“I otrgnu se od njih koliko bi se kamenom dobacilo, pade na koljena pa se molio: ‘Oče! Ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!”1

Kada je duhovna patnja toliko jaka da ga dovodi u agoniju, Gospodin se obraća svojemu Ocu molitvom punom pouzdanja. Naziva ga Abba (otac, tata) i povjerava mu se. I nama je slijediti taj Isusov put. U našemu životu ispreplitat će se razdoblja duhovnog mira i razdoblja silovitih bitaka, prolazit ćemo možda i kroz razdoblja mraka i duboke boli, s napašću da se obeshrabrimo… Prizor Isusa u Getsemanskome vrtu uvijek će nam pokazati kako nastaviti dalje: ustrajnom molitvom punom pouzdanja. Da bismo napredovali na putu k svetosti, posebno kada osjećamo težinu vlastite slabosti, saberimo se u molitvi, u povjerljivu razgovoru s Gospodinom.

Javna, odnosno zajednička molitva u kojoj vjernici zajedno sudjeluju sveta je i potrebna, jer Bog voli vidjeti svoju djecu da zajedno mole,2 ali ona ne može zamijeniti Gospodinov poziv na osobnu molitvu: »Kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svome Ocu, koji je u skrovitosti.«3 Liturgija je javna molitva u pravom smislu riječi, “to je vrhunac kojemu teži djelovanje Crkve i ujedno je vrelo iz kojega struji sva njezina snaga. […] Duhovni se život ipak ne sastoji samo od sudjelovanja u svetom bogoslužju. Kršćanin je, dakako, pozvan da moli u zajednici, ali on mora također ući u svoju sobicu da se moli Ocu u skrovitosti; štoviše, prema Apostolovu nauku, on mora moliti bez prestanka (1 Sol 5,17).”4

U osobnoj molitvi razgovaramo s Bogom kao s prijateljem kojega dobro poznajemo, koji je pristan, sluša što mu govorimo i odgovara nam. To je povjerljiv razgovor u kojemu otvaramo svoju dušu Gospodinu, da bismo mu se klanjali, zahvaljivali mu, molili ga za pomoć, da bismo – poput apostolâ – još dublje ušli u božanski nauk. “Pisao si: ‘Molitva je razgovor s Bogom. Ali o čemu?’ – O čemu? O njemu, o tebi. O radostima i žalostima, o uspjesima i promašajima, o uzvišenim ciljevima i svakidašnjim brigama. O slabostima! Zahvaljivanje i prošnja. Ljubav i pomirenje. Jednom riječju: to je upoznavanje Boga i sebe. ‘Biti zajedno!’”5

Molitvi ne smijemo pristupati neosobno, anonimno, izgubljeni među drugima; jer Bog, koji je otkupio svakog pojedinog čovjeka, želi biti u dijalogu sa svakim pojedincem ponaosob; na kraju života spasenje ili osuda ovisit će o osobnom odgovoru svakog čovjeka. Molitva bi trebala biti razgovor određene osobe – osobe koja ima svoje ideale, određen posao, osobna prijateljstva, posebne milosti od Boga zadobivene – sa svojim Bogom Ocem.

Ova meditacija kratki je izvadak iz dnevnih meditacija koje se cjelovite nalaze u knjizi Francisca Carvajala: Razgovarati s Bogom. Svezak II. (Korizma i Veliki tjedan). Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

—-

1 Lk 22,41–42.

2 Usp. Mt 18,19–20.

3 Mt 6,6.

4 DRUGI VATIKANSKI SABOR, Sacrosanctum Concilium: konstitucija o svetoj liturgiji, 10, 12.

5 SVETI JOSEMARÍA ESCRIVÁ, Put, 91.