Čovjekovo poštovanje prema samom sebi mora se nanovo otkriti. Ono vuče korijenje uglavnom u zaboravljenoj istini da i Bog poštuje nas. Čovjek ne dolazi iz prirode, već iz spoznaje i ljubavi, što pak znači iz odgovornosti živoga Boga. Čovjek koji bi potjecao iz prirode ne bi se mogao poštivati i činio bi to jednako malo kao što to čini životinja.

Važno je da usvojimo samopoštovanje jer postoji opasnost da povijest čovječanstva sve više počne naginjati obeščašćenju čovjeka kao što postoji opasnost da će krenuti prema vlastitom uništenju, a jedno zbog drugoga postaje mogućim. Moderno ratovanje s oružjem ne bi bilo moguće da u čovjeku ne djeluje destruktivni nagon na smrt i nijedan totalitarizam ne bi uspio da nešto u čovjeku nije suglasno s vlastitim obeščašćenjem. Bog pak nije čovjeka stvorio na način kao što je stvorio nebeska tijela, naime kao objekt, već ga je postavio za svoj Ti i pozvao ga je. Upravo je na takav način postavio poštovanje prema čovjeku kao temelj odnosa u koji ga je postavio spram sebe. Tako ni sud koji čovjek ima o samom sebi nikada ne smije dokinuti fundamentalno poštovanje koje mora imati prema samom sebi – zato što ga Bog ima prema njemu.

Nadalje, ako sam darovan samom sebi, onda mi je dana i moja prilika za život. I ako je onaj koji mi je tu priliku dao mudar i dobrostiv i, kako Krist kaže, moj Otac — onda on želi, također prema Kristovoj rijeci, da „život imam, u izobilju da ga imam” (usp. Iv 10,10). To ispunjenje života može biti samo moje, a ne nečije tuđe. Tako put k svemu dobrom ide izvan mojega početka bića, a hrabrost samoprihvaćanja istodobno znači povjerenje u taj put.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Prihvaćanje samoga sebe”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.