Tako se događa svake večeri.

„Možemo li pročitati još samo jednu, molim te?” Vivian se zagleda u mene onim svojim krupnim plavim očima.

„Samo još jednu”, odgovorim s osmijehom.

Uvijek popustim.

Odnedavno, prije nego što moja mlađa kći otplovi u san na kraju dana, nas dvoje naglas čitamo priče iz grčke i rimske mitologije. Nisam siguran kako smo to počeli, ali vraćanje na priče o mitskim bogovima i čudovištima iznenađujuće nas je fasciniralo. Otvarajući knjigu „Mitologija” autorice Edith Hamilton, i okrećući stranice veoma intrigantnih pripovijesti, svjedočili smo tome kako je Perzej odrubio glavu Meduzi, kako je Tezej nadmudrio Minotaura, putešestvijama Kupida i Psihe, i Zeusovim beskonačnim spletkama. Te priče ne samo da su otvorile krajolike nastanjene neobičnim bogovima, čudnim stvorenjima, i hrabrim junacima, nego su i ponudile kreativne uvide u sposobnosti i disfunkcionalnost čovjeka.

Sinoć smo naišli na priču Pandori i njezinu sanduku (zanimljivo, ne o kutiji). Pandora je, kao što mnogi možda znate, bila Zeusov odgovor na Prometejevo buntovništvo. No Pandora nije bila obična žena – ona je bila Zeusova mračna podvala čovječanstvu. Kako je Hesiod pisao u „Poslovima i danima”:

„Zeus reče Hefestu da brzo pomiješa zemlju

s vodom, i da u to stavi glas

i ljudsku moć kretanja, da načini lice

kao u besmrtne boginje, i da oblikuje

ljupki stas mlade djevice. […]

Zeus naredi zatim

ubojici Argosa, Hermesu, da stavi u nju

lukavo ponašanje, i nemoralnost jedne kuje. […]

Glasnik Hermes stavi u njezine grudi

laži i uvjerljive riječi i podmukle dosjetke;

Glasnik bogova zatim je djevojci dao ime

Pandora, zbog svih darova koje su svi bogovi dali njoj,

toj propasti čovječanstva.”

Budući da se Prometej usudio vatrom bogova dati moć zemnim smrtnicima, Zeus je podmuklo ponudio prelijepu, od bogova načinjenu Pandoru kao ženu Prometejevu priglupome bratu Epimeteju. Uskoro nakon što se neupućeni Epimetej oženi Pandorom, ona otvori sanduk što su joj ga dali bogovi, i pusti neizrecivo zlo („na tisuće nevolja, da lutaju zemljom”) u svijet. No prije nego što se sanduk posve ispraznio, ona je uz tresak zatvorila poklopac i tako zatvorila jednu posljednju stvar – nadu.

Suprotna pripovijest nalazi se kod Ezopa, u basni zvanoj „Zeus i posuda dobrih stvari”. U toj priči jedan glupi čovjek otvori prepunu posudu, iz koje izađu najbolje vrline, koje zatim neukrotivo bježe po cijeloj zemlji, a onda se vrate bogovima. Ezop daje naslutiti da nas je gubitak takvih vrlina ostavio nepopravljivo zatočenima u najcrnjemu grijehu, ali onaj čovjek, poput Pandore, spašava nadu tako što brže-bolje zatvori posudu.

Ne znam koliko sam puta čuo priču o Pandorinoj kutiji. A na Ezopovu inačicu nisam naišao nikada prije današnjega dana. I nikada nisam čuo dio o spašavanju nade. Prečesto se mit koncentrira na zlo koje je pušteno na slobodu, a ne na nadu koja preostaje. No kakav je to propust! Trajnost nade utjelovljuje upravo ono što nam je ostalo kada sve drugo pođe po zlu. I to je jednostavno briljantno.

Istina je da u svojim svakodnevnim susretima s grijehom i porocima nama često zna biti teško žrtvovati se, biti pošteni, i činiti što je ispravno. Lišeni smo snage kreposti, iskušenje nas privuče, i opet naglavačke upadnemo u ponor grijeha. Opet iznova taj se ciklus ponavlja, do točke na kojoj se čini jadnim. No unatoč svojim naporima da živimo kreposnijim životom, iznenađujuće nam je lako održavati jednu razinu nade. Naša vjera može se potresti. Naša ljubav može nestati.Ali čini se da nada uvijek ostati s nama.

I to se ne čini uvijek racionalnim.

U svojemu djelu „Esej o čovjeku: Prvo pismo” engleski pjesnik i kritičar Alexander Pope napisao je:

„Nada vječno izvire u ljudskome srcu:

Čovjek vječan nije, ali uvijek je blagoslovljen:

Duša, nemirna, zatočena daleko od doma svog,

počiva i luta u životu budućem.”

G. K. Chesterton jednom je napisao: „Nada znači nadati se kada su stvari beznadne, inače ona uopće nije krjepost.” („Pravovjerje”)

A francuski katolički pjesnik Charles Péguy u svojemu djelu „Predvorje misterija o drugoj kreposti” promatra svijet kroz Božje oči, i inzistira da ga ne iznenađuju vjera ili ljubav, nego čudesna, neobjašnjiva nada:

„Ono što me iznenađuje jest nada, reče Bog.

I ne mogu to pojmiti.

Ta malena nada, koja se čini kao ništa.

Ta djevojčica nada.

Besmrtna.”

Taj trijumf nade čak i u najmračnijim trenutcima ne bi nas trebao iznenađivati – treba nas ohrabrivati. Mi se nadamo zato što nas Krist ljubi, a Bog nas je sačinio da postojimo. Mi se nadamo jer unatoč našoj užasnoj, svjetovnoj sljepoći, mi duboko u sebi znamo da je pobjeda naša. Nadamo se zato što duboko u sebi znamo da ljubav traje i da raj čeka, pa zašto ne bismo izašli na pučinu i bacili mreže? To ne znači da život nije težak – to samo znači da život nije beznadan. Bez obzira na „tisuće nevolja što lutaju svijetom” – bilo da se radi o gubitka posla, brige zbog djeteta koje je pošlo krivim putem, ili o zapadanju u ovisnost – kakav god križ nosili – samo trebamo odgurnuti poklopac i zaviriti u dno posude. Uvijek ima nade.

Sinoć, kada me je kći pitala možemo li pročitati još jednu priču, na trenutak sam zastao.

„Pričekaj malo, dušo. Pročitajmo opet ovu.”

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.