Nije teško dijeliti Vašu zabrinutost za svijet, jer i sami smo svjedoci brojnih prirodnih nepogoda kojima nismo dokraja i samo svojim ljudskim “doumljivanjem” kadri protumačiti “ishodište”, no svakako bi bilo preuzetno ulaziti u davanja bilo kakvoga odgovora na Vaše pitanje o neposrednom dolasku Antikrista. Osim odgovora vjere. A njega najbolje možemo iščitati iz svetopisamskih tekstova Staroga i Novoga zavjeta te tradicije Crkve koja nam je prenesena u raznim dokumentima crkvenoga Učiteljstva. Milijun smo puta, da se metaforički izrazimo, i mi čuli i slušali o “posljednjim vremenima” i o znakovima po kojima ćemo ta vremena prepoznati. Ljudima, pa i vjernicima koji su živjeli prije nas činilo se da neke od tih znakova prepoznaju i u svoje doba, u svome okruženju. Neki su toliko na tome insistirali da su pretjerali, pa završili u herezi ili u sektaštvu koje više nije imalo dodirnih točaka s pravom vjerom kakvu nam o tome donose i kako nam je tumače spomenuto Sveto pismo i crkvena Predaja.

Prva, temeljna stvar za svakoga kršćanina vjernika je da svako vrijeme, pa onda i svoje, živi savjesno, pošteno, na korist Bogu i bližnjima kao posljednje jer – kako nas uči sam Isus – ne znamo “ni dana ni časa”. Međutim, tu Isusovu rečenicu dužni smo ispravno tumačiti. Njoj nije svrha strašiti nas, dovoditi do panike ili nam “zabijati strah u kosti”, nego joj je svrha pozivati nas k svijesti i prisjećati da smo na ovome svijetu u prolazu, na zemaljskom hodočašću prema pravoj, nebeskoj domovini i da smo na ovome svijetu da bismo ga učinili boljim i da bismo sebe učinili boljima i približili se svojoj “praslici”: Bogu koji nas je stvorio na svoju sliku i priliku. Crkveni nauk ističe da Crkva (a to znači svi vjernici) prije njegova dolaska u slavi mora proći kroz posljednju kušnju koja će uzdrmati vjeru mnogih vjernika. Progonstvo, kako navodi Katekizam Katoličke Crkve (br. 675), što prati njezino putovanje na zemlji otkrit će “otajstvo bezakonja” pod oblikom religijske obmane koja će ljudima nuditi prividno rješenje njihovih problema po cijenu otpada od istine. A vrhovna je religijska obmana upravo obmana Antikristova, to jest obmana “pseudomesijanizma” u kojemu čovjek slavi sam sebe mjesto Boga i Mesije koji je došao u tijelu. To je stvarna opasnost na koju crkveni nauk upozorava, dodajući da se ta Antikristova obmana već ocrtava u svijetu. I to svaki put kad se hoće u povijesti ispuniti mesijanska nada koja se može dovršiti samo “onkraj” povijesti kroz eshatonski sud. Moramo reći da je Crkva odbacila krivotvorenje budućeg kraljevstva Božjega pod imenom “milenarizam”, čak u njegovu blažem obliku. Riječ je o “političkom obliku sekulariziranoga mesijanizma” koji je izopačen u svojoj biti.

Ako tako možemo reći, Crkva ne “nasjeda” na različite priče i legende, predviđanja i prognoze, jer se one ne temelje na vjeri u uskrsloga Krista i njegovo naučavanje. Ona u slavu Božjega kraljevstva može ući samo kroz “posljednji Vazam u kojemu će ona slijediti svoga Gospodina u njegovoj smrti i njegovom Uskrsnuću” (KKC, br. 667). Međutim, morate znati da se kraljevstvo Božje neće ostvariti nekim “povijesnim trijumfom” Crkve po nekom uzlaznom napretku, nego pobjedom Božjom nad posljednjom navalom zla, a “trijumf Božji nad pobunom zla poprimit će oblik Posljednjega suda nakon posljednjega kozmičkog potresa ovoga svijeta koji prolazi” (KKC, br. 667).

Kada čitamo te katekizamske riječi i promatramo prilike oko sebe – od Haitija do Turske i drugih krajeva teško pogođenim potresima, a i drugim prirodnim nepogodama – može nam na pamet pasti da su posljednja vremena, zbog brojnih ljudskih grijeha, doista tu, pred vratima (ili nama pred nosom). No kao vjernici svjesni smo činjenice da to ne možemo znati, jer nam nije dano znati kada će doći posljednji dan i Posljednji sud. Mi svaki dan moramo živjeti kao da nam je posljednji, bez obzira u kakvome izopačenom i nesretnom svijetu živjeli i koliko nas god boljeli napadi na Crkvu i na nas. No nije niti sve tako crno, niti bismo zbog stvarnih i izmišljenih loših strana svega u svijetu morali zdvajati. Dapače, mi moramo svaki dan učiniti nešto da bismo taj svijet popravili, poboljšali i ne možemo se prepustiti rezignaciji tumačeći nesreće i razne negativne događaje kao “vjesnike” skoroga završetka svijeta. Isus je u svome propovijedanju jasno navijestio sud posljednjeg dana. Tada će na svjetlo dana biti izneseno ponašanje svakoga i “tajne srdaca”, pa i naše. Tada će biti osuđeno grešno nevjerovanje koje je posve prezrelo milost što mu ju je nudio Bog. Ponašanje prema bližnjemu otkrit će prihvaćanje ili odbijanje milosti i ljubavi Božje. Kako sam Isus kaže u evanđelju, u posljednji će dan reći: “Sve što ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće, meni ste učinili” (Mt 25,40). Nama je to poziv da doista svoje vrijeme živimo kao posljednje, ali da ne pitamo hoće li se to zbiti danas ili sutra. Krist je Gospodar svega; on je i gospodar vječnoga života prema kojemu idemo. Njemu, jer nas je otkupio svojom smrću na križu, pripada i puno pravo da konačno sudi djela i srca ljudi. Posljednjem sudu “samo Otac zna sat i dan; samo on odlučuje o njegovu dolasku. Po svom će Sinu Isusu Kristu izreći tada konačni pravorijek o svojoj povijesti” (KKC, br. 1041).

Zato nas ne bi trebalo i ne bi smjelo brinuti pitanje “kada” nego “kako” ćemo mi taj Posljednji sud dočekati i što smo učinili sa svojim, od Boga darovanim, životom. To znači da iščekivanje “nove zemlje i novoga neba” ne smije oslabiti nego mora u nama razbuditi brigu za izgradnju ove zemlje, a sve “dobre plodove prirode i našega truda… naći ćemo poslije opet, ali očišćene od svake ljage, osvijetljene i preobražene, kada Krist bude Ocu predao vječno i sveopće kraljevstvo. Tada će Bog biti ‘sve u svima'” (1 Kor 15, 28), u vječnom životu.

*Pročitajte više: Sedam moćnih oružja protiv Antikrista, prema nadbiskupu Fultonu J. Sheenu

Izvor: Glas Koncila