Druga Božja zapovijed zabranjuje spominjanje Božjeg imena uzalud, ali brojni vjernici nisu uvijek sigurni što to podrazumijeva.

Tako je jedan slušatelj Hrvatskog katoličkog radija postavio pitanje za emisiju ‘Halo velečasni’: „Spominjem li uzaludno Božje ime kada kažem u čuđenju ‘Isuse’ ili ‘Ajme, Bože moj’?“, prenosi HKM.

„Meni je drago ovo pitanje zato jer u ispovijedi vrlo često čujem od djece da su spominjali Božje ime uzalud, pa se čudim ‘Kako to misliš’“, prepričao je odgovarajući na ovo pitanje vlč. Ljubo Vuković koji je u nastavku rastumačio kako se spominjanje Božjeg imena uzalud odnosi na situacije kada se ono koristi u negativnom kontekstu.

Riječi ‘Bože moj’ su same molitva i zato – pozvao je vlč. Vuković – blagoslivljajte. Spominjanje i zazivanje Božjeg imena ‘Bože, pomozi’ je vapaj. To je opet jedna najstrelovitija molitva, u hipu, i treba to znati razlikovati.

Svećenik je, nadalje, kazao da se pod spominjanjem Božjeg imena uzalud misli na psovku, ili korištenje neprimjerenih izraza (‘bogmanja’) u kojima se Boga uzimanja Boga za svjedoka.

U tom smislu se može reći da je riječ o grijehu, kazao je svećenik, ali ako kažemo ‘Bože moj’, ‘Bože sačuvaj’, ‘sačuvaj me od zla’, ‘od svega’ tu dakle nema problema. Grijeh je jedino kada se radi o psovci i nečemu negativnom po pitanju Božjeg imena, zaključio je vlč. Vuković.