Danas smo doslovce okruženi aplikacijama, člancima, knjigama, podcastima, guruima za samopomoć, YouTube videima i bezbrojnim drugim sadržajima koji obećavaju da će nam pomoći ostvariti gotovo svaki cilj. Ne samo da danas imamo iznimno jednostavan pristup bezbrojnim tehnikama i alatima, nego i informacijama koje su nam potrebne da postignemo gotovo bilo što. Danas vrlo lako možemo naučiti kako ojačati mišiće, izgubiti višak kilograma, pokrenuti posao, upisati poslijediplomski studij, napisati knjigu, ispeći vlastiti kruh, naučiti svirati gitaru i mnogo toga drugoga.

Naravno, ciljevi koji nam daju osjećaj smjera i motivacije nužni su za naš cjelovit razvoj. U određenom smislu, sam kršćanski poziv usmjeren je prema cilju. Posljednje što nam je uskrsli Gospodin ostavio bio je upravo jedan cilj: „Pođite po svem svijetu i propovijedajte evanđelje svemu stvorenju.“ I sam nas Bog poziva da nešto ostvarimo, dajući nam svrhu koja nas, ako je slijedimo u Njegovoj milosti, vodi prema istinskoj sreći. Želi da postižemo velike stvari planiranjem, samoodricanjem i disciplinom, ali uvijek ukorijenjeni u ovisnosti o njemu i iskrenoj ljubavi.

Vjerojatno ste već čuli savjet američkog admirala ratne mornarice Williama H. McRavena da svako jutro prvo namjestite svoj krevet. Ideja je jednostavna: izvršavanjem jednog malog zadatka na početku dana stječemo motivaciju za sljedeći, pa zatim za još jedan, sve dok na kraju dana ne ostvarimo – ili barem ne napredujemo prema – nizu korisnih ciljeva. Ne treba posebno objašnjavati zašto su ciljevi i osjećaj svrhe važni za ljudski procvat. Dovoljno je reći da život bez nečega čemu svakodnevno težimo može ozbiljno narušiti naše mentalno zdravlje, samopoštovanje i odnose.

No postoji opasnost da postanemo toliko usredotočeni na ostvarivanje ciljeva da, čak i kada ih postignemo, shvatimo kako ih uopće nismo trebali slijediti. Sam čin ostvarivanja ciljeva ili osjećaj produktivnosti može pružiti određeno zadovoljstvo, pa se lako dogodi da upravo taj osjećaj počnemo tražiti, zanemarujući pitanje vodi li nas određeni cilj doista prema istinskom dobru.

Primjerice, možemo usvojiti iznimno strog režim treninga i asketsku prehranu kako bismo postigli određenu razinu tjelesne forme. To samo po sebi nije loše. No ako zbog toga više ne provodimo vrijeme s obitelji i prijateljima jer ne smijemo propustiti trening ili zanemarujemo svoj duhovni i intelektualni razvoj, tada takav cilj zapravo šteti našem cjelovitom razvoju. Naime, ljudsko biće ne treba samo tjelesnu, nego i odnosnu, intelektualnu i duhovnu hranu.

Lako je uočiti problem slijepog slijeda određenih ciljeva u filmovima poput Wall Streeta ili Bit će krvi (There Will Be Blood), čiji protagonisti Gordon Gekko i Daniel Plainview ostvaruju brojne ciljeve vođeni opsesivnom pohlepom za bogatstvom. Kod njih je problem očit jer prelaze granice zakona i morala. Pokreće ih zlo. No mnogo je teže prepoznati kada cilj ne bismo trebali slijediti upravo zato što je sam po sebi dobar.

Jednom sam čuo izvrsno, ali i otrježnjujuće upozorenje: strašno je provesti godine penjući se ljestvama da bi na vrhu otkrio kako su bile naslonjene na pogrešan zid. Upravo je to stvarna opasnost društva koje veliča produktivnost, postavljanje ciljeva i postignuća. Ako ne odvojimo dovoljno vremena za razmatranje i razlučivanje kako bismo provjerili vrijedi li neki cilj uopće slijediti, lako ćemo sav svoj trud uložiti u pogrešne stvari.

Jedna od mojih omiljenih kratkih priča svih vremena jest „Plivač“ Johna Cheevera. U njoj sredovječni suprug i otac Ned Merrill jedne nedjelje poslijepodne odluči „otplivati“ kući iz dvorišta svojih susjeda. Planira prijeći mrežu bazena u svom predgrađu na sjeveroistoku Sjedinjenih Država sve do vlastite kuće. Taj niz bazena naziva „rijekom Lucinda“, u čast svoje supruge Lucinde, dajući naslutiti da taj neobičan pothvat želi ostvariti upravo zbog nje. Pun poleta i obnovljene energije kreće na svojevrsnu odiseju prema domu.

No kako prolazi kroz dvorišta svojih susjeda, počinju se događati čudne stvari. Na jednoj zabavi konobar se prema njemu odnosi grubo, a gosti ga potpuno zanemaruju, što ga zbunjuje jer sebe smatra omiljenim članom zajednice. U drugom dvorištu žena s kojom je nekoć imao aferu ljutito ga optužuje da ju je iskoristio. Treći susjed izražava žaljenje zbog problema kroz koje prolazi njegova obitelj. Ned ne razumije takve reakcije.

Istodobno se i vrijeme neobično mijenja: vedro ljetno poslijepodne postupno prerasta u hladan zimski krajolik. Čini se i da Ned stari – na početku priče snažan je i pun energije, a na kraju iscrpljen i nemoćan. Ono što ovu neobičnu priču čini nezaboravnom jest spoznaja da se njegovo putovanje odvija istodobno tijekom jednog nedjeljnog poslijepodneva i tijekom čitava njegova života.

Iscrpljen, promrzao i umoran, Ned napokon dolazi do svoje kuće:

Kuća je bila mračna. Je li već toliko kasno da su svi otišli na spavanje? Je li Lucinda ostala na večeri kod Westerhazyjevih? Jesu li djevojke otišle s njom ili negdje drugdje? Zar nisu, kao i svake nedjelje, odlučili odbiti sve pozive i ostati kod kuće? Pokušao je otvoriti garažu kako bi vidio koji su automobili unutra, ali vrata su bila zaključana, a na rukama mu je ostala hrđa s kvaka. Dok je prilazio kući, primijetio je da je oluja otrgnula jedan olučni žlijeb koji je visio iznad ulaznih vrata poput slomljenog rebra kišobrana. Pomislio je da će se to lako popraviti ujutro. Kuća je bila zaključana pa je najprije pomislio kako su je glupa kuharica ili služavka zaključale, a onda se sjetio da već dugo nemaju ni kuharicu ni služavku. Vikao je, udarao po vratima, pokušavao ih otvoriti ramenom, a kada je pogledao kroz prozore, shvatio je da je kuća prazna.

Nedovo veliko i naizgled herojsko putovanje završava gubitkom doma i obitelji. Kao i svako veliko književno djelo, ova priča nije samo upozorenje, ali jasno pokazuje koliko je opasno posvetiti život ciljevima koji nas odvlače od onoga što je doista važno. Njegovo plivanje simbolizira težnje koje su oblikovale njegov život: potragu za užitkom, zabavama, alkoholom, društvenim ugledom, ispraznim ambicijama i preljubima. I kada konačno ostvari svoj cilj – uspješno prepliva cijelo susjedstvo – plod njegova uspjeha nisu radost ni ispunjenje, nego zbunjenost i usamljenost.

Za Neda uspjeh ne znači sreću. Slično se može dogoditi i nama, premda možda na manje tragičan način. Možemo pogledati video uspješnog tehnološkog poduzetnika i poželjeti pokrenuti vlastitu tvrtku kako bismo i sami postali bogati i uspješni. Možda nas Bog doista poziva na takav put. No prije nego što krenemo tim putem, potrebno je razlučivati u molitvi i tražiti savjet mudrih ljudi.

Zašto zapravo želimo ostvariti taj cilj? Zbog materijalne koristi i društvenog ugleda ili zato što želimo učiniti stvarno dobro svojoj obitelji i zajednici? Imamo li sposobnosti, darove i karakter potrebne za takav pothvat? Hoćemo li pritom nerazborito ugroziti dobrobit svoje obitelji ili odnos s Bogom? Koliko možemo procijeniti, vodi li nas taj cilj prema istinskoj sreći ili tek njezinoj sebičnoj zamjeni?

U svakom cilju uvijek postoje nepoznanice i određene žrtve. Više vremena provedenog u molitvi znači manje vremena s obitelji. Više vremena u teretani znači manje vremena za pripremu ispita. No ako redovito ne razlučujemo vrijednost i svrhu svojih ciljeva u molitvi, postoji velika opasnost da se tvrdoglavo guramo prema onome što će nas na kraju dovesti do iscrpljenosti, nemira i nezadovoljstva.

Naravno, nije potrebno jednako dugo razlučivati treba li započeti novu rutinu vježbanja kao što bismo razlučivali pokretanje novog poslovnog pothvata. Sveti Franjo Saleški daje vrlo mudar savjet:

Sitni novac obično ne brojimo do posljednjeg novčića, jer bi nam to oduzelo previše vremena. Tako ni svaku sitnicu u životu ne trebamo pomno vagati kako bismo utvrdili zaslužuje li više vremena od nečega drugoga. No izbor životnog poziva, važni životni planovi, dugotrajni pothvati, velika financijska ulaganja, promjena mjesta stanovanja, izbor bliskih suradnika i slične odluke zahtijevaju ozbiljno promišljanje kako bismo otkrili što je u skladu s Božjom voljom.

U redovničkim zajednicama postoji nešto što se naziva pravilom života. Ono određuje ritam dana, ostavljajući vrijeme za osobnu i liturgijsku molitvu, učenje, rad, odmor i druge aktivnosti. Ti mali svakodnevni ciljevi usmjereni su prema jednom velikom cilju: zajedništvu s Bogom i ljudima. To može biti izvrstan uzor i nama pri oblikovanju vlastitih navika, discipline i svakodnevnih obveza kako bi i one u konačnici vodile prema većoj ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

Kao laici možda nismo pozvani provoditi onoliko vremena u molitvi i kontemplaciji kao redovnici. Štoviše, ako zbog toga zanemarujemo posao ili obitelj, tada ni takav način života ne pridonosi našem cjelovitom razvoju. Kao i u svemu drugome, razboritost i umjerenost ostaju ključne vrline koje nam pomažu živjeti uravnoteženim životom.

Bez obzira na naš životni poziv, krajnji cilj svakoga našega cilja trebao bi biti isti: ljubav prema Bogu i bližnjemu. Želje koje nosimo u srcu mogu nas potaknuti na mnoga plemenita djela kojima ćemo proslaviti Boga i pronaći istinsku sreću. No trudimo se da uspjeh koji postignemo bude upravo onaj koji Bog želi za nas – uspjeh koji vodi prema pravoj sreći i nesebičnoj ljubavi.

Članak je preveden uz dopuštenje s web-stranice Word on Fire.