Na početku mojega postojanja, moje egzistencije – i to „početka” ne samo u vremenskom, nego i u ontološkom smislu, kao korijen i temelj mojega postojanja – nije moja vlastita odluka da ja budem. Još manje vrijedi da, bez ikakve potrebe za nečijom odlukom da ja budem – ja jednostavno jesam. Sve je to jedino u Bogu tako. No na početku mojega postojanja stoji inicijativa, Netko tko mi je dao mene.

Na početku stoji Onaj koji me je meni dao općenito i kao ovoga određenog koji jesam. Ne jednostavno kao čovjeka, već kao ovoga čovjeka koji pripada ovom narodu, ovom vremenu, ovoga tipa i ovih sposobnosti. Sve do posljednjih određenosti koje postoje u meni, sve do posljednje osobine koja mi omogućuje da u svemu što činim prepoznam samoga sebe i koja je izražena u mojem imenu.

Time je ujedno postavljena i čovjekova zadaća. Jako velika zadaća, možemo reći, zadaća temelj svih pojedinačnih zadaća.

Ta se zadaća sastoji u tome da trebam htjeti biti onaj koji jesam, zaista htjeti biti ja i samo ja. U vlastitom sebstvu trebam se postaviti onako kako jest i preuzeti zadaću koja mi je time dana u ovom svijetu. To je temeljni oblik svega onog što nazivamo pozivom; odavde pristupam stvarima i ovdje preuzimam stvari.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Prihvaćanje samoga sebe”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.