STAV KONGREGACIJE ZA NAUK VJERE
Anthony de Mello – indijski isusovac čije bi knjige katolici vjerojatno trebali izbjegavati
Poštovani don Damire, nedavno mi se prijatelj obratio za pomoć u vezi s knjigom pod nazivom "Damari" isusovca Anthonyja de Mella. Našao se u društvu koje mu je poklonilo tu knjigu. U početku su bili vrlo dragi i pristupačni, međutim s vremenom su postajali sve agresivniji, pokušavajući ga uvući u to društvo. S obzirom na to da ne znam ništa o navedenoj knjizi, zanima me znate li vi što o tome? Hvala
Poštovani!
Djela o. Anthonyja de Mella, osobito ona izdana kasnije, pa i nakon njegove smrti, nažalost, sadrže brojne tvrdnje koje nisu spojive s katoličkom vjerom. Izgleda da je hvalevrijedno nastojanje ovoga indijskoga svećenika da upotrijebi vrijedne religijske i kulturne elemente koji su ga okruživali u nekom trenutku počelo ozbiljno štetiti njegovom vjernom svjedočenju Isusa Krista u skladu s Objavom i Crkvom kao Gospodinovim otajstvenim Tijelom.
Na internetu se uglavnom na njega pozivaju sljedbenici različitih disciplina New agea, što samo po sebi dosta govori i u skladu je s tvojim iskustvom. Prilažem ti i link na Obavijest Kongregacije za nauk vjere o djelima o. de Mella: ovdje (prijevod obavijesti na hrvatski jezik možete pročitati na dnu ovog članka).
Nadalje, valja napomenuti da su neke knjige pod njegovim imenom izdane mnogo godina nakon njegove smrti i na temelju izvora slabe ili nikakve vjerodostojnosti, samo radi profita, bez dopuštenja autora ili njegovih pravnih sljednika. Čini se da među njih spada i navedeno djelo.
Btb,
don Damir
Obavijest Kongregacije za nauk vjere o ocu Anthonyju de Mellu
Indijski svećenik isusovac, otac Anthony de Mello (1931.-1987.) dobro je poznat zahvaljujući svojim brojnim objavljenim tekstovima, koji su prevođeni na razne jezike i naveliko proširivani po mnogim zemljama svijeta, iako on nije bio odobrio objavljivanje svakoga od tih tekstova. Njegova djela, koja gotovo uvijek imaju oblik kratkih priča, sadrže neke vrijedne elemente orijentalne mudrosti. Oni mogu biti od pomoći pri postizanju gospodstva nad sobom, raskidanju veza i osjećaja koji sprječavaju da budemo slobodni, i pristupanju raznim životnim poteškoćama s mirom. Naročito u svojim ranim spisima otac de Mello, iako pokazujući utjecaj budističkih i taoističkih duhovnih strujanja, ostajao je unutar granica kršćanske duhovnosti. U tim se knjigama bavio različitim vrstama molitve: prošnjom, zagovorom i hvalom, kao i razmatranjem otajstava Isusova života itd.
No već u određenim odlomcima u tim ranim radovima, i u većoj mjeri u njegovim kasnijim djelima, primjećuje se progresivno udaljavanje od bitnoga sadržaja kršćanske vjere. Na mjesto Objave koja je došla u osobi Isusa Krista on postavlja intuiciju Boga bez oblika ili lika, do točke gdje o Bogu govori kao o čistoj praznini. Kako bismo vidjeli Boga, dovoljno je izravno gledati svijet. O Bogu se ne može ništa reći – jedino znanje je neznanje. Postaviti pitanje o njegovu postojanju već je besmislica. Taj radikalni apofaticizam čak vodi do poricanja da se u Bibliji nalaze važeće tvrdnje o Bogu. Riječi Svetog pisma su uputstva, znakovi, koje služe samo tome da osobu dovedu do tišine. U drugim odlomcima prosudba o svetim religioznim tekstovima, ne isključujući Bibliju, postaje još oštrijom – za njih kaže da sprječavaju ljude da slijede svoj zdravi razum, i da uzrokuju da ljudi postanu glupi i okrutni. Religije, uključujući kršćanstvo, jedna su od glavnih prepreka otkrivanju istine. No autor nikada ne definira tu istinu u njezinu preciznom sadržaju. Za njega je misliti da je Bog nečije religije jedan jedini jednostavno fanatizam. “Bog” se smatra kozmičkom stvarnošću, nedefiniranom i sveprisutnom. Osobna narav Boga se ignorira i u praksi poriče.
Otac de Mello pokazuje da cijeni Isusa, i naziva se njegovim „učenikom”, no Isusa smatra gospodarom pored ostalih. Jedina je razlika od drugih ljudi to što je Isus „budan” i potpuno slobodan, dok drugi nisu. Isusa se ne prepoznaje kao Sina Božjega, nego jednostavno kao onoga tko nas uči da su svi ljudi djeca Božja. Uz to, autorove tvrdnje o konačnoj čovjekovoj sudbini izazivaju zbunjenost. Na jednome mjestu govori o „pretapanju” u neosobnoga Boga, kao što se sol otapa u vodi. U raznim prigodama pitanje sudbine nakon smrti smatra se nebitnim – treba nas zanimati samo sadašnji život. Što se tiče ovoga života, budući da je zlo jednostavno neznanje, nema objektivnih pravila morala. Dobro i zlo jednostavno su mentalne evaluacije koje postavljamo povrh stvarnosti.
U skladu s onime što je izloženo, može se razumjeti kako, prema autoru, bilo kakvo vjerovanje ili ispovijedanje vjere, bilo u Boga, bilo u Krista, ne može a da ne ometa čovjekov osobni pristup istini. Crkva je, pretvarajući riječ Božju u Svetome pismu u idola, na kraju istjerala Boga iz hrama. Tako je izgubila autoritet da naučava u ime Kristovo.
Ovom Obavijesti, kako bi zaštitila dobro kršćanskih vjernika, ova Kongregacija objavljuje da su gore spomenute pozicije inkompatibilne s katoličkom vjerom i da mogu prouzročiti ozbiljnu štetu.
Vrhovni poglavar Katoličke Crkve papa Ivan Pavao II., na audijenciji s dolje potpisanim kardinalom prefektom, odobrio je ovu Obavijest, prihvaćenu na redovitoj sjednici ove Kongregacije, i naredio da se ona objavi.
U Rimu, iz uredâ Kongregacije za nauk vjere, 24. lipnja 1998., na svetkovinu rođenja Ivana Krstitelja.
+ Joseph, kardinal Ratzinger
Prefekt
+ Tarcisio Bertone, S.D.B.
nadbiskup emeritus Vercellija
Tajnik
Bitno.net