NEUMORNI BOŽJI RADNIK

Otac Ante Gabrić – sveti misionar u zemlji bengalskih tigrova

Ante-Gabric

Otac Ante Gabrić, isusovac i misionar, oduševljen za Boga, zahvaćen i ponešen njegovom ljubavlju dosljedno je u život provodio evanđelje ljubeći Boga u bližnjima s kojima je dijelio sudbinu u najsiromašnijem području svijeta, u Indiji, blizu Kalkute, na rubu bengalske prašume, okružen močvarama rijeke Gangesa. U kraju gdje je izrastao Ramakrišna, Vivekanda, Tagore, i Majka Terezija.

Najčešće u blatu do koljena, po beskrajnim rižištima, ili u kakovu čamčiću po ćudljivom Gangesu, po tropskoj žegi, uz avanture sa zmijama od kojih se krv ledi… Ljubavlju nošen išao je od sela do sela, ali i podižući nova naselja na mjestima gdje bi prethodno iskrčio džunglu, i gradio škole, ambulante, bolnice, radionice i kapele. Zanosno je propovijedao o Isusu Kristu, usađujući kršćanstvo – ali uz to, i kao potvrdu toga – nudio je i donosio tom jednostavnom narodu kulturne i gospodarske vrijednosti.

Taj je čovjek najozbiljnije htio obratiti čitavu Indiju, a uspio je “tek” nekoliko tisuća. Htio je prokrčiti džungle i donijeti Radost do svakog sela, a stigao je “tek” do njih nekoliko desetaka. Htio je sagraditi bezbroj škola, bolnica, crkava, kapelica…, a uspio je “tek” izbrojiv broj. No ono najveće Gabrićevo ne da se staviti na vagu mjerljivosti. Ljubav kojom je sve preobražavao ostaje znana Kristu za kojega je živio i onima u kojima ga je susretao. Svima koji imaju oka da zamijete velike stvari. Tko je taj Božji čovjek?

Rođen je 18. veljače 1915. godine u Metkoviću, a u jedanaestoj godini odlazi u travničku gimnaziju, gdje su na njega izuzetan dojam ostavila dva misionara koji su prije odlaska u Indiju svratili u Travnik. Bila je to za travničke đake prvorazredna atrakcija. Bradati misionari, opaljeni suncem, iz tamo nekih egzotičnih krajeva… stoje sad tu pred njima u svojim čarobno bijelim talarima. Ante ih je gledao raširenih očiju, upijajući svaku njihovu riječ i svaku gestu. Zamišljajući kako mora da je do ludila uzbudljivo biti toliko hrabar i velikodušan, krčiti džungle i gaziti močvare; po suncu i kiši, gladan i neispavan… Govoriti dalekim narodima o Kristu i pri tome možda izgubiti život. Bilo je to ono što je odgovaralo njegovoj duši. »To želim!«, nečujno je tutnjilo njime. Misionar je upitao: »Pa, hoće li onda netko s nama u Indiju?«, pritom mu je pogled slučajno pao na Antu. »Hoćeš li ti?«, upitao ga je. U tom se trenutku iz dna Antina srca i duše otelo ono »HOĆU!« koje će odjekivati kroza sav njegov budući život. U svemu, baš u svemu, bit će prisutno to njegovo prvo »Da«. Ante odlučuje postati svećenik i stupa u isusovački red s željom da postane misionar u Indiji. Novicijat završava u Zagrebu, nakon čega odlazi u Italiju na studij filozofije, te konačno 20. listopada 1938. brodom »Victorija« odlazi u daleku Indiju. Prve godine provodi u mjestu Hazaribaghu i Bošontiju učeći jezik i običaje Bengalaca. Teologiju završava na obroncima Himalaja u mjestu Kurseongu, gdje je i zaređen za svećenika 21. studenoga 1943. Sljedeće dvije godine provodi u Moropaju i Ranchiju, da bi konačno prispio u Bošonti gdje će provesti idućih šesnaest godina.

Bošonti (1947-1962)

To je vrijeme rascvata misijskog žara koji je godinama bujao u njemu. Posjećivat će sela, susretati pogane, muslimane, protestante – i žarko im svjedočiti za Krista. Pripravljat će katekumene i krštavati ih; posjećivati siromahe i bolesne; graditi crkve, kapelice, škole i bolnice. Organizirat će podizanje nasipa uz Ganges, gradnju putova, mostova. I, naravno, uvijek će naći vremena za članke i pisma koja šalje prijateljima širom svijeta. Ante se potpuno predao poslu koristeći se svojom karizmatičkom snalažljivošću i sposobnošću sklapanja prijateljstava. Ubrzo tamošnju osnovnu školu podiže na stupanj gimnazije, a pridodaje joj industrijski i agrikulturni odjel. Od vlade dobiva novčanu pomoć za gradnju tehničke škole. Tako da su na mjestu gdje je donedavno bilo carstvo tigrova, sada podignute zgrade s modernim strojevima nad kojima su se mladi Bengalci podučavani za drvodjelce, bravare, tokare, mehaničare i elektrotehničare. Uskoro (1954 god.) je sagrađena i bolnica. A što je ona značila za to područje, najbolje govori podatak da se samo prve godine u njoj liječilo 25 000 bolesnika. Trebalo je riješiti i problem pitke vode, budući da su postojeći ribnjaci i kanali bili trajni izvor zaraze. Da doskoči tome, o. Gabrić organizira po selima kopanje dubokih arteških bunara odakle se dobivala sigurna voda za piće. Osim toga, tu su i stalni poslovi oko popravaka putova, nasipa i mostova. Po raštrkanim selima gradi skromne kapelice koje, često, ujedno služe i kao škole. Neumorno, požrtvovno i s ljubavlju pohodi svoje župljane donoseći im Radosnu vijest, ne samo o životu u vječnosti nego čineći im život lakšim i radosnijim već sada. U lipnju 1963 piše: »Nakon sedamnaest godina zbogom Bošontiju i dobrim mojim vjernicima. Pala je i koja suzica … Što ćemo, ljudi smo sa srcima koja ljube, sa srcima kojima se teško rastajati.« Trebalo je koračati dalje, put je vodio u Moropai.

Moropai (1963-1971)

Ante Gabrić je bio prava osoba za crkvenu zajednicu u Morapaiju gdje se život, nakon 89 godina od ustanovljenja postaje, nekako uljuljao. Ponestalo je onog ‘svadbenog’ vina prijeko potrebnog za radosno svjedočenje kršćanstva. Antinim dolaskom putovi, nasipi, rukavi, kolibe i kapele, zasjat će opet dražešću probuđeni njegovom dušom. Budući da je tu već kao mladomisnik proveo godinu dana, stara su se poznanstva ubrzo obnovila, svakidašnjica se uzbibala. Ante je plijenio pažnju i budio idealizam. Kako je zatekao gotovo srušenu crkvicu Srca Isusova, poduprtu kolcima i neuporabljivu za kišno vrijeme, dao se odmah na gradnju nove. Naravno, opet moli i prosi na sve strane. Ali kao i uvijek, snagom upornosti, dostojanstva i uvjerljivosti koju ima samo siromah koji prosi za siromahe. Već 10. listopada 1963. iduće godine slavljena je posveta nove crkve. Darovima iz Njemačke podiže novu kuću za udovice, gradi samostan časnim sestrama svete Ane, popravlja djevojačku i dječačku školu. I ovdje popravlja putove, prokopava kanale, otvara zdence s čistom vodom, po selima gradi kapelice… Područje na kom je radio nastanjeno je s 400 000 ljudi, uglavnom hinduista i muslimana, među njima i oko 4 000 katolika razasutih u 20 sela. Kad su prilike to zahtijevale, Ante je preuzimao skrb za svakoga bez obzira na njegovu pripadnost. Tako godine 1969. nalazimo podatak da mu je na brizi 16 000 potrebnika. Kad se u jesen 1970. cio kraj se našao poplavljen, a uz to i poharan ciklonskom olujom, o. Gabrić se brine da pomoć stigne do oko 22 000 djece u 155 seoskih škola, ali i do 10 000 osiromašenih obitelji. Iduće godine kad je nagrnulo više od devet milijuna izbjeglica s druge strane Gangesa, koje je prognala fanatična pakistanska vojska, organizira tkz. Food-for-work projects, kroz koje stanovnici svojim radom, popravkom nasipa i putova, zarađuju osnovne namirnice za život. Početkom 1972 godine o. Gabrić odlazi iz Moropaija, ponovno u Bošonti.

Bošonti (1972-1974)

Nakon što je stigao u Bošonti i zatekao škole u materijalnom kolapsu, dao se na posao alarmirajući svoju pouzdanu »pozadinu«. Piše mnogim prijateljima diljem svijeta obraćajući im se za pomoć. Odaziv ni ovoga puta nije izostao pa je Bošonti ubrzo opet stao na noge. Misionareva se svakidašnjica nastavlja: putovi, nasipi, kolibe, mostovi, bunari, prehrana djece… bile su njegove trajne brige. Premda je brojkama neprikladno ocrtavati misijski rad, ipak i kroz njih je vidljiv misijski žar. Rast katolika u Bošontiju: 1873 god. = nema katolika; 1930 god. = 360; 1931 god. = 541; 1933 god. = 986; 1945 god. = 1437; 1946 god. = 1515; 1949 god. = 1808; 1952 god. = 2000; 1988 god. = 4600.

Ohrabrujući su podatak mnoga duhovna zvanja iz župe Bošonti. Njih 35 pošlo je u redovničke zajednice ili u dijacezanske svećenike. Ako bi smo htjeli nabrojiti pothvate i gradnje u misiji, onda to ovako izgleda: misijska postaja s kućom za misionare, škola za katehiste, rižina zadruga, škola za novokrštenike, djevojačka škola i samostan časnih sestara Sv. Križa, crkva sv.Terezije, crkva u Gosabi, gostinjac za putnike, stanovi za učitelje i službenike, kuća za beskućnike, mnoge kapelice po selima koje služe i kao škole, bolnica, dvije pučke škole, dvije srednje škole, visoka škola za djevojke, tehnička škola za dječake. Početkom 1975. Ante se oprašta od Bošontija da bi započeo rad u Maria Polliu.

Maria Polli (1975-1988)

Stigli smo do zadnje postaje Antina puta gdje je sasvim do izražaja došao njegov misionarski poziv. Prepoznaje se sličnost sa sv. Pavlom ili sv. Franjom Ksaverskoim: selo za selom prima kršćanstvo, briga oko katekumena i krštenja postaje dio svakidašnjice. Od kalkutskog nadbiskupa 4. veljače 1974. dobiva dopuštenje za kupnju četiri hektara zemljišta u Kumrokhaliju (Kumrokhali znači selo tikava, a Ante će ga prekrstiti u Maria Polli, tj. u Marijino selo). Istodobno Majka Terezija javlja mu da će u novu postaju poslati nekoliko svojih sestara. Ante se odmah daje na posao. Počinje gradnju samostana, sirotišta i poliklinike. Tih su ga dana mogli često vidjeti po kalkutskim skladištima i otpadima kako prosi stare tračnice, limove… i ostali građevinski materijal. Godinu dana poslije, točnije, 20. siječnja 1975, župa Bošonti dijeli se na dvije. Novopridošla sela i nekoliko onih koja su otprije pripadala Bošontiju tvore novu župu prozvanu – Maria Polli. Župnik je, naravno, o. Ante Gabrić.

Budući da je red da župnik stanuje u župi, Ante nije oklijevao. To što još nije imao župnoga stana, nije ga smetalo. Bila je tu nekakva stara daščara, u kojoj se, prije nego ju je zauzeo, morao obračunati, ni manje ni više, nego s jedanaest zmija. A one koje su se zavukle u pukotine, po već ustaljenoj praksi prepušta Anđelima čuvarima. Zađimo na čas u taj svijet čitajući njegove riječi: »Sve je tu kao u Betlehemu. Sve valja zidati. Nema tu još ni kuće ni crkvice. No oduševljenja ima kao u – raju. Iz svih novih sela ljudi su nas već čekali s vijencima, bubnjevima, cimbalima. Privremeni šator je naša katedrala. Uz nju je daščara – moj župni stan. Nadbiskup se malo prepao: ‘Kako ćete izdržati u toj kolibi?’ A ja njemu rekoh: ‘Samo me vi blagoslovite! Mnoge su ruke sklopljene za mene i za meni povjerene duše. Sve će biti dobro.’« Potkraj 1975. Ante uspijeva dovršiti župni stan i podići novu crkvu. A početkom god. 1977. javlja da je u više škole poslao tridesetak štićenika, a za ostale otvara večernju školu. Tu su uz nešto opće naobrazbe bili podučavani za tkalački i krojački zanat. Dosjetio se nabaviti i razna glazbala, tako da su se raspjevani Bengalci mogli usavršavati, ali i zabavljati. Nešto poslije počela je poduka i za stolare, a zatim je proradila i ciglana. Pokrenuo je i »kooperativno društvo« – blagajnu solidarnosti u koju je svaki član mjesečno davao po jednu rupiju iz koje je mogao poslije dobiti pomoć ako bi se našao u potrebi. Za beskućnike koje su osiromašili poplava ili ciklon organizira gradnju koliba, pa i čitavih sela. Župa se čudesno razvijala, svake se godine uvećavala za nekoliko novih sela i dosegla broj od 45 sela. Od milijun i pol ljudi, koliko stanovništva obuhvaća, oko 4000 njih primilo je katoličanstvo. Duhovna su zvanja bujala, kao i svagdje gdje je djelovao o. Gabrić.

Ipak, Maria Polli prednjači u tom pogledu. Godine 1977. bilježi da je iz župe u samostan već otišlo 40 djevojaka, a u sjemenište osam dječaka. Oko Uskrsa 1985. od 50 konviktoraca, njih 40 odlučuje se za svećeničko zvanje. Kad ga pitaju kako to da njegova mala župa ima toliko duhovnih zvanja, odgovara: »Pobožnost Presvetom Srcu Isusovu, osobito obavljanje Prvih petaka i posveta obitelji Srcu Isusovu.« Početkom 1984. ostvaruje zajedno sa Majkom Terezijom suradnju sa tvornicom cipela Bata, te otvara prvi pogon u Maria Polliu, a zatim i u Đišu Polliu.

Đišu Polli 

Kažimo nešto i o tom, tako simpatično prozvanom selu (Đišu Polli znači: Isusovo Selo), koje već zbog svojeg imena budi slutnju da bi mu Ante mogao biti krsnim kumom. Ako još znamo da je smješteno 30 km istočno od Maria Pollija, dublje prema džunglama, sasvim je lako zaključiti da je to idealno mjesto za misionara Gabrića. Nemirna narav gonjena vrelinom ljubavi prekoračivala je krhko zdravlje i breme godina. Ljubav je nezaustavno htjela buditi ljubav u novim i novim dušama. U selu Boro Tuškhaliju godine 1982. kupuje oko četiri hektara zemljišta. Polovicu zemljišta namjenjuje za novu postaju, crkvu i samostan, a druga je polovica podijeljena najsiromašnijima, onima kojima je prije nekoliko godina nabujali Ganges sve uništio. Kao svoje svratište Ante je zauzeo jednu ruševnu kuću u kojoj 20 godina nitko nije stanovao. Kažemo »zauzeo«, jer prije toga morao se obračunati s desetak kobri. (»Još ih je nekoliko u pukotinama zidova. Na njih paze Anđeli čuvari…«) Primijetimo da je i ovaj početak gotovo isti kao i onaj u Maria Polliju. Ante dolazi, zmije uzmiču. To je jednostavno stoga što u tim prostorima i ne može živjeti netko drugi nego – ili zmije ili Ante! A da mu u san ne bi došle one zaostale zmije, preporuča se svojim prijateljima u molitve: »Recite nekoliko ‘Amen’ za oca Antu da bi mogao sanjati, ne o zmijama, nego o novim selima, sanjati o dušama koje čekaju na Isusa. I da zaboravi kako mu se približava 70 godina.« Uskoro uređuje i privremenu kapelicu, otvara malu tkalačku školu za mladiće i šivaću za djevojke. U objema školama poučavaju mladići koji su te zanate izučili u Maria Polliju. Državne su vlasti vrlo zadovoljne, te mu obećavaju pomoć za proširenje škola i otvaranje postolarskog odjela. Bila je planirana i gradnja velike crkve Srca Isusova. Bilo je planirano i da Đišu Polli uskoro postane samostalna župa… I još mnogo, mnogo planova nosio je Ante u svojem srcu. Napokon, njegov je plan bio da čitav svijet uzljubi Isusa, i tek onda bi se smirio. No to je posao za one kojima je Ante pokazao put k Bogu – za sve one koji ostaju za Antom, gdje god bili. Misijski je zadatak svih: ostvariti težnju svega stvorenog da Bog bude sve u svemu.

Iscrpljen o. Ante Gabrić je umro 20. listopada 1988. i sahranjen po vlastitoj želji pod palmama nadomak bengalske džungle u Maria Polliju uz kapelu koju je gradio – ispunili su mu i posljednju želju i grob mu stavili onu grudu hrvatske zemlje koju je sa sobom ponio iz domovine i bočicu mora Jadrana. Čeka tako nagradu od Boga u zemlji od koje je i načinjen.

Premda je od Ante daleko svako teoretiziranje o biti misija, ipak iz jednog razgovara s njim bilježimo: “Što znači biti misionar? Znači: dati Isusa drugima, dati život za druge. Isus je najveći misionar. Draga je Gospa također misionarka, jer je nama dala Isusa.” Kratko i do kraja jasno. Mudrost je to rođena na kakvu blatnjavu nasipu, na ćudljivom Gangesu ili noću uz titraj vječnoga svjetla kakve seoske kapelice. Donijeti Isusa svima – bilo je sve što je htio, za to je živio i time učinio najviše što je mogao.

U napasti smo, pišući o misionaru i njegovim djelima, nabrajati akcije, sazidane zgrade, crkve, škole, bolnice, brojke krštenih… i podastrijeti fotografije da bi se to moglo vidjeti. No, kako stvarno izreći koliko je vrijedno ono što je učinjeno iz nesebičnosti, u skrovitosti, ono gdje su darivani dugi sati nekom djetetu ili bolesniku. Ante, recimo, smatra velikim misijskim pothvatom ispuniti želju za narančom bolesne djevojčice Magdalene i šalje čovjeka sedam milja po nju. “Oboljela je od tifusa…. Htio sam nešto dati Magdaleni. Imao sam nekoliko biskvita u torbi. Nabavio sam joj malo mlijeka u selu pa sam sve to za nju pripravio. Onda sam je zapitao da li još nešto želi. Kao da se bojala reći. Onda potiho prošapće: ‘Ekti ćhjoto lebu! – Jednu malu narandžu!’ I oborila je oči, jer se bojala, da je previše tražila. Malo poslije otvori oči. Bolne oči, s blagim, prikrivenim osmijehom, kao da su se molile da se ne ljutim na nju zbog ove molbe… ‘Malu narandžu’. Gdje ću je dobiti u ovom pustom kraju?! No, bilo kako bilo, Magdaleninu želju treba ispuniti. I onda mi sinu sretna misao: danas je sajam kojih sedam milja odavle, u selu Beltoli. Tamo će doći trgovci sa svih strana. Bit će sigurno i voća. Izvadio sam 50 centa i poslao jednoga čovjeka u Beltoli već se spuštao sumrak; kad se on vratio – s narandžom u ruci”.

Čudesne priče misionara Ante Gabrića pronađite OVDJE!

Molitva ocu Anti Gabriću:

Dragi oče Ante Gabriću, molim te u svojoj nevolji, da po tvojem zagovoru, ozdravim. Draga Majko Božja, molim te pomozi svojim zagovorom kod Isusa da molba oca Ante bude uslišana. Isuse, Bože moj, primi milostivo molbu oca Ante i zagovor Majke svoje Marije, i udijeli mi ozdravljenje na veću slavu Tvoju, te na taj način dopusti da otac Ante bude uzdignut na čast blaženika. Amen

Izvor: .ffdi.unizg.hr

Objavljeno: 20. listopada 2016.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi