Razgovor Pape s ateistom: I vas može dotaknuti Božja milost

Nakon što je napisao otvoreno pismo talijanskom publicistu Eugeniju Scalfariju na stranicama La Repubblice, lijevo orijentiranog dnevnog lista kojeg je taj novinar osnovao i dugo uređivao, Papa Franjo mu je sada dao i ekskluzivan intervju. Razgovor je također objavljen u La Repubblici, a u njemu se Papa dotiče mnogobrojnih tema kroz raspravu s novinarom-ateistom. Razgovor prenosimo u cijelosti.

Foto: Vatican Radio

Foto: Vatican Radio

Kaže mi papa Franjo: Najveće od zala koja posljednjih godina pogađaju svijet jesu nezaposlenost mladih i osamljenost u kojoj se ostavlja stare. Starima je potrebna njega i društvo; mladima posao i nada, ali nemaju ni jedno ni drugo, i problem je što ih više ni ne traže. Pritiješnjeni su sadašnjošću. Ali recite mi: može li se živjeti pritiješnjeni sadašnjošću? Bez sjećanja na prošlost i bez želje okrenuti se budućnosti gradeći kakav projekt, budućnost, obitelj? Može li se tako dalje? To je, po meni, najhitniji problem s kojim se Crkva suočava.

Svetosti, kažem mu, to je prije svega politički i gospodarski problem, tiče se Država, vlada, stranaka, sindikalnih udruga.

– Naravno, imate pravo, ali tiče se i Crkve, zapravo prije svega Crkve, jer ova situacija ne ranjava samo tijela, nego i duše. Crkva se mora osjećati odgovornom kako za duše tako i za tijela.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Svetosti, kažete da se Crkva mora osjećati odgovornom. Trebam li zaključiti da Crkva nije svjesna tog problema i da je Vi potičete u tom smjeru?

– U širokoj mjeri ta svijest postoji, ali ne dovoljno. Želim da ona bude veća. Nije to jedini problem koji je pred nama, ali je najhitniji i najdramatičniji.

S papom Franjom sam se susreo prošlog utorka u njegovoj rezidenciji u Domu sv. Marte, u maloj skromnoj sobi: stol i četiri ili pet stolaca, jedna slika na zidu. Susretu je prethodio telefonski poziv koji neću zaboraviti dokle god sam živ.

Bilo je pola tri poslijepodne. Zvoni mi telefon i pomalo uzbuđen glas moje tajnice kaže: Na liniji je Papa, odmah ću Vas spojiti.

Ostao sam zaprepašten, a s druge strane glas Njegove Svetosti već kaže: Dobar dan, ovdje papa Franjo.

Dobar dan, Svetosti – kažem ja i onda – u šoku sam, nisam očekivao da ćete me nazvati.

– Zašto u šoku? Vi ste mi napisali pismo moleći da me osobno upoznate. Ja sam to isto želio i zato sam ovdje da dogovorimo sastanak. Pogledajmo moj rokovnik: u srijedu, ne mogu, niti u ponedjeljak, utorak bi Vam odgovarao?

Odgovorim: Odlično.

– Vrijeme je malo nezgodno, 15 sati, odgovara li Vam? Inače ćemo promijeniti dan.

Svetosti, i vrijeme je odlično.

– Onda smo se dogovorili: utorak, 24. rujna, u 15 sati. U Svetoj Marti. Morate ući na vrata Svetog Uficija.

Nisam znao kako završiti taj telefonski poziv pa sam si dopustio reći: Mogu li Vas zagrliti preko telefona?

– Naravno, i ja vas grlim. A onda ćemo to učiniti i osobno, doviđenja.

Sad sam ovdje. Papa ulazi i pruža mi ruku, sjedamo. Papa se smiješi i kaže mi: Neki od mojih suradnika koji Vas poznaju su mi rekli da ćete me pokušati obratiti.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

To je šala, odgovaram. I moji prijatelji misle da Vi mene želite obratiti.

Ponovno se smije i odgovori: Prozelitizam je ogromna glupost, nema smisla. Treba upoznavati, slušati jedni druge i širiti saznanja o svijetu koji nas okružuje. Meni se događa da nakon jednog susreta želim još jedan, jer se rađaju nove ideje i otkrivaju nove potrebe. To je važno: upoznavati, slušati jedni druge, proširivati opseg misli. Svijet je ispresijecan putevima koji zbližavaju i udaljavaju, ali važno je da vode prema Dobru.

Svetosti, postoji li jedinstvena vizija Dobra? I tko je određuje?

– Svatko od nas ima svoju viziju Dobra, ali i Zla. Mi trebamo poticati ljude da streme prema onome što sami misle da je Dobro.

Vi ste to, Svetosti, već napisali u pismu koje ste mi uputili. Svijest je autonomna, rekli ste, i svatko treba slušati vlastitu savjest. Mislim da je to jedan od najhrabrijih dijelova koje je jedan Papa izrekao.

– I ovdje ću to ponoviti. Svatko ima svoju ideju Dobra i Zla, i treba odabrati slijediti Dobro i boriti se protiv Zla, kako ih čovjek shvaća. To bi bilo dovoljno da se svijet učini boljim.

Čini li to Crkva?

– Da, naše poslanje imaju tu svrhu: prepoznati materijalne i nematerijalne potrebe ljudi i nastojati ih, koliko možemo, zadovoljiti. Znate li što je “agape”?

Da, znam.

– To je ljubav prema drugima, kako ju je naš Gospodin propovijedao. Nije to prozelitizam, nego ljubav. Ljubav prema bližnjemu, kvasac koji služi općem dobru.

Ljubi bližnjega kao samog sebe.

– Upravo tako.

Isus je u svom propovijedanju rekao da je agape, ljubav prema drugima, samo način kako ljubiti Boga. Ispravite me ako sam u krivu.

– Niste u krivu. Sin Božji se utjelovio da bi u duše ljudi usadio osjećaj bratstva. Svi smo mi braća i svi smo Božja djeca. Abba, kako je On nazivao Oca. Ja ću vam pokazati put, govorio je. Slijedite me i naći ćete Oca i osjećat ćete se svi Njegovom djecom i On će se radovati u vama. Agape, ljubav svakog od nas prema svima drugima, od onih najbližih pa sve do najudaljenijih, zapravo je jedini način koji nam je Isus pokazao da nađemo put spasenja i blaženstava.

Međutim, Isusova opomena, spomenuli smo to prije, jest da ljubav prema bližnjemu bude jednaka onoj koji imamo prema nama samima. Prema tome, ono što mnogi nazivaju narcizmom, prepoznato je kao valjano, pozitivno, u istoj mjeri s drugom ljubavi. Dugo smo raspravljali o tom aspektu.

– Meni se – rekao je Papa – riječ narcizam ne sviđa, označuje neumjerenu ljubav prema samima sebi, a to nije u redu, može nanijeti ozbiljne štete ne samo duši onoga koji je time zahvaćen, nego i u odnosima s drugima, s društvom u kojemu živi. Prava nevolja je u tome što su time najviše pogođene, a što je u stvari vrsta mentalnog poremećaja, osobe koje imaju mnogo moći. Često su Poglavari narcisoidni.

I mnogi crkveni poglavari su bili takvi.

– Znate što mislim o tome? Crkveni poglavari čestu su bili narcisoidni, laskavi i loše navođeni od svojih dvorjana. Dvor je guba papinstva.

Guba papinstva, rekao je upravo tako. Ali, što je dvor? Mislite li možda na Kuriju?, upitao sam.

– Ne, u Kuriji ponekad postoje dvorjani, ali Kurija u svojoj cjelini predstavlja jednu drugu stvar. Ona je ono što se u vojsci naziva intendantura, upravlja službama koje služe Svetoj Stolici. Ali ima jednu manu: ona je vatikanocentrična. Gleda i brine se o interesima Vatikana, koji su još uvijek, velikim dijelom, vremeniti. Ta vatikanocentrična vizija zanemaruje svijet koji nas okružuje. Ne dijelim tu viziju i učinit ću sve da ju promijenim. Crkva jest ili se mora vratiti biti zajednica Božjeg naroda, a prezbiteri, župnici, biskupi s brigom o dušama, su u službi Božjeg naroda. Crkva je to, riječ koja nije slučajno različita od Svete Stolice koja ima svoju važnu ulogu, ali koja je u službi Crkve. Ja ne bih mogao imati potpunu vjeru u Boga i u Njegova Sina da se nisam oblikovao u Crkvi i da nisam imao sreću naći se u Argentini u jednoj zajednici bez koje ne bih postao svjestan sebe i svoje vjere.

Jeste li svoj poziv osjetili još kao mlad?

– Ne, ne jako mlad. Morao sam se baviti jednim drugom zanatom, prema želji moje obitelji, raditi, zarađivati nešto novca. Studirao sam. Imao sam i jednu učiteljicu prema kojoj sam počeo gajiti poštovanje i prijateljstvo, bila je gorljiva komunistkinja. Često mi je čitala i davala čitati tekstove komunističke partije. Tako sam upoznao i to vrlo materijalističko poimanje. Sjećam se da mi je pribavila i priopćenje američkih komunista u obrani Rosenberga koji su bili osuđeni na smrt. Žena o kojoj Vam govorim je kasnije bila uhićena, mučena i ubijena od strane diktatorskog režima koji je tada bio na vlasti u Argentini.

Je li Vas komunizam zaveo?

– Njegov materijalizam nije nada mnom imao nikakav utjecaj. Ali upoznati ga preko jedne hrabre i iskrene osobe mi je koristilo, razumio sam neke stvari, jedan aspekt socijalnog, koji sam potom pronašao u socijalnom nauku Crkve.

Teologija oslobođenja, koju je papa Wojtyla izopćio, bila je podosta prisutna u Latinskoj Americi.

– Da, mnogi njezini predstavnici su bili Argentinci.

Mislite li da je bilo u redu to što se Papa protiv njih borio?

– Sigurno, davali su političku pozadinu svojoj teologiji, ali mnogi od njih su bili vjernici s visokim poimanjem čovječnosti.

Svetosti, dopuštate mi da i ja Vama kažem nešto o svojoj kulturnoj formaciji? Odgojen sam od majke, velike katolkinje. S 12 godina sam čak pobijedio na natjecanju iz vjeronauka između svih rimskih župa te sam od Vikarijata dobio nagradu. Pričešćivao sam se svaki mjesec na prve petke, ukratko, prakticirao sam liturgiju i vjerovao sam. Ali sve se promijenio kad sam došao u gimnaziju. Pročitao sam, među drugim tekstovima iz filozofije koju smo proučavali, Descartesovu “Raspravu o metodi ” i bio pogođen izrazom, koji je sad već postao ikona, “Mislim, dakle jesam”. ‘Ja’ je postao tako temelj ljudskog postojanja, autonomno sjedište misli.

– Descartes međutim nikad nije zanijekao vjeru u transcendentnog Boga.

Istina je, ali postavio je temelj jednom posve drugačijem pogledu i meni se dogodilo da sam se zaputio tim putem koji me potom, potkrijepljen drugim literaturom, odveo na posve drugu stranu.

– Ali Vi ste, koliko sam shvatio, nevjernik, ali niste antiklerikalac. To su dvije vrlo različite stvari.

Točno, nisam antiklerikalac, ali to postajem kad sretnem nekog klerikalca.

On se nasmije i kaže mi: Događa se i meni, kad pred sobom imam klerikalca smjesta postanem antiklerikalac. Klerikalizam ne bi trebao imati nikakve veze s kršćanstvom. Sveti Pavao koji je prvi govorio narodima, poganima, vjernicima drugih religija, bio je prvi koji nas je to naučio.

Mogu li Vas pitati, Svetosti, koje svete osjećate najbližima svojoj duši i na kojima se oblikovalo Vaše vjersko iskustvo?

– Sveti Pavao je onaj koji je postavio temelje naše vjere i našeg vjerovanja. Ne može se biti svjesnim kršćanima bez sv. Pavla. Kristovo propovijedanje je pretočio u jednu doktrinarnu strukturu koja je, čak uz nadogradnju od strane ogromnog broja mislilaca, teologa, dušobrižnika, opstala i opstoji nakon dvije tisuće godina. A onda Augustin, Benedikt i Toma i Ignacije. I naravno Franjo. Trebam li Vam objasniti zašto?

Franjo – neka mi o ovom trenutku bude dopušteno tako nazvati Papu jer me on sam na to naveo po načinu govora, po načinu smijanja, po svojim uzvicima čuđenja ili odobravanja, gleda me kao da me ohrabruje postaviti najosjetljivija i najnezgodnija pitanja za onoga tko vodi Crkvu.

Dakle, pitam ga:  objasnili ste važnost i ulogu koju je Pavao imao, ali želio bih znati koje od onih koje ste naveli osjećate najbližima Vašoj duši?

– Tražite me klasifikaciju, ali klasifikacije se mogu raditi ako se govori o sportu ili sličnim stvarima. Mogao bih Vam reći ime najboljeg argentinskog nogometaša. Ali sveca…

Kaže se ‘šali se s dečkima na kartama’, znate onu poslovicu?

– Točno. Međutim, ne želim izbjeći Vaše pitanje zato što me niste tražili klasifikaciju o kulturalnoj i vjerskoj važnosti, nego o onome tko je bliži mojoj duši. Onda Vam kažem: Augustin i Franjo.

Ne Ignacije, iz čijeg Reda potječete?

– Ignacije, iz razumljivih razloga, je onaj kojeg poznajem više od ostalih. Utemeljio je naš Red. Podsjećam Vas da iz tog Reda potječe i Carlo Maria Martini, meni i Vama vrlo drag. Isusovci su bili i još su uvijek kvasac – ne jedini, ali možda najučinkovitiji – katoličanstva: kultura, poučavanje, misionarsko svjedočanstvo, vjernost Prvosvećeniku. Ali Ignacije koji je utemeljio Družbu je bio i reformator i mistik. Prije svega mistik.

A mislite li da su mistici bili važni za Crkvu?

– Bili su bitni. Religija bez mistika je filozofija.

Imate li Vi mistično zvanje?

– Što se Vama čini?

Čini mi se da nemate.

– Vjerojatno imate pravo. Obožavam mistike; i Franjo je po mnogim aspektima svog života to bio, ali ne vjerujem da imam to zvanje, a onda potrebno je shvatiti duboko značenje te riječi. Mistik se uspijeva lišiti činjenja, činjenica, ciljeva i čak i misionarske pastoralnosti te se uzdiže sve dok se postigne zajedništvo s Blaženstvima. Trenuci koji međutim ispunjavaju čitav život.

Je li se Vama to ikad dogodilo?

– Rijetko. Na primjer, kad su me u konklavama izabrali za papu. Prije prihvaćanja tražio sam da se povučem na koju minutu u sobu pored one s balkonom prema Trgu. Glava mi je je bila potpuno prazna i zahvatila me velika tjeskoba. Kako bi prošla i kako bih se smirio, zatvorio sam oči i nestala je svaka misao, pa i ona da odbijem prihvatiti službu kako uostalom dopušta liturgijski postupak. Zatvorio sam oči i nisam više osjećao nikakve tjeskobe ili emocija. U jednom me trenu preplavilo jedno veliko svjetlo, trajalo je trenutak, ali meni se činilo vrlo dugo. Onda se svjetlo raspršilo, naglo sam ustao i pošao u prostoriju gdje su me čekali kardinali i stol na kojem je bio akt o prihvaćanju. Potpisao sam ga, kardinal kamerlengo ga je supotpisao i onda je na balkonu bilo “Habemus Papam”.

Ostali smo na trenutak u šutnji, onda sam rekao: razgovarali smo o svecima koje osjećate najbližima svojoj duši i stali smo kod Augustina. Želite li mi reći zašto ga osjećate sebi tako bliskim?

– I moj prehodnik ima Augustina kao uporište. Taj svetac je prošao kroz mnoge preokrete u svom životu i više je puta mijenjao svoje doktrinarno stajalište. Također je izrekao vrlo teške riječi o Židovima, s čime se nikad nisam slagao. Napisao je mnogo knjiga i ono što mi se čini da najviše otkriva njegovu intelektualnu i duhovnu nutrinu jesu “Ispovjesti”, koje sadrže i neka očitovanja misticizma, međutim on nipošto nije, kako mnogi tvrde, Pavlov nastavljač. Naprotiv, Crkvu i vjeru promatra na način potpuno drugačiji od Pavla, možda i zato što je između jednog i drugog prošlo četiri stoljeća.

Koja je razlika, Svetosti?

– Za mene u dva bitna aspekta. Augustin se osjeća nemoćnim pred Božjom veličinom i pred zadaćama koje bi jedan kršćanin i Biskup trebao izvršavati. Zapravo on uopće nije bio nemoćan, ali njegova duša se uvijek i u svakom slučaju osjećala ispod onoga što je on želio i morao biti. A onda Gospodinova udijeljena milost kao temeljni element vjere. Života. Smisla života. Tko nije dotaknut milošću može biti osoba bez mane i bez straha, kako se kaže, ali nikad neće biti poput osobe koju je milost dotakla. To je Augustinova spoznaja.

Osjećate li se Vi dotaknuti milošću?

– To nitko ne može znati. Milost nije dio svijesti, ona je količina svjetla kojeg imamo u duši, ne mudrosti niti razuma. I Vi biste, a da to i ne znate, mogli biti dotanuti milošću.

Bez vjere? Nevjernik?

– Milost se tiče duše.

Ja ne vjerujem u dušu.

– Ne vjerujete, ali ju imate.

Svetosti, rečeno je da me nemate nikakve namjere obratiti, i vjerujem da ne biste ni uspjeli.
– To se ne zna, ali u svakom slučaju nemam nikakve namjere.

A Franjo?

– On je sjajan, jer je sve. Čovjek koji želi raditi, želi graditi, utemeljuje Red i njegova pravila, On je putnik i misionar, pjesnik i prorok, mistik, spoznao je u sebi zlo i iz njega izašao, voli prirodu, životinje, vlati trave na livadi i ptice koje nebom lete, ali iznad svega voli ljude, djecu, starce, žene. Najsjajniji je primjer onog agape o kojem smo prije razgovarali.

Imate pravo, Svetosti, opis je savršen. Ali zašto nitko od Vaših prethodnika nikad nije izabrao to ime? I po meni, nakon Vas nitko drugi ga neće odabrati?

– To ne znamo, nemojmo nagađati budućnost. Istina je, prije mene nitko ga nije izabrao. Ovdje se susrećemo s problemom nad problemima. Želite li nešto popiti?.
Hvala, možda čašu vode. Ustane, otvori vrata i zamoli suradnika koji je na ulazu da donese dvije čaše vode. Pita me želim li kavu, odbijem. Stiže voda. Na kraju našeg razgovora moja će čaša biti prazna, a njegova puna. Pročistio je grlo i započeo.
– Franjo je želio prosjački, ali i putujuće-propovjednički Red. Misionare u potrazi za susretanjem, slušanje, razgovaranjem, pomaganjem, širenjem vjere i ljubavi. Prije svega ljubavi. I priželjkivao je siromašnu Crkvu koja će se brinuti o drugima, primati materijalnu pomoć i koristiti ju za pomaganje drugima, s nikakvom zabrinutošću za samu sebe. Od tada je prošlo 800 godina i vremena su se uvelike izmijenila, ali ideal misionarske i siromašne Crkve ostaje više nego snažan. To je u svakom slučaju Crkva o kojoj su propovijedali Isus i njegovi učenici.

Vi ste kršćani sada u manjini. Čak i u Italiji, koju se naziva Papinim vrtom, praktičnih katolika prema nekim ispitivanjima ima između 8 i 15 posto. Katolika koji kažu da to jesu, ali zapravo su to sad već malo, ima 20 posto. U svijetu postoji milijarda katolika pa i više, a s drugim kršćanskim Crkvama prelazite milijardu i pol, ali planetu nastanjuje 6-7 milijardi ljudi. Ima vas stvarno mnogo, posebno u Africi i Latinskoj Americi, ali ste manjine.

– Uvijek smo to bili, ali današnja tema nije to. Osobno mislim da biti manjina zapravo predstavlja snagu. Trebamo biti kvasac života i ljubavi, a kvasac je beskrajno manja količina od mase plodova, cvjetova i stabala koji nastaju iz tog kvasca. Čini mi se da sam već prije rekao da naš cilj nije prozelitizam, nego slušanje potreba, želja, razočaranja, očaja, nade. Trebamo vratiti nadu mladima, pomagati starima, otvarati se prema budućnosti, širiti ljubav. Siromašni među siromašnima. Trebamo uključiti isključene i propovijedati mir. Drugi vatikanski koncil, nadahnut od pape Ivana i Pavla VI., odlučio je gledati na budućnost modernim duhom i otvoriti se modernoj kulturi. Koncilski oci su znali da otvoriti se modernoj kulturi znači religijski ekumenizam i dijalog s nevjernicima. Nakon toga je u tom smjeru učinjeno jako malo. Ja imam poniznosti i ambicije željeti to učiniti.

A i zato — dopuštam si dodati — što moderno društvo na čitavoj planeti prolazi trenutak duboke krize i ne samo ekonomnske, nego i društvene i duhovne. Vi ste na početku ovog našeg susreta opisali naraštaj pritisnut sadašnjošću. I mi nevjernici osjećamo to gotovo antropološko trpljenje. Zato želimo razgovarati s vjernicima i s onima koji ih najbolje predstavljaju.

– Ne znam jesam li najbolji koji ih predstavlja, ali Providnost me postavila na čelo Crkve i Petrove biskupije. Učinit ću koliko je do mene da izvršim mandat koji mi je povjeren.

Isus, kako ste Vi podsjetili, je rekao: ljubi svog bližnjeg kao samog sebe. Čini li Vam se da se to dogodilo?

– Nažalost ne. Egoizam je porastao, a ljubav prema drugima se smanjila.

To je dakle cilj koji nas ujedinjuje: barem izjednačiti intenzitet te dvije vrste ljubavi. Je li Vaša Crkva spremna i opremljena izvršiti tu zadaću?
– Što Vi mislite?.

Mislim da je ljubav za vremenitom vlašću još vrlo snažna unutar vatikanskih zidina i u institucionalnoj strukturi čitave Crkve. Mislim da Institucija prevladava nad siromašnom i misionarskom Crkvom koju biste Vi željeli.

– Stvari su zapravo takve i na ovom području ne mogu se činiti čuda. Podsjećam Vas da je i Franjo u svoje vrijeme morao odugo pregovarati s rimskom hijerarhijom i s Papom da bi priznali pravila njegovog Reda. Na koncu je ishodio odobrenje, ali uz velike izmjene i kompromise.

Hoćete li i Vi morati slijediti isti put?

– Nisam sigurno Franjo Asiški i nemam njegovu snagu i nejgovu svetost. Ali sam rimski biskup i Papa katoličanstva. Kao prvu stvar, odlučio sam imenovati skupinu od osam kardinala koji su moje vijeće. Ne dvorjanici nego osobe mudre i pokretane istim mojim osjećajima. To je početak one Crkve s organizacijom ne samo vertikalnom nego i horizontalnom. Kad je kardinal Martini o tome govorio stavljajući naglasak na Koncile i Sinode jako dobro je znao kako je dugačak i težak put koji treba prijeći u tom smjeru. Razborito, ali odlučno i ustrajno.

A politika?

– Zašto me to pitate? Već sam rekao da se Crkva neće baviti politikom.

Ali upravo ste prije nekoliko dana uputili apel katolicima da se angažiraju građanski i politički.

– Nisam se obratio samo katolicima, nego svim ljudima dobre volje. Rekao sam da je politika prva od građanskih aktivnosti te ima vlastito područje djelovanja koje nije istovjetno onom vjerskom. Političke institucije su po definiciji laičke  i djeluju u nezavisnim područjima. To su govorili svi moji prethodnici, barem oni od prije mnogo godina na ovamo, iako s različitim naglascima. Vjerujem da katolici angažirani u politici imaju u sebi vjerske vrijednosti, ali i zrelu svijest i sposobnost ostvarivati ih. Crkva neće nikad ići preko zadaće izražavati i braniti svoje vrijednosti, barem dok ću ja biti ovdje.

Ali Crkva nije uvijek bila takva.

– Gotovo nikad nije bila tavka. Vrlo često je Crkvom kao institucijom vladala vremenitost, a mnogi članovi i visoki katolički predstavnici još imaju taj način doživljavanja. Ali dopustite sada da ja postavim jedno pitanje: Vi, laik koji ne vjeruje u Boga, u što vjerujete? Vi ste pisac i mislilac. Hoćete li prema tome vjerovati u nešto, hoćete li imati glavnu vrijednost. Nemojte mi odgovoriti riječima poput poštenje, istraživanje, vizija općeg dobra; sva važna načela i vrijednosti, ali nije to ono što Vas pitam. Pitam Vas što mislite o biti svijeta, zapravo svemira. Hoćete li se naravno, poput svih, pitati, tko smo, odakle dolazimo, kamo idemo. Ako Vam ta pitanja postavi dijete. A Vi?.

Zahvalan sam Vam na ovom pitanju. Odgovor je ovaj: vjerujem u Bitak, tj. u tkanje iz kojeg izviru oblici, Bića.

– A ja vjerujem u Boga. Ne u katoličkog Boga, ne postoji katolički Bog, postoji Bog. I vjerujem u Isusa Krista, u Njegovo utjelovljenje. Isus je moj učitelj i moj pastir, ali Bog, Otac, Abbà, je svjetlo i Stvoritelj. To je moj Bitak. Čini li Vam se da smo jako različiti?

Različiti smo u razmišljanju, ali slični kao ljudske osobe, nesvjesno pokretane našim instiktima koji se pretvaraju u nagone, osjećaje, volju, misao i razum. U tome smo slični.

– Ali to što vi nazivate Bitak, želite li definirati kako to zamišljate?.

Bitak je tkanje energije. Kaotične, ali neuništive energije i u vječnoj kaotičnosti. Iz te enegrije proizlaze oblici onda kad energija dođe do točke rasprsnuća. Oblici imaju svoje zakone, svoja magnetska polja, svoje kemijske elemente, koji se slučajno spajaju, razvijaju, na koncu se gase ali njihova energija se ne uništava. Čovjek je vjerojatno samo životinja koja ima razum, barem na ovoj našoj planeti i sunčevom sustavu. Rekao sam da je pokretan instiktima i željama, ali dodajem da sadrži u sebi i odjek, jeku, sklonost kaosu.

– U redu. Nisam želio da mi iznosite kompendij svoje filozofije i rekli ste mi koliko mi je dovoljno. Primjećujem sa svoje strane da je Bog svjetlo koje rasvjetljuje tamu iako ju ne raspršuje, i iskra tog božanskog svjetla je u svakome od nas. Sjećam se da sam Vam u pismu koje sam Vam napisao rekao da će i naša vrsta nestati, ali neće nestati Božje svjetlo koje će tada zahvatiti sve duše i sve će biti u svima.

Da, tog se dobro sjećam, rekli ste “svo svjetlo će biti u svim dušama” što — ako si mogu dopustiti — daje više sliku imanentnosti nego transcendentnosti.

– Transcendentnost ostaje jer to svjetlo, svo u svima, nadilazi svemir i vrste koje ga u toj fazi nastanjuju. Ali vratimo se sadašnjosti. Otišli smo korak naprijed u našem razgovoru. Konstatirali smo da je u društvu i svijetu u kojem živimo egoizam porastao mnogo više od ljubavi prema drugima i ljudi dobre volje trebaju raditi, svatko svojim snagama i sposobnostima, da ljubav prema drugima poraste tako da se izjednači i ukoliko je moguće nadmaši ljubav prema samima sebi.

Ovdje je i politika pozvana djelovati.

– Sigurno. Osobno mislim da takozvani divlji liberalizam ne čini drugo nego jake čini jačima, slabe slabijima, a isključene isključenijima. Potrebna je velika sloboda, nikakva diskriminacija, ne demagogija i mnogo ljubavi. Potrebna su pravila ponašanja i također, ako je potrebno, izravno upletanje Države da ispravi najnepodnošljivije nejednakosti.

Svetosti, Vi ste sigurno osoba velike vjere, dotaknuta milošću, pokretana voljom ponovno lansirati pastoralnu, misionarsku Crkvu, preporođenu, a ne vremenitu. Ali iz toga kako govorite i koliko ja razumijem, Vi jeste i bit ćete Papa revolucionar. Napola isusovac, napola Franjin čovjek, sprega koje se možda nikad nije vidjela. A onda, volite Manzonijeve “Zaručnike”, Holderlina, Leopardija i posebno Dostojevskog, Fellinijeve filmove “Ulice” i “Proba orkestra”, Rossellinijev “Rim, otovreni grad”, te filmove Alda Fabrizija.

– Njih volim jer sam ih gledao sa svojim roditeljima kad sma bio dijete.

Evo. Mogu li Vam predložiti da pogledate dva nedavno objavljena filma? “Živjela sloboda” i film Ettorea Scole o Felliniji. Siguran sam da će Vam se svidjeti.
O vlasti mu kažem: znate li da sam sa dvadeset godina kod isusovaca obavio duhovne vježbe u trajanju od mjesec i pol? U Rimu su bili nacisti, a ja sam dezertirao iz vojne obveze. Kažnjavalo nas se smrtnom kaznom. Isusovci su nas ugostili pod uvjetom da obavljamo duhovne vježbe kroz čitavo vrijeme kroz koje smo bili skriveni u njihovoj kući, i tako je bilo.

– Ali nemoguće je izdržati mjesec i pol duhovnih vježbi kaže on začuđen i zabavljajući se. Zagrlili smo se. Uspeli smo se kratkim stubištem koje nas dijeli od vrata. Molim Papu da me ne prati, ali on isključuje gestom. – Razgovarat ćemo i o ulozi žena u Crkvi. Podsjećam Vas da je Crkva ženska.

A razgovarat ćemo, ako Vi želite, i o Pascalu. Volio bih saznati što mislite o toj velikoj duši.

– Svojoj obitelji ponesite moj blagoslov i molite ih da mole za mene. Mislite na meme, često mislite na mene.
Stisnuli smo si ruke, a on je ostalo nepomičan s dva prsta podignuta u znak blagoslova. Ja ga pozdravljam kroz prozorčić. To je papa Franjo. Ako Crkva postane kako ju on zamišlja i želi, bit će to epohalna promjena.

Izvor: www.repubblica.it

Prijevod: Verica Kraš-Villa


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 4. listopada 2013.

Možda vam se svidi