Nedavno sam, čitajući članak u The Washington Post o „pet destinacija za jeftiniji proljetni odmor“, primijetila nešto neobično: pažnju mi nisu privukle tople lokacije, nego sveprisutnost jedne stvari – selfija. Od Miami Beacha do Fort Lauderdalea, od Guadalajare u Meksiku do Cartagene u Španjolskoj – fotografije koje reklamiraju ta mjesta kao idealne povoljne destinacije za spring break prikazuju ljude kako snimaju selfije.

Istina, značenje i kulturnu važnost selfija na pametnim telefonima analiziramo gotovo otkako su prije više od desetljeća postali globalni fenomen. A poznato je i da nas oglašivačka industrija često pokušava uvjeriti kako je kupnja nekog proizvoda zapravo čin individualnosti i samoizražavanja, a ne konformizma. Ipak, sveprisutnost selfija na promotivnim fotografijama turističkih destinacija, čini mi se, jednako govori o tome kako shvaćamo sreću i smisao, kao i o pomalo neugodnom egocentrizmu 21. stoljeća.

Sve – čak i najuzbudljiviji i najugodniji dijelovi života – danas se rutinski posreduju kroz tehnologiju usmjerenu na nas same. Zabavljati se znači fotografirati sebe na mjestima koja su drugačija od onih na kojima se inače fotografiramo. Postali smo ljudi čija je sreća, čini se, neraskidivo povezana s potrebom da drugima, svijetu, pokažemo kako uživamo u onome što radimo. Ili je možda dijeljenje vlastitog iskustva s drugima postalo sastavni dio tog osjećaja ispunjenosti. Digitalno podijeliti iskustvo znači dati mu smisao – pa čak ga i učiniti trajnim. Ako ga ne podijelimo, je li se uopće dogodilo?

Od početaka digitalnog doba, njegovi su zagovornici tehnologiju predstavljali kao simbol ljudske kreativnosti, slobode i sreće. Računala bi trebala ubrzati rutinske zadatke kako bismo se mogli posvetiti složenijim stvarima. Pametni telefoni, svojevrsni digitalni „švicarski nožić“, trebali bi nas osloboditi za ono što doista želimo raditi. A ipak, iPhone nas iz tjedna u tjedan podsjeća da na tim uređajima provodimo sate dnevno – često uronjeni u nervozno konzumiranje sadržaja koji izaziva tjeskobu ili u besmislene distrakcije.

Mnogi uočavaju taj paradoks: knjige, seminari i duhovne obnove potiču na „digitalni post“, jer sve veći broj Amerikanaca – osobito mladih – postaje ovisan o tim uređajima. Govornici i autori razvijaju promišljene i korisne strategije kako bi ograničili utjecaj digitalnog doba na naš duhovni život, mentalno zdravlje i međuljudske odnose.

Rekla bih da se problem u svojoj srži tiče slobodne volje. Zagovornici digitalnog doba tvrde da će ti uređaji i njihovi programi potaknuti ljudski napredak i povećati našu autonomiju. No često čine upravo suprotno – stvaraju ili pojačavaju strahove, tjeskobu i osjećaj izolacije te gubitka kontrole. Čak i oni najdiscipliniraniji među nama nalaze se u stalnoj borbi da ograniče njihov utjecaj na svakodnevni život.

To ne otvara samo pitanja o našoj duhovnosti – s obzirom na to koliko nas odvlače od molitve i autentičnog zajedništva – nego i o tome što znači biti čovjek. Na gotovo svakom javnom događaju, bilo profesionalnom, rekreativnom ili političkom, ne samo da držimo mobitele u rukama, nego neprestano snimamo fotografije i videozapise sebe i drugih. I u privatnosti doma i u javnom prostoru, uređaj je postao produžetak nas samih i način na koji posredujemo vlastiti identitet svijetu.

Distopijska književnost – koja često pruža uvid ne samo u moguću budućnost nego i u našu sadašnjost – obično nudi dva odgovora na tehnološki razvoj koji potiče osjećaj društvene otuđenosti, tjeskobe i gubitka autonomije. Jedan je ublažiti bol dodatnim suzbijanjem slobode, najčešće kombinacijom lijekova i distrakcije. To bismo mogli shvatiti kao neku vrstu „some“ iz romana “Vrli novi svijet” autora Aldousa Huxleyja ili usporediti s romanom “Sanjaju li androidi električne ovce?” autora Philipa K. Dicka. Drugi ekstrem jest subverzivni ili nasilni otpor, kakav utjelovljuje Winston iz romana “1984.” autora Georgea Orwella ili kapetan Richard iz romana “Staklene pčele” autora Ernsta Jüngera.

Roman “Paklena naranča” autora Anthonyja Burgessa, pak, prikazuje (i kritizira) oba modela, ali naposljetku nudi i treći koji najbolje štiti i obnavlja našu ljudskost. Burgessova distopijska Engleska bliske budućnosti prikazana je kao društvo u kojem su građani otupljeni u pasivnost pomoću narkotika i zaglupljujućih televizijskih programa. Ujedno, to je svijet u kojem bande frustriranih i otuđenih mladih noću lutaju ulicama tražeći ono što nazivaju „ultranasiljem“. Njihovi „horrorshow“ ispadi, kako ih zovu, nimalo nisu ugodno štivo.

Glavni lik, sociopat po imenu Alex, na kraju biva uhićen i zatvoren zbog svojih zločina. Državno financirani državnici potom na njemu provode eksperimentalni tretman kako bi suzbili njegove nasilne sklonosti. Kad god osjeti poriv prema fizičkom ili seksualnom nasilju, njegov um i tijelo bivaju „reprogramirani“ da reagiraju snažnim gađenjem. No nakon puštanja na slobodu, to ‘preodgojenog’ kriminalca čini opasno podložnim manipulaciji i nasilju drugih, uključujući i njegove bivše članove bande. Njegova sudbina, nakon što je gotovo ubijen, razotkriva zlokoban karakter psihološkog i farmakološkog eksperimenta koji je nad njim proveden.

Iako je izvorno posljednje poglavlje romana – prema kojem je snimljen uznemirujući film “Paklena naranča” redatelja Stanleyja Kubricka – izostavljeno iz američkog izdanja knjige A Clockwork Orange, upravo ondje autor Anthony Burgess, odgojen u katoličkom duhu, nudi tračak boljeg načina suočavanja s našom tehnološki potaknutom unutarnjom rastresenošću. Nakon „reprogramiranja“, bezvoljan i zbunjen Alex u jednom kafiću primijeti mladi par koji je potpuno zaokupljen jedno drugim i razgovorom. Ispostavlja se da je muškarac član Alexove bivše bande, sada zaposlen u osiguravajućem društvu, na spoju sa svojom suprugom, tajnicom. Ubrzo potom odlaze na „bezazlenu“ zabavu s prijateljima, uz vino i igre riječima.

Zatečen prizorom, Alex počinje zamišljati sebe kao supruga i oca. Razmišlja o budućnosti u kojoj bi pokušao pomoći svom sinu razumjeti svijet kako bi izbjegao pogreške koje je on sam činio, iako ga muči pomisao da bi sin mogao postati jednako nasilan kao i on. No prije svega, shvaća da mora pronaći ženu koja će ga voljeti i biti majka njegovu djetetu. „To je bilo nešto poput nečega novog što treba učiniti. Nešto s čime sam morao započeti — kao početak jednog novog poglavlja.” Upravo u toj nadi leži avantura; tu se otkriva istinska ljudskost.

Time Anthony Burgess nudi možda najbolji odgovor na osjećaj izolacije i obeshrabrenosti našeg atomiziranog modernog svijeta: autentičan ljudski odnos. Najbolji način da se odupremo tjeskobi i osjećaju gubitka kontrole nije ni u lijekovima ni u terapiji, niti u bijesnom, nasilnom „probijanju“ ispod pritiska koji osjećamo. Riječ je o tome da pogledamo drugoga u oči, doživimo njegovu ili njezinu ljudskost te tu osobu volimo i za nju trpimo. Umjesto da sebe širimo kroz digitalne medije, trebali bismo sebe nadići kroz darivanje i predanje – drugima, a u konačnici i Bogu. Upravo se tu, paradoksalno, otkriva prava sloboda.

Godine 2026. svjedočimo objema krajnostima koje je distopijska književnost naslućivala: ljudi koji sve više tonu u sebe kroz droge i uređaje, te, s druge strane, nasilnim ispadima reagiraju na prijetnje vlastitoj slobodi i izražavanju. Ni jedno ni drugo ne može zadovoljiti čežnje našeg srca, koje je stvoreno za vječnost – kako je to snažno naglasio sveti Augustin. Gdje god se nalazili, trebali bismo se odupirati napasti da stalno sužavamo pogled na male ekrane u rukama i umjesto toga podići pogled prema zanimljivijem svijetu i ljudima oko sebe – koji, poput nas, žude da upoznaju i budu upoznati. To nas, bez sumnje, čini sretnijima i potpunije ljudima. A usput – i putovanja čini boljima.

Članak je preveden uz dopuštenje s web-stranice Word on Fire.