prvog dima. Ovisno o situaciji u kojoj se osoba nalazi, čak i samo jedna cigareta može biti užitak koji treba izbjegavati. Katekizam kaže:

“Vrlina umjerenosti nas usmjerava na izbjegavanje bilo koje vrste pretjerivanja: zlouporaba hrane, alkohola, duhana ili lijekova” (br. 2290, podcrtano u originalu).

Alkohol je dobra usporedba. Sveto pismo ne navodi da pijenje alkohola samo po sebi treba izbjegavati, ali  kaže „ne opijajte se vinom u kojem je razuzdanost“ (Efežanima, 5,18) i „dobro je ne jesti mesa i ne piti vina i ne uzimati ništa o što se tvoj brat spotiče“ (Rimljanima, 14, 21). Ovaj drugi navod je poticaj da volimo svojeg susjeda tj. ne izazivamo, čak i nenamjerno, svoga brata da se spotakne dok mi tražimo užitak. Ali općenito u korištenju alkohola, kao i u svim drugim dobrima koja konzumiramo, svaki pojedinac mora regulirati korištenje sam za sebe, u skladu s vlastitim kapacitetima i slabostima i u skladu sa svojim putom prema Bogu:

“Tko jede, neka ne prezire onoga tko ne jede; tko pak ne jede, neka ne sudi onoga tko jede. Ta Bog ga je prigrlio. Tko si ti da sudiš tuđega slugu? Svojemu Gospodaru i stoji i pada!” (Rim 14, 3-4)

Bog nam daje sposobnost i da osjetimo užitak i da zadržimo kontrolu nad svojim apetitima za užitkom. Osoba koja ne može uživati u nekom užitku uz istovremeno zadržavanje kontrole, treba izbjegavati prilike za takav užitak. No to ne čini sam užitak objektivno grešnim.

Ako bi pušenje radi užitka koje donosi bilo uvijek pogrešno, tada se ono po svojoj prirodi ne bi slagalo s istinskim dobrom. Dakle cilj pušenja nije ovisnost ili narušavanje zdravlja, već užitak koji je po sebi dobar. Može li se, drugim riječima rečeno, s razlogom smatrati da je pušenje radi užitka dobro i da umjereno korištenje duhana vjerojatno neće nanijeti štetu osobi koja puši? Ako je odgovor na ovo pitanje pozitivan, onda pitanje o moralnosti pušenja postaje subjektivno (moralnost ili nemoralnost pušenja tada ovisi o pojedincu i kontroli ili nekontroli koju ima nad pušenjem, op. p.), i stoga se prebacuje u područje koje se tiče umjerenosti.

Eric Stoutz; izvor: CUF, prijevod J. V. | Bitno.net

Napomena Bitno.neta: Kao što autor navodi, Crkva nije osudila pušenje kao takvo. Crkva općenito izbjegava umnažati razne zakone i zabrane koji bi onda apsolutno vrijedili. Vidjeli smo u nizu o muslimanima kako u muslimanskim zemljama imami izdaju fetve za svakodnevni život (vidi OVDJE!) propisujući do u detalje što čovjek smije a što ne smije učiniti da bi ispravno živio. Kako svakodnevnih situacija ima beskonačno, nikada se ne mogu propisati zakoni i zabrane za sve moguće situacije te onda dolazi do zlouporaba jer čovjek počinje tražiti rupu u zakonu ne bi li udovoljio vlastitoj neurednoj strasti. Poznata su Isusova sukobljavanja s farizejima i pismoznancima u vezi s nebrojenim zakonima koje su farizeji skrupulozno vršili, a ono glavno (ljubav prema Bogu i bližnjemu) su, kako im je spočitavao Isus, propuštali. Što je čovjek nezreliji u vjeri, to je skloniji tražiti propisivanje sve većeg broja zabrana, bilo od države bilo od Crkve. Otud i ona poznata rimska poslovica: “Pokvarena država obiluje zakonima.” Ako za nešto ne postoje zakoni i smjernice, on smatra da mu je to dopušteno činiti. “Nitko nije zabranio”, reći će takav. To je slično maloj djeci koja još nisu sposobna razlučivati komplicirane životne situacije te se moraju doslovno oslanjati na zapovijedi koje im propisuju odrasli. Tako dijete ispočetka misli da smije ili ne smije činiti samo ono što su roditelji zabranili ili dozvolili – ne usudi se izići iz okvira zakona. Potrebno je dugo vremena dok dijete donekle ne sazre i postane sposobno samo razlikovati dobro od zla i primjenjivati glavne moralne zapovijedi u svakodnevni život. Mnogi ljudi iz raznih razloga nikada ne sazru u tom smislu, te se do smrti ponašaju poput male djece očekujući bezbrojne, često trivijalne, zabrane i dopuštenja. Naravno, važno je držati na umu da su neke radnje uvijek krive i ne mogu se opravdati, bilo zrelošću bilo nezrelošću, jer spadaju u opća moralna načela, koja svi moraju slijediti, a izražena su u Deset zapovijedi Božjih i dvostrukoj zapovijedi ljubavi… Sjetimo se i one Pavlove: “‘Sve mi je dopušteno!’ Ali – sve ne koristi. ‘Sve mi je dopušteno!’ Ali – neću da mnome išta vlada.” (1 Kor 6, 12)…

Vidi još: Tetoviranje – da ili ne? |  Aristotelova četiri stupnja sreće

Bitno.net

—————————————

[1 ] Michael Rabinoff, DO, PhD, et al., “Pharmacological and Chemical Effects of Cigarette Additives” American Journal of Public Health, November, 2007 97(11): 1981–1991

[2] Germain Grisez, The Way of the Lord Jesus: Volume Three, Difficult Moral Questions (Quincy, IL: Franciscan Press, 1997.)