Dragi don Damire, naišla sam na različite informacije i mišljenja o ministranticama. Možete li mi reći kako Crkva gleda na ministrantice i gdje bih mogla saznati više o toj temi.

Hvala unaprijed.

Bog vas blagoslovio!

Poštovana!

Tradicija Crkve nije poznavala ministrantice (pa ni čitačice). Naime, već je od prvih stoljeća Crkve postojao niz takozvanih nižih redova kojima su se klerici – muške osobe – postupno, kao stepenicama, uspinjali ka svećeništvu. Ti su redovi bili: vratar (ostijar), čitač (lektor), egzorcist, akolit, subđakon. Nakon toga slijedilo bi ređenje za prvi stupanj sakramenta svetoga reda – đakonat, a potom za svećeništvo (prezbiterat). Kada nije bilo prisutnih osoba s nižim redovima, njihove osnovne funkcije – čitanje i ministriranje – vršile su druge muške osobe, često dječaci. To je bio minimalan – naravni – uvjet koji je označavao sudjelovanje u Kristovoj svećeničkoj službi. Tako je shvaćanje Crkve uvijek povezivalo druge liturgijske službe s ministerijalnim svećeništvom koje je – prema nezabludivu nauku – pridržano muškarcima.

U povijesti su (ponegdje i do danas), doduše, postojale đakonise. One nisu bile prisutne u svim, već samo u nekim krajevnim Crkvama. Posluživale su prilikom krštenja žena, posjeta bolesnim ženama i održavale su red u ženskom (lijevom) dijelu crkvene lađe. Razlog postojanja te službe uvelike je bio čuvanje čednosti. Đakonisama, međutim, nije bilo dopušteno vršiti službu (muških) đakona, kako svjedoče Apostolske konstitucije.

Tek je Zakonikom kanonskoga prava iz 1983. godine otvorena mogućnost svim vjernicima da sudjeluju u liturgijskim službama, ne bez protivljenja i vjerojatno imajući na umu prvenstveno određene izvanredne situacije (npr. ženski samostani, nedostatak muških poslužitelja).

Sveta je Stolica naknadno protumačila da takva mogućnost nipošto nije obveza. Dapače, svaki biskup posve slobodno dopušta ili ne dopušta praksu ženskih poslužitelja u svojoj biskupiji.

Nadalje, u Pismu Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata iz 1994. godine naglašava se da „Sveta Stolica želi podsjetiti da će uvijek biti vrlo prikladno slijediti plemenitu tradiciju po kojoj dječaci poslužuju kod oltara. Kao što je dobro poznato, ovo je vodilo do ohrabrujućeg razvoja svećeničkih zvanja. Stoga će se obveza da se podržavaju takve skupine uvijek nastaviti“.

Mjerodavna je Kongregacija 2001. godine dalje pojasnila da čak ni biskupovo dopuštenje ženskih služitelja u njegovoj biskupiji ne znači obvezu pojedinih svećenika da pripuste ženske osobe liturgijskim službama.

Dapače, premda su niži redovi ukinuti (osim u tradicionalnijim katoličkim zajednicama), odnosno svedeni na dvije službe, u službu lektora i akolita, ipak se može postaviti samo muška osoba (papa Franjo je 11. siječnja 2021. motuproprijem Spiritus Domini dopustio primanje žena u službu lektorata i akolitata, nap. ur.).

Nije mi poznato da je ovo konkretno pitanje do sada negdje tretirano s primjerenom teološkom dubinom. Ipak, ostaje činjenica da je katolički osjećaj vjere tijekom stoljeća, sve do danas, promatrao sve liturgijske služitelje, a ne samo svećenika, kao ikonu Krista, Zaručnika i Otkupitelja Crkve.

Btb

don Damir

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Don Damir odgovara”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.