Astrologija i reinkarnacija predstavljaju dva snažna uporišta međusobno suprotstavljenim idejama New agea. U prijašnjim vremenima astrologija je označavala primitivan oblik moderne astronomije i kao takvoj valja joj odati priznanje za doprinos saznanjima o zvijezdama i planetima u svim civilizacijama (egipatskoj, babilonskoj, kineskoj, indijskoj). Njezina klasična epoha na Zapadu završava posljednjim stoljećima srednjega vijeka do uključivo šesnaestoga stoljeća. Znanstvenu ulogu proučavanja nebeskih tijela danas je preuzela astronomija.

Astrološka učenja razlikuju se od razdoblja do razdoblja i od civilizacije do civilizacije. Danas astrologija spada u široko ezoterijsko područje koje nema veze sa znanošću, nego se ograničava na odgonetanje ljudskih sudbina. U kršćanskim sredinama prijetvorno se predstavlja pomirljiva s kršćanstvom tvrdeći da astra inclinant, non necessitant (“zvijezde utječu, ali ne obvezuju”) pa ljudi ostaju slobodni slijediti, ili ne, nagnuća (utjecaje) koja potječu od znakova “pod kojim” su rođeni, dok u drugim kulturama zvijezde ne samo da utječu, nego i određuju ljudsku sudbinu, od koje se ne može pobjeći. Francuski dramaturg Pierre Corneille (1606.–1684.) s pravom je mogao ustvrditi da je kršćanstvo ljude oslobodilo od robovanja astrologiji.

Moderna astrologija rađa se u osamnaestomu stoljeću na angloameričkome području s jasnim determinističkim konotacijama kao fenomen potpuno različit od europske srednjovjekovne astrologije. Početci njezina buđenja započinju objavljivanjem djela A Complete Dictionary of Astrology Jamesa Wilsona 1816. godine. Na njegovu tragu Robert C. Smith (1795.–1832.), pod pseudonimom Raphael, 1820. započeo je i danas živo izlaženje Raphael’s Ephemeris, seriju godišnjaka koji donose položaj zvijezda po danima. U devetnaestomu stoljeću potporu će mu pružiti Teozofsko društvo koje će iznjedriti glasovitoga astrologa teozofskoga kova Williama Fredericka Allena (1860.–1917.) koji se potpisivao kao Alan Leo. Astrologija će se u našemu stoljeću razvijati u dva pravca. Prvi je ezoterijski, koji predstavlja religijski sustav, “religiju zvijezda”, zahvaljujući djelima Elberta Benjamina (1882.–1951.), pod pseudonimom C. C. Zain, i Carla Louisa von Grasshoffa (1865.–1938.), poznata pod pseudonimom Max Heindel, utemeljitelja rozenkrojcera. Drugi pravac moderne astrologije manje je zahtjevan, bizaran, još više pseudoznanstveni, pomirljiv sa znanošću makar na njezinu rubu, koji je zahvatio značajan dio suvremenoga društva raznim vrstama horoskopa i astro terapija (kristala). New age, koji se temelji na astrologiji, nije sklon strogoj uvjetovanosti zvijezdama pa se radije priklonio “humanističkoj  astrologiji” koju je utemeljio astrolog Dane Rudhyar, što je pseudonim  Daniela Chennevierea (1895.–1985.), koji astrološke teorije reinterpretira u terminima Jungove psihologije kao simbole za stupanje u kontakt s arhetipovima čovječanstva.1 Isti je zaslužan za mjesto astrologije u New ageu predloživši jednu astrološku zakladu2 kao “okultnu pripravu” za ulazak u Novo doba koju je 1975. objavila teozofska izdavačka kuća.3

Više je astroloških izvora na kojima New age gradi svoju paradigmu. Predstavit ćemo samo tri najznačajnija: hinduistički, budistički i, onaj najpopularniji, ezoterijski. Od početka treba imati na umu da New age religijske činjenice tumači proizvoljno, “simbolički”, što potvrđuje i Marilyn Ferguson s obzirom na astrologiju u koju, kako priznaje, nije upućena, ali je osvojena privlačnom snagom njezinih simbola koji, po njoj, uvjerljivo najavljuju novo zlatno doba.4

Kronološki najstariji izvor, na koji se New age oslanja, ukorijenjen je u hinduizmu. Po hinduističkome učenju trajanje materijalnoga svijeta ograničeno je, a očituje se u periodičnim ciklusima nazvanim kalpa. Kalpa označava jedan dan boga Brahme, a isto toliko traje i Brahmina noć. Jedna kalpa je podijeljena na tisuću manjih vremenskih ciklusa (ili yuga) nazvanih mahā-yuge. Jedna mahā-yuga traje tisuću božanskih godina koje, preračunate u zemaljske godine, daju zbroj od 311 bilijuna i 40 milijarda godina, što je ujedno i životni vijek boga Brahme, te on potom umire. Nadalje, jedna mahā-yuga (u prijevodu: “veliko doba”), nazvana i ca- tar-yuga  (tj.  “četverostruko  doba”),  koja traje 4.320.000 ljudskih (ili sunčanih) godina, razdijeljena je u četiri još kraća vremenska razdoblja, ili yuge, nazvane: k.rta, tretā, dvāpa i kali. Spomenute četiri yuge kronološki nisu ujednačene i imaju vlastita obilježja, kako slijedi: 1. k.rta-yuga (ili satya-yuga) traje 1.728.000 ljudskih godina i predstavlja zlatno ili savršeno doba čije su obilježje mudrost, religija i krjepost bez trunke poroka i neznanja; 2. tretā-yuga traje 296.000 ljudskih godina, a predstavlja srebrno doba u kojemu se pojavljuje porok; 3. dvāpara-yuga traje 864.000 godina i predstavlja brončano doba u kojemu religija i vrlina opadaju, a porok se umnožava; 4. kali-yuga traje najkraće, 432.000 godina, i predstavlja željezno ili mračno doba u kojemu su nereligioznost, slobodoumlje i porok dosegli svoj vrhunac, a vrlina je gotovo potpuno ugasla.

Po ovomu hinduističkom učenju, čovječanstvo bi se trebalo naći na prijelazu iz kali-yuge (ili mračnoga doba) u kŗta-yugu (ili zlatno doba). Što se čovječanstvo više udaljava od zlatnoga doba i primiče mračnome, to više iz duhovnosti tone u materijalizam. Zbog toga su, po učenju Bhagavad-Gīte (usp. 4,6–8), u svakomu periodu na Zemlju silazila utjelovljenja raznih bogova (avatāri) kojima je, zapravo, nemoguće utvrditi točan broj, ali, tradicionalno, deset ih se drži najvažnijima: 1) Riba – pojavila se kao spasitelj u vrijeme indijskoga potopa; 2) Kornjača – spasila je blaga od poplave; 3) Vepar – izdigao je zemlju iz poplave; 4) Čovjek-lav – pobijedio je demone; 5) Patuljak – i njemu se pripisuje pobjeda nad demonima; 6) Rāma sa sjekirom – oslobodio je svijet od ratničke kaste Kşatria koja je prijetila svijetu; 7) Rāma – junak iz epa Rāmayana, koji se borio protiv zla u svijetu; 8) Kŗsņa – avatār boga Vişņu, često prikazan kao ljubavnik, ratnik i kralj; 9) Buddha – što znači “Prosvijetljeni”, osnivač budizma, došao je ubrzati propast palih ljudi; 10) Kalki –  sljedeći (deseti) i posljednji avatār našega doba koji istom ima doći i razoriti svijet, suditi opakima, a nagraditi dobre. Ponekad se pravi razlika između potpunih (pūrņāvatāra) i nepotpunih (amśāvātara) avatāra, a prema Bhāgavatapurāņi (I, 3.28; X, 1.22), Kŗsņa bi bio jedini potpuni avatār koji za sebe kaže:

Ja sam nerođen i moja je narav nepromjenjiva;

ja sam Gospodar razumnih bića,

ipak, u isto vrijeme,

spuštam se u svakom mileniju

svojom stvaralačkom energijom.

Svaki puta kada zakon pravednosti

opadne

i bezakonje procvate, o Bharato,

ja samog sebe začinjem na zemlji.

Da spasim pobožne i uništim bezbožne,

kao i da ponovno uspostavim pravila

religije,

osobno se pojavljujem vijek za vijekom.5

Kada, po hinduističkome nauku, započinje k.rta-yuga ili Novo doba? Ako se zadržimo unutar hinduističkoga računanja vremena, kali-yuga je, po nekim izračunima, započela 18. veljače 3102. godine prije Krista u 0 sati. Njezino trajanje, kako smo već rekli, iznosi 432.000 godina. To znači da nam preostaje u njezinu mraku i neznanju boraviti još oko 427.000 godina. Ovdje hinduističko učenje o dobima završava. Međutim! Budući da je kali-yuga period mraka, obilježen neznanjem, nije li moguće da se u hinduističkome računanju vremena potkrala kakva pogrješka? Swami Kriyananda (rođen 1926. godine u Rumunjskoj), najistaknutiji učenik Paramhanse Yoganande (1893.–1952.), koji je bio učenik “kristolikoga” učitelja Sri Yukteswara (1855.–1936.), piše o njegovu “senzacionalnome” otkriću:

On [Sri Yukteswar] je tvrdio da se prije nekoliko stoljeća u izračunavanju drevnih yuga sistema potkrala ozbiljna greška. Sama greška, rekao je on, bila je posljedica neznanja kojeg je Kali-yuga podarila čovječanstvu. Stvarno trajanje Kali-yuge, kao i svakog drugog doba je, prema Sri Yukteswarovoj tvrdnji, mnogo kraće od nezamislivo dugog vremenskog razdoblja koje mu se uobičajeno pripisuje. Umjesto 432.000 godina, Kali-yuga traje svega 1.200 godina. Godine 1600. poslije Krista zemlja je počela izlaziti iz Kali-yuge, a taj je proces završen stotinu godina kasnije, 1700. godine poslije Krista.6

Sljedeća “korekcija” koju isti autor navodi jest obrnuti smjer kretanja koji se, umjesto da krene u zlatno doba (tj. kŗta-yugu), vraća u bakreno doba (tj. dvāpara-yugu) koje, i opet po istome autoru, predstavlja “energetsko doba”: “Godine 1900. poslije Krista nad horizontom se podiglo ono što možemo nazvati suncem dwapara-yuge. Počelo je doba energije.” Bilo kako bilo, ovakvom i njima sličnim interpretacijama brojeva sigurno smo odstupili od tradicionalnoga hinduističkog učenja i zakoračili u učenje New agea, ili Novoga doba, što upravo želi dokazati i Swami Kriyananda svojim kalkulacijama. Ostanemo li, međutim, vjerni izvornome hinduističkom, New age u ovoj religiji nema uporišta.

Drugi astrološki izvor na koji se oslanja New age budističkih je korijena. Nasuprot Isusu Kristu, koji se objavio kao “Prvi i Posljednji” (Otk 1,17), Buddha za sebe nikada nije tvrdio da je on prvi, ni posljednji, ni jedini. Naprotiv. Budisti vjeruju da je povijesni Buddha, tj. Siddhartha Gautama (563.−483. prije Krista), zapravo bio dvadeset i četvrti avatār Buddhe Dîpanakara te da će poslije njega doći još jedan, tj. Maitreya (kineski Milo, japanski Miroku) koji će, po mahāyāna budističkome učenju, biti posljednji u nizu od pet zemaljskih Buddha. Sve do njegova “spuštanja” na zemlju budisti ga zamišljaju kao transcendentalnoga bodhisattvu koji prebiva u nebu tuşita. Bodhisattva je, za budiste, kao neko polubožanstvo koje se svojevoljno odreklo ulaska u nirvanu (tj. “spasenja”) kako bi pomogao izbavljenju ostalih. Njegovo utjelovljenje budisti očekuju kao završetak jedne kalpe, koja bi imala završiti u vatri, a on bi trebao predstavljati sveopće spasenje.

Ako želimo ostati vjerni budističkome učenju, očito je da nas, po njegovu računanju vremena, od nove kalpe, tj. Novoga doba, dijeli još oko 9.000 godina.

Razvidno je, iz do sada izloženoga, da ni u hinduizmu ni u budizmu nema temelja za newageovsko referiranje na spomenute religije kao vlastiti izvor. No ne mareći osobito za cjelovitost učenja hinduizma i budizma s obzirom na iščekivanje Novoga doba i pojavu Mesije, New age je iz njih preuzeo samo one elemente koji su išli na ruku njegovu sinkretističkome učenju pa smo se tako, preuranjeno, zatekli na pragu Novoga doba, zlatnoga i duhovnoga, u kojemu se iščekuje novi Mesija, teško prepoznatljiv u religioznim tradicijama na koje se New age poziva kao na vlastiti izvor. U duhovnosti New agea dominantan je teozofski utjecaj, posebno u ezoterijskoj interpretaciji Maitreye koji je, navodno, već “obukao ljudsko tijelo”, ali se još uvijek čeka njegovo javno očitovanje, međutim on svojim energijama, u dušama usklađenim na njegovu “frekvenciju”, već djeluje kao “unutarnji Učitelj”.7

Najglasovitiji preteča pojavka “Krista Maitreye”, “Majstora svih majstora”, kojega je navijestila teozofkinja Alice Ann Bailey (1880.–1949.) u porukama koje je i sama primala od uzašloga majstora Koota Humija, jest škotski umjetnik Benjamin Créme (rođen 1922.), pokretač centra Tara, koji je gostovao i u Hrvatskoj.8 Teološki gledano, Crémove objave daju naslutiti da se iza “duhovnih energija”, i poruka koje prima od uzašlih majstora, ne može isključiti sofisticirano djelovanje demonskih sila.

Astrološke temelje New ageu postavio je francuski ezoterist Paul Le Cour (1871.–1954.), osnivač  pokreta  Atlantida i autor djela L’Ère du Verseau (Doba Vodenjaka) objavljena 1937. godine. On je 1930. godine popularizirao pojam “Doba Vodenjaka”. Simbol Vodenjaka je univerzalni čovjek koji lijeva vodu iz vrča. Taj univerzalni čovjek predstavlja zajedništvo čovječanstva. Voda simbolizira tijek života poput ideja koje izlaze iz nesputana uma. Figura predstavlja Ganimeda, lika iz grčke mitologije, koji se pojavljuje još kod Homera, a u grčkoj mitologiji zauzima marginalno mjesto. U mitu je predstavljen kao sin Trosa, ustanovitelja Troje, i Kaliroje, najljepši smrtnik u kojega se i sam Zeus zaljubio. Zeus ga je uzeo za peharnika bogova na Olimpu umjesto Hebe, božice vječne mladosti. Njegova je zadaća bila da za vrijeme nebeskih banketa toči nektar, odnosno piće bogova. Zeus je Ganimeda postavio kao zviježđe Vodenjak (Aquarius). Ganimed je postao simbol plodnosti i simbol homoseksualne ljubavi. Le Cour je prešao svaku granicu proizvoljno poistovjećujući Ganimeda s Kristom. Vaza koju drži Vodenjak predstavljala bi, po Le Couru, srce Isusovo, a čovjek koji je drži bio bi Ganimed-Isus. Doba Vodenjaka bi predstavljalo potvrdu budućega širenja pobožnosti Srca Isusova i povezanost s pobožnošću Krista Kralja. Jasno, Le Cuor otklanja bilo kakvu vezu svojega simbolizma s vodom krštenja i spasiteljskim poslanjem Isusa Krista, u svemu tražeći isključivo vremenitu dobrobit.9

Po Courovu učenju svijet se preobražava svakih 2160 godina, tj. prilikom svakoga sunčeva ulaska u novi zodijački znak. Era Bika, po njegovoj spekulaciji, trajala je od 4320. do 2160. godine prije Krista i bila je obilježena egipatskim kultom bika. Posljednja preobrazba dogodila se s pojavom kršćanstva, događajem koji korespondira s astrološkim prelaskom iz zodijačkoga znaka Ovna (koji je trajao od 2160. prije Krista do nulte godine) u znak Ribe (od 0. do 2160. godine), a sljedeća preobrazba bi se trebala dogoditi sunčevim prelaskom iz znaka Ribe u znak Vodenjaka (od 2160. do 4320.) čije je obilježje duhovnost bez institucionalnih religija. Paul Le Cour naviještao je pojavu novoga kršćanstva, ne više hijerarhijskoga u znaku sv. Petra, nego “ezoterijskoga kršćanstva”, duhovnoga, u znaku sv. Ivana.10

Drugi promotori New agea njegovo naviještanje ezoterijskoga kršćanstva tumačili su kao kraj kršćanstva, da će ga zamijeniti drugi oblici vjerovanja. Slične spekulacije susrećemo u Platonovoj godini, predkolumbovskim narodima, u raznim ezoterijskim i hermetičkim pokretima i društvima, između kojih ćemo istaknuti još nekoliko teza o početku New agea: Hiparh spominje 1402. godinu, Swedenborg 1757., Crowleyjev Novi eon započeo je 1904. godine s njegovim “objavama” u Kairu, Cayce određuje 1932., kalifornijski rozenkrojcerski red AMORC uzima kao polazište 4. veljače 1962. Navode se i 25. prosinac 1989., 11. kolovoza 1999., zatim 2157. (od Isusa) i 2907. (po Ptolomeju).11 Neka bude dovoljno spomenuti da New age ističe važnost aktualne konstelacije nebeskih tijela, u kojoj se nalazimo, zbog jedinstvenih kozmičkih zračenja koja utječu na transformaciju ljudi koji im se otvaraju. Svojevrsne naznake doba Vodenjaka mogu se raspoznati i u proročanstvima Joakima iz Fiorea (1135.?–1202.) za čija je proročanstva uvijek postojalo zanimanje u krugovima engleskih ezoterista i ljubitelja proročanstava.12 Prema Liber figurarum Joakima iz Fiorea, dob Oca korespondira sa starozavjetnim pričama i dominacijom hebrejskoga naroda, dob Riba započela je rođenjem Sina (Isusa Krista), dob Duha Svetoga započela je 1260. godine i dalje, a karakteriziraju ga duhovna sloboda i kontemplacija.13 Vodenjaka se poistovjećuje s ovim trećim dobom. Za vrijeme Četvrtoga lateranskog sabora 1215. godine teze Joakima da Fiore o Trojstvu proglašene su herezama.14

New age je drevnu astrologiju reinterpretirao na svoj način. Nasuprot fatalističkome vjerovanju drevnih ljudi kako im je sudbina predodređena položajem zvijezda na nebeskome svodu, i golemim naporima da je izmijene, moderna astrologija, u ambijentu New agea, ulogu zvijezda promatra optimistično. Upravo su zvijezde, uzrok pesimizma antiknih ljudi, postale optimistični temelj New agea koji u njihovu položaju raspoznaje povoljni kozmički (i karmički) trenutak za beskonačni razvoj ljudskih potencijala, evoluciju ljudske svijesti i kopernikanski iskorak čovječanstva na novu razinu postojanja.

Riječ je o novoj percepciji svijeta, stvari i događaja, novome stanju svijesti, novoj duhovnosti. Kao druga renesansa koja vodi prema punu procvatu odavno zapostavljenih vrijednosti.15  Za tako nešto, međutim, nema uporišta ni u hinduističkoj ni u budističkoj astrologiji. A i po ezoterijskoj interpretaciji Novo doba imalo bi započeti tek 2160. godine. No to nije utjecalo na utopijski optimizam New agea da počne naviještati kako smo, nakon mračna, turbulentna i nasilna razdoblja Riba, koncem šezdesetih godina prošloga stoljeća (dakle, ravno 100 godina prije ezoterijskih prognoza) već ušli u introvertirano razdoblje punoljetnosti čovječanstva, razdoblje autorefleksije, ekološke i mistične svijesti, prosperiteta i mira, sklada i svjetla, kojega karakterizira osjetljivost za sigurnost u radu, radnička prava, osjetljivost za osobe s posebnim potrebama, osjetljivost za stare i nemoćne te zaštitu potrošača.16  Doba Vodenjaka (“donositelja vode” zodijaka) ili, po riječima jedne popularne pjesme, doba “istinske slobode uma”,17  istodobno je, po promotorima New agea, i doba drugoga Kristova dolaska18, čije su “energije” već sada djelatne među nama zahvaljujući mnogobrojnim duhovnim istraživanjima i vjerskim skupinama karakterističnim za naše vrijeme.19 Neki entuzijasti počeli su se i potpisivati kao “članovi zavjere” ili “Vodenjakovi zavjerenici”.

U svrhu rasvjetljavanja pojmova, da bismo bili vjerni tumači promotora New agea, moramo ukazati i na neke osobite naglaske. U djelu A Piligrim in Aquarius (Hodočašće u Vodenjaka) David Spangler razlučuje “Novo doba” od “Doba Vodenjaka” sljedećim riječima:

Po astrologiji, Doba Vodenjaka započet će neovisno o našoj volji: astrološka su doba kao i mjeseci jedne velike kozmičke godine i neizbježan je prijelaz iz jednoga doba u drugo. Ali Novo doba, shvaćeno ne samo kao novost ili kronološki slijed, nego kao rađanje preobražene svijesti i srca, kao zreo i prijateljski odnos čovječanstva sa samim sobom i sa svijetom, ne događa se automatski. Može se dogoditi samo izborom.20

Koncem šezdesetih godina prošloga stoljeća rok opera Hair opjevala je dob Vodenjaka (Age of Aquarius) himnom kako slijedi:

When the moon is in the Seventh House

And Jupiter aligns with Mars Then peace will guide the planets And love will steer the stars

This is the dawning of the age of Aquarius The age of Aquarius Aquarius!

Aquarius! Harmony and understanding Sympathy and trust abounding No more falsehoods or derisions Golden living dreams of visions Mystic crystal revelation

And the mind’s true liberation Aquarius! Aquarius!

(Kad je Mjesec u sedmoj kući,

a Jupiter se izravna s Marsom, onda će mir upravljati planetima i ljubav upravljati zvijezdama. Ovo je zora doba Vodenjaka, doba Vodenjaka.

Vodenjak! Vodenjak!

Sklad i razumijevanje, suosjećanje i povjerenje u obilju. Nema više laži i ismijavanja zlatan život, snovi i viđenja. Mistična objava iz kristala

i istinsko oslobođenje uma. Vodenjak!

Vodenjak!)

Astrolozi u prilog vjerodostojnosti svojega umijeća navode betlehemsku zvijezdu koja je mudrace dovela Kristu. Nije, međutim, Krist došao na svijet kada se pojavila zvijezda, nego se zvijezda pojavila kada je Krist došao na svijet. Nije Krist slijedio zvijezdu, nego zvijezda Krista. Krist je Kralj svemira pa, stoga, i Kralj zvijezda. Astrološke spekulacije djece Vodenjaka, da zaključimo, predstavljaju povratak “počelima svijeta” (Kol 2,8) kojima se čovječanstvo klanjalo prije upoznavanja Isusa Krista. Pozivajući se na jedan tekst sv. Grgura Nazijanskoga, papa Benedikt XVI. piše u svojoj enciklici Spe salvi (U nadi spašeni) da je trenutak u kojem su se mudraci, prateći zvijezdu, poklonili novome kralju Kristu, ujedno označio kraj astrologije, jer zvijezde sada kruže putanjom koju je odredio Krist. To stubokom mijenja shvaćanje ondašnjega svijeta, prisutno i u sadašnjem dobu, samo sada u ponešto izmijenjenom obliku. Svijetom i čovjekom u konačnici ne upravljaju kozmička počela, zakoni materije, već zvijezdama, to jest svemirom, vlada osobni Bog; zadnju riječ nemaju zakoni materije i evolucije, već razum, volja, ljubav, riječju – Osoba.21

Ta osoba je, dakako, sam Bog koji se kao ljubav objavio u Isusu Kristu, koji je Svevladar (Pantokrator), spasitelj svih ljudi. New age se, kako smo mogli vidjeti, predstavlja optimistično, čak i kao ispunjenje apokaliptičkih obećanja: “I vidjeh novo nebo i novu zemlju” (Otk 21,1). No to “novo nebo i nova zemlja” djelo su Božje, što New age ne može prihvatiti: “Evo, sve činim novo!” (Otk 21,5). New age se nada ostvariti raj na zemlji, ali vlastitim naporima, kako ga opisuje prorok Izaija:

Vuk će prebivati s jagnjetom, ris ležati s kozlićem,

tele i lavić zajedno će pasti, a djetešce njih će vodit’.

Gornji tekst je izvadak iz knjige fra Josipa Blaževića “New age i kršćanstvo”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. 

1     Usp. Dane RUDHYAR, From Humanistic to Transpersonal Astrology, Palo Alto, 1975.

2     Usp. Dane RUDHYAR, Astrological Timing. The Transition to the New Age, New York, 1968.

3     Usp. Dane RUDHYAR, Occult Preparations for a New Age, Wheaton, 1975.

4     Usp. Jean VERNETTE, Nav. dj., 21.

5     Bhagavad Gita, 4, 6-8

6     Swami KRIYANANDA, Religija u Novom dobu, Rijeka (nema godine izdanja), 7.

7     Usp. http://www.share-international.net/hrv/dodatne_teme/creme/tko_je_bc.htm (26. svibnja 2012.).

8     Usp. http://www.share-international.net/hrv/dodatne_teme/creme/autobiografija.htm (14. rujna 2012.).

9      Usp. Claudia SANTI,  “L’età dell’Acquario. Genesi di una tema ‘mitico’ New Age”, u AAVV, Il New Age. Volti dal passato, nel presente             e per il futuro, Roma, 2007., 197.

10   Usp. Paul Le COUR, L’Évangile ésotérique de Saint Jean, Pariz, 1950. (Talijansko izdanje: Il Vangelo esoterico di s. Giovanni, Fogia,              1992.).

11   Usp. Pierre A. RIFFARD, Rječnik ezoterizma, Zagreb, 1989., 449–450.

12   Usp. Marjorie REEVES – Warwick GOULD, Joachim of Fiore and the Myth of the Eternal Evangel in the Nineteenth Century, Oxford, 1987.

13   Usp. “Age of Aquarius”, u: John GORDON MELTON – Jerome CLARK – Aidan A. KELLY (ur.), New Age Almanac, Detroit, 1991., 272.

14   Usp. Claudia SANTI, “L’età dell’Acquario”, 193.

15   Usp. Jean VERNETTE, Nav. dj., 18.

16   Usp. Marilyn FERGUSON, Nav. dj., 430.

17   Isto, 16.

18   Usp. Alice BAILEY, Il ritorno del Cristo, Roma, 1982.

19   Usp. Jean VERNETTE, Nav. dj., 19.

20   David SPANGLER, Il Pellegrino. Un viaggio nel mondo della New Age, Spigno Saturnia, 2001., 49.

21  BENEDIKT XVI., Enciklika Spe salvi – U nadi spašeni o kršćanskoj nadi (30. studenog 2007.), Zagreb, 2008., br. 5.