‘Imam lijepu, pametnu i vrijednu djevojku, ali osjećam da to nije to… Što da radim?’

Hvaljen Bog, velečasni!

Zanima me kako se čovjek treba odnositi prema životnom pozivu? Može li se spasiti ako ne slijedi ili ne pronađe životni poziv? U kolikoj smo mjeri određeni time? Može li čovjek biti sretan i ne slijediti svoj put? Pitam to jer se bojim da sam promašio svoj put. Imam djevojku, ali osjećam da to nije to, no dugo smo zajedno i ne mogu je ostaviti. Jako je dobra, lijepa, pametna, vrijedna, radišna, vjernica. Jednostavno ne može bolja! Ali ipak, kao da to nije to, kao da je nisam vrijedan, kao da smo drugačiji. Imam osjećaj da se ne razumijemo dubinski, dušom. Imam osjećaj da smo toliko različiti da ne možemo biti više zajedno. Ona bi se udala jer je završila fakultet, a ja još ne bih. Svi me pritišću da se ženimo, ja se ne osjećam sposobnim za ženidbu. Osjećam grižnju savjesti i strašnu krivnju. Ne znam što učiniti.

Uvijeke!

Dragi prijatelju, život je jedan. I ne samo da je jedan, nego je i beskrajno vrijedan zato što smo stvoreni na sliku Božju i zato što ono što činimo sa svojim životom utječe ne samo na kvalitetu vremena provedena na zemlji, nego i na spasenje nas samih i drugih ljudi za vječnost.

Sam Gospodin Isus Krist dao nam je primjer kako trebamo živjeti. U njegovu životu nije bilo nikakvih nedostataka ni suvišnih stvari. Svaki trenutak zemaljskoga života iskoristio je da bi otkrivao i vršio volju nebeskoga Oca, a ona uvijek traži ono najbolje za svakoga od nas. Upravo je stoga sažetak Isusova života, zapisan u Svetom pismu, uzor za svakoga od nas. U svakoj situaciji koja je tamo opisana on je učinio ono što je ispravno, bez obzira na to je li to bilo teško ili lagano i tako nam je dao primjer koji trebamo slijediti. Isto vrijedi i za svece. Njihove životopise čitamo upravo zato što su to primjeri osoba koje su upoznale same sebe, živjele autentično, punim plućima ovaj život, koristeći svaki njegov trenutak najbolje što im je to bilo moguće i ne upadajući u trule kompromise kako bi se svidjeli ljudima, nego slušajući svoje srce, koje je nadahnjivao Duh Sveti.

To je ono što Bog želi i za tebe. Da budeš svoj, autentičan. Da tražiš u molitvi, strpljivu osluškivanju i znakovima vremena njegovu volju koja traži da budeš ono što jesi, bez glume i pretvaranja. A zatim da prema tome urediš svoj život kako bi bio uistinu sretan i usrećio druge oko sebe i kako ne bi jednoga dana sa žaljenjem gledao na svoj život.

Ovim što ti pišem nipošto te ne odgovaram od ženidbe, samo ti skrećem pozornost na to da slušaš svoju savjest i da ne ideš protiv nje. Donijeti tako veliku odluku s pola srca ili pod pritiskom okoline bila bi katastrofa jer doista možeš tako učiniti život lošijim i sebi i onima oko sebe, osobito sadašnjoj djevojci.

Što se tiče otkrivanja životnoga poziva, potrebne su samo dvije pretpostavke da ga otkriješ: iskrena spremnost da primiš ono što je Bog zamislio za tebe, bez obzira na to što to bilo, vjerujući da te on poznaje bolje nego ti sama sebe i da je njegov plan plan ljubavi i najveće moguće sreće za tebe. Drugo je da po molitvi, znakovima vremena, duhovnom vodstvu i drugo iskreno, strpljivo i ustrajno tražiš objavu toga poziva. To otkrivanje ponekad traje, ne zato što Bog hoće da ga moljakamo, nego zato što je potrebno vrijeme da naše srce postane uistinu spremno primiti ono što Bog ima reći, odnosno da naša molitva postane iskrena i žarka kakva i treba biti.

Na tom putu pratit ću te i ja svojom molitvom.

Btb

don Damir