Pismo jednog nevjernika: Što zaokružiti na referendumu?

U zadnje vrijeme dobijamo mnoštvo komentara naših čittelja o referendumu. Ovom prilikom izdvajamo pismo jednog čitatelja koji se izjašnjava kao nevjernik. Pročitajte njegovo vrlo zanimljivo razmišljanje o braku i bračnoj zajednici u kojem se odmah u uvodu pozicionira na sljedći način: “Kako biste ono što pišem mogli pravilno protumačiti, važno je znati da sam nevjernik i neateist, od svakog privida sekte i religije odsječen nepremostivim bezdanom, heteroseksualac i potpuno apolitičan visoko obrazovan građanin. Ne držim do tradicije – u smislu narodnih običaja – no duboko ju poštujem.”

Brak kao ritual

Tradicija proizlazi iz prirode čovjeka i njegove najdublje težnje da bude dio kolektiva, uklopljen u kulturu kojoj ima potrebu pripadati, a tradicijski rituali, jedan od kojih je brak, neophodni su civilizaciji kako bi se održala. Ritual je procedura koja je čovjeku nužna kako bi na ozbiljnoj razini pristupio određenom zadatku i ostao mu predan. Ljudi rituale često smišljaju onda kad nisu u stanju s jednakom pažnjom, predanošću i ljubavlju svaki put pristupiti opetovanim radnjama, pa služe kao okidači koji bude svijest i emocije kako bi produktivnost uvijek bila na vrlo visokoj razini, a izbjegnuta mogućnost površnosti, navike i kolotečine. I premda su mi narodni rituali – kao i skoro bilo koji drugi vid rituala – bespotrebni i racionalno besmisleni, sjećanje na njih hrani me emotivno, poput davno pročitanog stiha ili poslušane glazbe. Meni vlastiti brak ne treba, ali brak generalno je nužan za zdrav kolektiv.

Brak je društveni konstrukt, ali proizašao iz temeljne ljudske potrebe, pa je tako i logičan produkt psihe, biologije, prirode. Ljudi moraju završavati s [i]točkom na i[/i] i počinjati s [i]kamenom temeljcem[/i] – ritualnim obredima – koji daju važnost i vrijednost upravo dovršenom ili započetom djelovanju. Brak je u svojoj ideji obred kojim žena i muškarac potvrđuju svoju međusobnu privrženost, zaljubljenost i ljubav. Imamo iskustvenu potvrdu da su ove pojave u tom trenutku vrlo često na svom vrhuncu, i onima kod kojih je takav slučaj, u životu nedostaje još sličnih predstojećih, možda jubilarnih obreda koji bi držali na životu sjećanje na dane koji su prethodili njihovu braku. Brak je dakle naziv kojeg su heteroseksualne osobe dale ritualu koji prethodi njihovom dugoročnom, a ponekad i doživotnom zajedničkom životu u kojem će stvoriti vlastito potomstvo – vlastitu obitelj. Brak ima svoju definiciju, svoje jedinstveno značenje, dugu tradiciju i veliku civilizacijsku ulogu. Njegova uloga danas nas sve štiti od totalitarizma koji se kuha na Zapadu, kulturne kuge, smrti raznolikosti i uspona ozakonjenog jednoumlja.

Na uništenju braka kao zajednice osoba koje produžuju kulturu prokreacijom, poremećeni vladari, preko svojih političara i LGBT pokreta, na Zapadu rade već dugo. Kao i svi drugi pokreti, i LGBT pokreti su ranjivi, u njih se infiltriraju maliciozni elementi koji ih usmjeravaju prema nečemu što nikome nije u interesu. Preko njih se danas vrši dekonstrukcija koju ljudi percipiraju kao problem manje važnosti od ekonomske destrukcije koja ih direktno pogađa u svakom trenutku, što ne odgovara realnosti. Obitelj i brak su međusobno isključive pojave – u mnogim obiteljima više ne postoji brak ili ga pak nikad nije niti bilo – no u predominantnom broju slučajeva, obitelji su ipak produkt braka, zbog čega je prvi korak do razaranja obitelji kakvu poznajemo, razaranje braka kao zajednice žene i muškarca (odnosno muškarca i žene). Već je uočljiv pakao u kojem ćemo za nekoliko godina živjeti. Majkama i očevima vladari oduzimaju prava u pozitivnom odlučivanju o sudbinama vlastite djece, što je osnova budućeg uspješnog totalitarizma. Važno je na vrijeme prekrojiti stavove i navike djece da budu poslušnici sistema koji tako više ne može biti doveden u pitanje – država će biti isključivi odgajatelj djece uz zabranu utjecaja roditelja. Agresija na dječji um zato se danas vrši svim raspoloživim oružjima, od naručene i umjetnički malo vrijedne glazbe Lady Gagica, preko reklama, videa, filmova, knjiga i časopisa, pa hrane i higijenskih preparata zatrovanih svim zamislivim kemikalijama, zastrašujućeg broja novih lažnih mentalnih poremećaja za koje kontrolirane nazovi zdravstvene organizacije osiguravaju beskonačne količine različitih otrova pod krinkom lijekova, do formalne izobrazbe u kojoj prednjači seksualni odgoj. Dizanje ruku od braka, dizanje je ruku od vlastite djece.

Svaka homoseksualna osoba trebala bi zaokružiti ZA.

Zbog čega se vladajuća skupina protivi uvođenju ovog važećeg zakona u Ustav? Odgovor se nameće sam po sebi: u planu je njegova izmjena koja će i kod nas omogućiti uništenje kulturno-civilizacijskog naslijeđa sredstvom sustavne indoktrinacije građana do potpune distorzije identiteta, a Ustavna odredba bi to onemogućila, ili barem značajno otežala. Ovo nije SDP-ova ideja, to je aspiracija internacionalista koju će, u slučaju pada sadašnje plaćeničke vlasti, u djelo provesti upravo HDZ koji joj se trenutno lažno protivi. Osim ukoliko se referendumom barem malo ne zaštitimo.

Djeca nisu pokretna imovina, pa u skladu s tim s djecom treba i postupati. Svaka dobronamjerna homoseksualna osoba bi trebala osvijestiti da njenoj vrsti seksualne zajednice univerzum nije podario potomstvo i da joj ga nitko ne duguje; valjalo bi joj osvijestiti i kako temeljni lokalni princip univerzuma nije postojanje, statičnost, već postajanje, konstantna i nezaustavljiva promjena, proces u kojem svaki višak negdje stvara gubitak, na svaku akciju dolazi reakcija, na svaku novu okolnost dolazi prilagodba; morala bi domisliti da žene i muškarci zdravog razuma najčešće imaju dubok tjelesan poriv da u svoje ruke uzmu svoje rođeno dijete te da ljudsko dijete, kao reakcija, neizbježno fizički i psihički treba i majku i oca, odraslu ženu i muškarca od kojih je nastalo, jer je priroda stvarnosti takva da potpuna psiho-fizička privlačnost, u ovom slučaju aseksualna, uvijek dolazi utjelovljena u dva pola; nužno joj je razumjeti da, kozmički gledano, izostanak drugačije reakcije djeteta na izmijenjene inpute, zbog izmijenjenog okruženja, nije moguć i da je apsolutno neispravna pretpostavka da je po dijete svejedno da li ima majku i oca, ili pak dvije majke ili dva oca; trebala bi prepoznati kako je čovječanstvo još uvijek rezultat prevladavajuće prisutnosti majke i oca u odrastanju djeteta. Svaka homoseksualna osoba trebala bi zaokružiti ZA.

Mnogi ljudi koji su imali privilegiju za prijatelja imati homoseksualnog muškarca znaju da poneki homoseksualci jesu strahovito emotivne, dobronamjerne i altruistične osobe. Ne smijemo se dati dijeliti s obzirom na seksualne sklonosti. Svi smo mi jednake žrtve, mada toga velika većina nije svjesna. Naša zajednička tragedija je što smo toliko indoktrinirani da napadamo sami sebe, manipuliramo sami sobom i samoinicijativno se zalažemo za vlastitu destrukciju. Homoseksualci moraju imati na umu da je psihologija već jako dobro zadrla u pitanje uzora kojeg majka i otac predstavljaju djeci obaju spolova, ali isto tako nije razborito zanemariti ni činjenicu da dijete stvaraju upravo žena i muškarac, priroda/univerzum samo njima daje sina i kći, ponekad i homoseksualce, da o njima brinu, brane ih svojim životima i osiguraju im što bezbolnije odrastanje – a univerzum je u glavu djeteta sukladno tome ugradio i odgovarajuće, polarno suprotne potrebe – te da je potencijalno jako opasno i neodgovorno dijete stavljati trajno u okruženje koje se iznimno rijetko ili pak nikad u prirodi ne događa. Jasno, pozivati se na prirodu nije preporučljivo, no u ovom slučaju sve je bjelodano, a indicija je mnogo; osnovna zakonitost postanka uvijek je ista: dva pola, akcija i reakcija.

Glasanjem protiv, glasamo za usvajanje djece od strane homoseksualnih parova. 

Glasanjem protiv, zaista glasamo za usvajanje djece od strane homoseksualnih parova. Ako se većina izjasni protiv, to znači da je protiv toga da je brak zajednica muškarca i žene, a ne da je protiv održavanja referenduma, što podrazumijeva da je ZA bračnu zajednicu homoseksualnih osoba. Ako sada plaćeni i/ili izmanipulirani i/ili umobolni vođe LGBT udruga viču i uspješno guraju laž da je ovakav brak diskriminacija, što ni u kojem slučaju nije – jer usprkos tome što homoseksualnim parovima pripadaju sva prava koja imaju heteroseksualni parovi, ne pripadaju im djeca što je temeljno pravo bračne zajednice – kad se ozakoni homoseksualni brak, zasigurno neće propustiti priliku za pokretanje prosvjeda ako im društvo uskrati usvajanje djece, koje tada hoće biti prava diskriminacija. Na primjeru SAD-a možemo vidjeti koliko su takve osobe nastavile biti agresivne, i kako su u suradnji s politikom s kojom dijele cilj, dovele do toga da je u saveznim državama u kojima je homoseksualni brak ozakonjen, do 40% usvojene djece usvojeno od strane homoseksualnih partnera. Tko smo mi da djecu izlažemo socijalnim eksperimentima?

U nedjelju biramo između očuvanja civilizacije te njenog potpunog uništenja i stvaranja novog izobličenog društva bez mame i tate, bez obitelji, u službi poremećenih nedodirljivih pojedinaca skrivenih iza hladnog sistema, svijeta najavljenog filmom Igre gladi. Najmoćnije sredstvo skrivanja istine je njeno otkrivanje: njena prisutnost u dobro izmanipuliranom obliku, privikava čovjeka, ali i čini mu je nevjerojatnom i nedohvatljivom. Odlučujemo o najvažnijem pitanju naših života, toliko sudbonosnom da se može mjeriti s Domovinskim ratom, ali potencijalno s dugoročnijim i mnogo opasnijim posljedicama po društvo.

Iziđite na referendum i zaokružite ZA.