Duh je kršćanske žrtve dobro opisan u recima sv. Pavla: “Nijedan od vas ne živi samomu sebi i nijedan ne umire samom sebi, jer ako živimo, Gospodinu živimo, ako umiremo, Gospodinu umiremo. Dakle, bilo da živimo, bilo da umiremo, Gospodinu pripadamo, jer je zato Krist umro i oživio, da bude gospodarom i mrtvima i živima” (Rim 14, 7-9).

Da prikažemo tu žrtvu savršeno, moramo vršiti askezu bez koje ne možemo dovoljno nadzirati svoja srca i njihove strasti da stignemo na takav stupanj ravnodušnosti na život i smrt. Ali ovdje nas opet uči Duh Sveti da nije dovoljno razlikovati to. Moramo doista postati ravnodušni prema stvarima kojih smo se odrekli: ali ta ravnodušnost mora biti učinak ljubavi prema Bogu, komu u čast ih se odričemo. Više nego neki učinak, to je stvarno samo jedan vidik te ljubavi.

Budući da ljubimo jedino Boga, onkraj i iznad svega, i jer nam naša ljubav pokazuje da On beskrajno nadilazi dobrotu sviju stvari, postajemo ravnodušni prema svemu što nije Bog. Ali u isto nas vrijeme naša ljubav osposobljava da nađemo, u Bogu samom, dobrotu i stvarnost sviju stvari kojih smo se odrekli radi Njega. Gledamo tada Njega koga ljubimo u pravim stvarima kojih smo se odrekli, a nalazimo ih opet u Njemu. Premda nas milost Svetoga Duha uči da se služimo stvorenim stvarima “kao da se ne služimo njima” – to će reći, s odricanjem i ravnodušnošću, ona nas ne čini ravnodušnima prema vrijednosti stvari u sebi. Naprotiv, baš tada kada smo se otkinuli od stvorenih stvari, možemo ih cijeniti kako stvarno moramo. Jedino onda kada smo “ravnodušni” prema njima, možemo ih stvarno početi ljubiti. Ta ravnodušnost, o kojoj govorim, mora zato biti ravnodušnost ne prema samim stvarima nego prema njihovim učincima u našem životu.

Čovjek koji ljubi sebe više nego Boga, ljubi stvari i osobe radi dobra što ga može izvući iz njih. Njegova sebična ljubav nastoji da ih uništi, da ih istroši, da ih upije u svoje biće. Njegova je ljubav prema njima samo jedna strana njegove sebičnosti. Ona je samo neka vrsta predrasude u njegovu korist. Takav čovjek nije nikako ravnodušan na utjecaj stvari, osoba i događaja na njegov život. U stvari, on ne mari za dobro stvari i osoba, ali se brine za svoje. S obzirom na dobro što ga izvlači iz njih, on nije bezbrižan niti se odriče. Ali s obzirom na njihovo vlastito dobro, on je potpuno ravnodušan.

Čovjek koji ljubi Boga više nego sebe, jednako je sposoban da ljubi osobe i stvari radi dobra koje posjeduju u Bogu. To je isto kao da kažemo da ljubi slavu koje one daju Bogu: jer ta je slava odraz Boga u dobroti koju je dao svojim stvorovima. Takav je čovjek ravnodušan prema utjecaju stvari na njegov život i promatra ih samo u odnosu prema Božjoj slavi i Božjoj volji. Što se tiče njegove vremenite koristi i zadovoljstva, on se odriče i ne zanima se. Ali on nije ništa ravnodušniji prema vrijednosti stvari nego prema Bogu. Ljubi ih istim činom kojim ljubi Boga. To znači: ljubi ih istim činom kojim ih se odriče. I u toj ljubavi dok ih se odriče, on ih stječe na višem stupnju.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Thomasa Mertona “Nitko nije otok”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.