Poštovani,

ja sam agnostik i sve ovo što ću vas pitati zanima me isključivo za moje vlastito duhovno istraživanje i produbljivanje saznanja, kako o Bibliji tako i o katoličkoj religiji i religiji općenito. Moja pitanja vezana su za predbračni seks:

1. Gdje u Bibliji piše da je predbračni seks grijeh? (Ako možete citirati i navesti točno mjesto u Bibliji, pa da ga i ja mogu pročitati.)

2. Na kojem je koncilu donesena odluka o zabrani predbračnog seksa? (Ako o tome i govori Biblija, vjerujem da se tek na jednom od koncila donijela odluka o predbračnom seksu kao grijehu.)

3. Gdje se mogu pročitati zaključci s tog koncila?

4. Kako glasi službeno crkveno tumačenje biblijskog teksta u kojem se govori o predbračnom seksu, a za koji se nadam da ćete mi reći gdje se u Bibliji točno nalazi?

5. Ako je taj tekst iz Staroga zavjeta, a ovo pitanje važi i općenito, tko je (u crkvenoj hijerarhiji) zadužen da se neki citati i zapovijedi iz Staroga zavjeta tumače kao zakon dok se drugi citati i zapovijedi odbacuju kao produkt starog i barbarskog vremena, jer i sami citati se razlikuju u tumačenju od prevoditelja do prevoditelja i to u tolikoj mjeri da se ne razlikuju samo riječi i njihov raspored nego i sam značaj cijelih rečenica?

Srdačan pozdrav!

Poštovani,

o predbračnim se spolnim odnosima već i Stari zavjet izražava negativno.

“Ako tko zavede djevojku koja nije zaručena i s njom legne, neka za nju dadne ženidbenu procjenu i uzme je za ženu. Ako njezin otac odbije da mu je dadne, zavodnik mora odmjeriti srebra u vrijednosti ženidbene procjene za djevojku.” (Izl 22,15)

Hebrejska riječ koja je prevedena sa “zavede” odnosi se na uvjeravanje nekoga laskanjem ili lažnim obećanjima, a mogla bi se prevesti i kao “preveslati nekoga, napraviti nekoga budalom”. To samo po sebi očito nije dobro i ne može se odobriti. Nadalje, momak koji je tako osramotio djevojku može to ispraviti samo tako da ju oženi (čime se naglašava gdje je mjesto spolnim odnosima). Također, valja primijetiti kako zavodnika nitko više ne pita želi li on taj brak – smatra se da je spolnim odnosom sam sebi oduzeo daljnje pravo glasa o toj stvari. Nadalje, ako “njezin otac odbije da mu je dadne” (jer tko bi htio takvoga zeta!), zavodnik plaća naknadu štete ili kaznu u visini ženidbene procjene. Dakle, plaća kaznu, očito je za što.

Predbračni seks, izvanbračni seks, seksualne perverzije, masturbacija i slično uglavnom se ne tretiraju u Novom zavjetu odvojeno, već se redovito govori jednostavno o bludu kao neurednoj seksualnoj aktivnosti (grč. porneia). Usp. npr. 1 Kor 5,1; 1 Kor 6,13; 2 Kor 12,21. Gal 5,19 i Ef 5,3 uz to spominju i nečistoću (grč. akatharsia). Sv. Pavao u 1 Kor 6,16 upozorava vjernike da čak i spolni odnos s bludnicom čini da dvoje postaje jedno tijelo – dakle, vez koji se uspostavlja među osobama ne ovisi o njihovu pravnom stanju ili osjećajima, iako po sebi pripada braku. Što sv. Pavao misli o takvom vezivanju? Već dva retka dalje piše: “Bježite od bludnosti!” Na drugom mjestu sv. Pavao odgovara kako treba postupati onaj tko ne može živjeti uzdržljivost: “Bolje je ženiti se nego izgarati” (1 Kor 7,9). Nema treće legitimne opcije. Sveti Justin, crkveni pisac drugog stoljeća, u 29. poglavlju Prve apologije također tvrdi kako kršćanin živi ili u braku ili u uzdržljivosti. Taj nauk Crkva vjerno prenosi do danas.

Međutim, ako bi trebalo izdvojiti jedan svetopisamski tekst koji je najizravniji, to bi vjerojatno bio Pnz 22,20-21, gdje se za predbračni odnos, odnosno odsutnost djevičanstva pri ulasku u brak, određuje smrtna kazna. Dakle, bez sumnje je riječ o smrtnom grijehu.

Što se tiče tvog pitanja o koncilima, stvar je u tome da se na koncilima raspravljalo o onome što je sporno. Kada su neki osporavali Kristovo božanstvo, to se definiralo na Nicejskom saboru. Kada se osporavalo svećeništvo, to se definiralo na Tridentskom saboru. Ako jednom neka značajna skupina u Crkvi bude osporavala da je predbračni seks teški grijeh, možda će jedan koncil morati svečano proglasiti i nauk o tome. Do tada tvoja pitanja 2 i 3 nemaju smisla. Važno je da uočiš da proglašenje nauka ne znači nastanak tog nauka, nego samo potvrda već prisutnog nauka kada se pojavljuje nesigurnost ili otvorena hereza.

Što se tiče pitanja pod brojem 4, nadam se da ti je gore navedeno dostatan odgovor. Kao što nema potrebe za očite stvari sazivati koncile, tako nema ni potrebe svaki pojedini redak Svetoga pisma popratiti službenim tumačenjem. To se čini samo kada je potrebno odbaciti neku herezu koja je do te mjere prisutna da je potrebna takva intervencija Učiteljstva kako bi se ona iskorijenila. Ponavljam, nikada nije bilo takvih osporavanja u tekstovima koji se odnose na blud jer su i sami tekstovi i predaja Crkve o ovom pitanju jasni.

Što se tiče tumačenja Staroga zavjeta, postoje određeni principi. Jedan od njih je, primjerice, da ono što se u njemu odnosi na bogoštovlje više ne vrijedi u doslovnom značenju, o čemu opširno govori Poslanica Hebrejima, a i sveti Toma u svojoj “Teološkoj sumi”. S druge strane, ono što se tiče morala, a što je objavljeno u Starome zavjetu, obvezuje, budući da se radi o naravnom moralnom zakonu koji se odnosi na sve ljude svih vremena jer proistječe iz same ljudske naravi. Tako je, primjerice, Kajin bio odgovoran za ubojstvo brata Abela neovisno o tome što su tek puno kasnije objavljene 10 zapovijedi. One su dio ljudske naravi, a objava ih samo potvrđuje i precizira tamo gdje je samim razumom vrlo teško doći do ispravnog shvaćanja u pojedinostima. Vlast definiranja istina vjere, sukladno Svetom pismu i Predaji, pripada Petrovu nasljedniku i biskupima koji su združeni s njime, odnosno Učiteljstvu. Dakako da Učiteljstvo u vršenju svoje službe vodi računa o osjećaju vjere Božjeg naroda (koji se, međutim, ne može svesti na trendove jednog društva ili vremena), ali i o rezultatima teološkog istraživanja.

Btb,
don Damir

Izvor: SPAS – studentski pastoral