NEW AGE I KRŠĆANSTVO

Duhovnost bez dogmi: Zašto UN podupire misionare New agea i istočnjačke mistike?

“Mi imamo u sebi svete spise. Mi sadržimo ono što je Božansko. Mi smo to Božansko. Mi smo crkva, sinagoga, ašram. Nije nam potrebno ništa drugo, osim sklopiti oči i osjetiti energiju sakramenata, sefirota i čakri, kao izvore naše moći…”

Foto: Shutterstock.com

New age radikalno odbacuje dogmatski i hijerarhijski aspekt religija i rado citira rečenicu koja se pripisuje Mahatmi Gandhiju (1869.–1948.) po kojemu “Bog ne pripada ni jednoj religiji”. Smatra da su tradicionalne religije prikladne za mase, detradicionalizirana je prilagođena individuama. 1 U tomu smislu i logo Teozofskoga društva glasi da “nema religije nad istinom” (There is no religion higher than truth), kao što će i Sai Baba steći popularnost na Zapadu ponavljanjima mantra da “postoji samo jedna religija – religija ljubavi” premda, dobro znamo, da je promicao isključivo hinduizam (sanāthana dharmu). Engleski pisac Aldous Leonard Huxley (1894.–1963.), eksperimentator s drogama i okultizmom, zagovarao je uzimanje onoga najboljega iz svih religija2 koje se, po njemu, ne nalazi u egzoterijskome ili javnome aspektu religije, nego onome ezoterijskom ili tajnome. Štoviše, smatrao je da se religije razilaze samo na njihovoj egzoterijskoj razini dok na ezoterijskoj pokazuju izvanrednu jednodušnost u teoriji i praksi. Učenje o suštinskome jedinstvu svih religija na višoj ili unutarnjoj razini predstavlja ezoterijski mit općenito rasprostranjen u miljeu New agea. Koliko je New age daleko od religijama vlastitoga interpretiranja pojmova na koje se priziva, pokazuje i sljedeći odlomak Caroline Myss:

Mi imamo u sebi svete spise. Mi sadržimo ono što je Božansko. Mi smo to Božansko. Mi smo crkva, sinagoga, ašram. Nije nam potrebno ništa drugo, osim sklopiti oči i osjetiti energiju sakramenata, sefirota i čakri, kao izvore naše moći – kao energiju koja napaja našu biologiju. Ironično, jednom kada shvatimo materijal od kojega smo sazdani, nemamo drugog izbora osim živjeti duhovnim životom. 3

Vjera bez religije

New age ne podnosi govor o apsolutnoj istini, dogmama i moralu. Jedina dogma New agea je da on nema dogma. Zazire od pojma “religija” i “institucija” jer oni podrazumijevaju doktrinarni i sistematizirani sadržaj koji je New ageu neprobavljiv. Ni jedna religija nije “istinita” u apsolutnu smislu riječi, ali su, u relativnu smislu riječi, sve jednako “istinite”. New age ne želi odlučiti za jednu religiju, a ni za nijednu, nego se odlučuje za sve u njihovu “duhovnome” aspektu. 4 Predstavlja konglomerat različitih učenja, sinkretizam u punu smislu te riječi, inkluzivistički je otvoren apsorpciji starih i novih ideja, proizišlih s Istoka i Zapada, koje se vječno roje, kako to ilustrira M. Ferguson: “Jutro započe buđenjem. U snu, prije buđenja, čuh lupu, bubanj, ritam marša koji se kreće od prvih šamana neandertalskog doba, preko vedskih vidovnjaka i svih patrijarha. Činilo se da ga nitko ne mogaše zaustaviti.”5  Nema te duhovnosti što je New age u sebe nije kadar apsorbirati, “od prvih šamana neandertalskoga doba” preko vedskih rišija do biblijskih stranica. Ovaj eklektički pokret nadbiskup McCarthy u svojim pastoralnim naputcima opisuje sljedećim riječima:

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Pokret New age može se opisati kao subkultura skoro religiozna, koja je jako rasprostranjena, ali nejasno definirana. Kaže se da cilja pomoći pojedincu ući u kontakt sa svjetlom svojega dubinskoga ja i sa svim manifestacijama božanskoga bilo u svojoj nutrini ili vanjštini posredstvom raznih vježba ili tehnika koje uključuju um. Pokret New age nema pojam osobnoga Boga. Bog je unutar svakoga. Sljedbenici ovoga pokreta referiraju se na njega kao na neku “dobru silu” ili “čistu svijest”. (…) New age predlaže radikalnu preobrazbu načina gledanja na život: stavlja u pitanje naš zapadnjački, znanstveni pristup stvarima i predlaže istočnjački put, skoro magijski. Svrha New agea je ostvarenje ljudskoga potencijala s konačnim ciljem uvođenja u “Doba Vodenjaka”. 6

U svojemu mitskom poimanju religija New age ih sve relativizira i banalizira. Prihvaća objave uzašlih majstora, promiče gnostičko komuniciranje s “božanskom iskrom” unutar sebe, sliku o sebi kao Bogu ili, barem, djeliću Boga i jedinstva sa svemirom na ekološko-panteističkoj platformi. Vjerovanje bez pripadništva religiji (believing without belonging), karakteristično za postmodernu religioznost, obilježje je New agea kao, uostalom, i pripadništvo bez vjerovanja (belonging without believing), koje sociolozi religije prepoznaju kod mnogih suvremenih kršćana koji, deklarativno, pripadaju Crkvi, ali vjeruju u kojekakve sadržaje s kršćanskom objavom nespojive, poput reinkarnacije ili poruka izvanzemaljaca.

‘Fast-food’ religije

“Institucionalizirane religije” New age unaprijed diskvalificira i diskreditira kao klišeizirane, okoštale, istrošene, nemoćne ispuniti očekivanja suvremenih duhovnih nomada. Osudom “organiziranih religija” Gallup je nazvao rezultate jednoga istraživanja iz 1978. godine u časopisu McCall’s, prema pisanju M. Ferguson, provedenoga na uzorku od šezdeset tisuća čitatelja. Ista svjedoči da se 86% nepraktikanata vjere i 76% praktikanata vjere složilo da bi pojedinci trebali tražiti vjeru izvan religijskih institucija. Oko 60% praktikanata vjere složilo se s tvrdnjom da su “skoro sve Crkve izgubile iz vida stvarno duhovni aspekt vjere” 7. Poduža je etiketa prigovora na račun “organiziranih religija” zbog kojih su one diskvalificirane sa suvremenoga religijskog sajma u kojemu je dopušteno vjerovati u što tko hoće i složiti si “credo menu” (“fast-food religiju”) po vlastitomu ukusu. Po jednome New age tekstu o religijama iz 1992. godine čitamo da “ako religije hoće zadovoljiti naš duboki zahtjev za unutarnjim iskustvom, moraju napustiti same sebe kao religije – sustave vjerovanja usredotočene na dogmu i obred – i vratiti se duhovnosti – načinima života koji promiču izravno i unutarnje povezivanje s božanstvom”. 8 New age na prvome mjestu religije kritizira kao “monastički” model svetosti nedostižan za svjetovnjake koji žive uobičajenim životom. Postoji težnja za teologijom svagdašnjice i kontemplacijom trenutka u kojemu se živi što kršćanskoj teologiji nije strano. Valja priznati da Crkva ima problema na razini uspostavljanja komunikacije s postmodernim društvom i njegovim duhovnim zahtjevima, na čemu sigurno treba poraditi, ali je apsurdno očekivati da se Crkva odrekne svojega identiteta služenja istini kako bi “duhovne nomade” privukla u svoje krilo. Ponuda spasenja u Crkvi upućena je čovjeku koji traži istinu, sa svim zahtjevima koji iza nje stoje, dok postmoderno društvo u religijama, više od spasenja, traži terapiju. U potrošačkome društvu potraga za terapijom ili smislom života na kraju završava u duhovnosti, a ne obratno, kako potvrđuje i M. Ferguson: “Duhovno traganje započinje, za većinu nas, kao potraga za smislom života.”9 Amerikanci su u potrazi za skladom između snažne religijske gladi i materijalističkih žudnja. Nezadovoljni materijalnim blagostanjem Amerikanci se okreću duhovnosti. Nezadovoljni tradicionalnim religijama u potrazi su za “osobnom religijom” koja bi bila po njihovoj mjeri:

Zbog toga se raširila potraga za osobnom religijom za neposrednom vezom s duhovnim svijetom […]. U konačnoj analizi, svako ljudsko biće, jednom postiglo fazu samosvijesti, želi osjetiti da njegov život ima unutarnji i duboki smisao, koji ide onkraj jednostavnog življenja i trošenja; i kad počne ovako razmišljati, želi da i njegova društvena organizacija odgovara ovome osjećaju. […] Ovo je što se događa na svjetskoj razini. 10

New age je čista suprotnost postojećim religijama s njihovim hijerarhijama, dogmama i moralnim normama. New age zagovara sentimentalnu duhovnost lišenu svih religija, po uzoru na teozofska, masonska i/ili hermetička učenja. Komparativno proučavanje religija u New ageu samo je alibi za brisanje njihovih granica kako bi ih se relativiziralo i niveliralo. U odnosu na religije New age zauzima superioran stav, što je vidljivo iz teozofskoga mota: There is no religion higher than truth (“Nema religije nad istinom”). Potraga za istinom im je alibi za oslobađanje od religija, a da ih pitanje istine nikada ozbiljno nije ni zanimalo. Uklanjanje granica između znanosti i vjere vodi stvaranju prosvjetiteljske humanističke religije koja ne bi sadržavala ništa onkraj razuma. New age predlaže jednu superreligiju, spiritualni i etički humanizam koji ne dokida različite kultove, nego se inkarnira u svakome od njih. Jean Vernette ovako je opisuje:

Ova svjetska “religija”, teistička i humanistička, ispovijeda istine kojom su sve religije i svi ljudi dobre volje bremeniti, onkraj vjerskih barijera: vjera u Boga i njegovu kreativnu Energiju, poslušnost unutarnjem moralnom Zakonu, poštivanje i promicanje ljudskih vrijednosti koje svi prihvaćaju. Ali odbacuje ideju konačne Božje objave koja pretpostavlja pojavu čovjeka u Isusu iz Nazareta, i nudi uvesti vlastito istraživanje mistike izvan svih organiziranih religija. 11

Duhovnost lišena Istine

Humanist John Dewey (1859.–1952.) završava svoju knjigu A Common Faith (Zajednička vjera) pozivom da od humanizma načinimo “zajedničku vjeru”: u humanizmu “se nalaze svi elementi religiozne vjere koja nije ograničena na sektu, klasu ili rasu. Takva je vjera uvijek implicitno bila zajednička vjera čovječanstva. Preostaje nam da je učinimo eksplicitnom i militantnom”.12 New age označava početak nove duhovne pustolovine i kraj organiziranih (institucionalnih) religija. U prilog rečenoga svjedoči deklaracija organizacije UN-a koju je u listopadu 1975. godine izglasala Skupština duhovnih vođa:

Krize našeg doba uvjetuju svjetske religije da oslobode novi oblik duhovnosti koji će transcendirati sve religijske, kulturne i nacionalne granice, te pridonijeti novoj svijesti ljudskog jedinstva i zajedništva. Mi potvrđujemo nužnost jedne nove duhovnosti oslobođene svake uskogrudnosti, i orijentirane prema rađanju planetarne svijesti. 13

Težnja za širenjem duhovnosti lišene institucionalnih religija, projekt koji želi ostvariti UN, razlog je da UN podupire New age misionare, istočnjačke gurue; to je i razlog što se nominiraju za Nobelovu nagradu pojedinci zaslužni za doprinos razaranju institucionalnih religija, kako bi zaživjela duhovnost lišena dogma i morala. Pri govoru o institucionalnim religijama mislimo, na prvome mjestu, na judeokršćansku religiju, a potom i islam. U njima dominira pretenzija na istinu koja određuje stil života. Istina u New ageu ne nailazi na plodno tlo ni apsolutnu vrijednost. Duhovnost lišena religija i dogma, u konačnici lišena istine, koja će služiti narcisoidnim potrebama, po katoličkome ekspertu Michaelu Fussu, nije ništa drugo nego “kozmička svijest koju su znanosti o religijama prepoznale među plemenskim religijama drevnih naroda” koja nastavlja postojati, uz ostale religijske forme, u dubinama, možda u nesvjesnome, svakoga čovjeka. Kozmička religija ne samo da ne pokazuje nikakvo zanimanje za pitanje istine, nego doktrinarne tvrdnje selektivno zamjenjuje korisnošću i neposrednom učinkovitošću dajući prednost trenutnomu spasenju, zdravlju, pozitivnim i relaksirajućim učincima. Naglasak je na osobnomu iskustvu, osjećaju fasciniranosti pred moćnim silama, bez dopiranja do osobnoga Boga. Kozmička je religija poput nevidljive platforme, stalne u povijesti čovječanstva, koja ne može biti, niti je povijesno ikada bila, potpuno uklonjena, ali koja u svakom slučaju treba ravnotežu metakozmičkoga sustava koji joj pružaju velike religije, napose kršćanstvo. New age je raskinuo sa svim metakozmičkim sustavima, svime što je nadnaravno, i zatvorio se u kozmičku religiju, štoviše magijski svijet. Pojam mistike u New ageu zloupotrijebljen je za panteistička i šamanistička iskustva koja više pripadaju kozmičkoj religiji. 14

Gornji tekst je izvadak iz knjige fra Josipa Blaževića “New age i kršćanstvo”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net


1 Usp. Alessandro CERRI, “La musica della Nuova Era”, u: AAVV., Il New Age. Volti dal passato, nel presente e per il futuro, Roma, 2007., 37.

2 Usp. Aldous Leonard  HUXLEY, The  Perennial Philosophy, New York, 1944.

3 Caroline MYSS, Anatomija duha. Sedam razina moći i iscjeljivanja, Čakovec, 1999., 254.

4 Usp. Massimo INTROVIGNE, Nav. dj., 153.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

5 Isto, 48.

6 Edward Anthony MCCARTHY, The “New Age” Movement. Pastoral Instruction, Miami, 1992., 12.

7 Isto, 466.

8 Ronald S. MILLER i urednici, New Age Journal, “As Above So Below. Paths to Spiritual Renewal in Dailey Life”, Los Angeles, 1992, 11.

9 Usp. Marilyn FERGUSON, Nav. dj., 459.

10 Usp. Isto, 460.

11 Jean VERNETTE, Nav. dj., 110.

12 Navedeno prema: Paul C. VITZ, Psihologija kao religija. Kult samoobožavanja, Split, 2003., 55.

13 Navedeno prema: Jean VERNETTE,  Nav.  dj., 111.

14 Usp. Michael FUSS, “Fenomeno della nuova religiosità in Europa. Una sfida pastorale”, u: Sette e religioni nel mondo, II/6 (travanj – svibanj 1992.), 299–301.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 10. kolovoza 2017.

Možda vam se svidi