POTRESNO SVJEDOČANSTVO

Odrasti s dvije mame

Vrlo jednostavno, odrastanje s homoseksualnim roditeljima je vrlo teško, i to ne zbog predrasuda u susjedstvu.

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

Od 1973. do 1990., kad je moja voljena majka preminula, odgajale su me ona i njezina partnerica. Njih dvije imale su odvojene kuće, ali gotovo svaki vikende su provodile zajedno, sa mnom, u prikolici parkiranoj u kampu kojih 50 minuta vožnje od grada u kojem smo živjeli. Kao najmlađe od mamine biološke djece, bio sam ujedno jedino dijete koje je proživjelo djetinjstvo bez očeve prisutnosti.

Nakon što su djeca majčine partnerice otišla na fakultet, konačno se preselila u našu kuću u gradu. Živio sam s njima jedno vrijeme, dok moja majka nije umrla u dobi od 53 godine. Imao sam tada 19 godina. Drugim riječima, bio sam dijete koje je živjelo u uvjetima “gej-roditeljstva” kako se taj pojam shvaća danas.

Vrlo jednostavno, odrastanje s homoseksualnim roditeljima je vrlo teško, i to ne zbog predrasuda u susjedstvu. Ljudi oko nas nisu znali što se događa u kući. Za većinu izvanjskih promatrača, bio sam dobro odgojeno, uspješno dijete, koje je srednju školu završilo sa samim peticama.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

U nutrini sam, međutim, bio zbunjen. Kad vam se život doma tako drastično razlikuje od svih oko vas, osobito s obzirom na osnovne fizičke odnose, odrasteš čudan. Nemam psihičkih poremećaja, niti fizičkih bolesti. Jednostavno sam odrastao u kućanstvu tako neobičnom, da sam bio predodređen postati društveni izopćenik.

Moji vršnjaci su u svom domu naučili sva nepisana pravila pristojnosti i govora tijela; razumjeli su što je prikladno reći u određenim okolnostima, a što nije; naučili su i tradicionalno muške i tradicionalno ženske društvene mehanizme.

Čak i ako su roditelji mojih vršnjaka bili razvedeni, a mnogi jesu, još uvijek su odrastali gledajući muške i ženske modele društvenog života. Naučili su, u pravilu, od muških likova kako biti hrabar i nepokolebljiv, a od ženskih kako napisati čestitku i biti osjećajni. To su stereotipi, naravno, ali stereotipi su od velike pomoći kad konačno morate napustiti sigurnost prikolice svoje mame lezbijke pa morate raditi i preživjeti u svijetu u kojem svatko misli u stereotipima, čak i homoseksualci.

Ja nisam imao muškog uzora kojeg bih mogao nasljedovati, a moja majka i njezina partnerica bile su drugačije od tradicionalnih očeva ili tradicionalnih majki. Posljedica je bila da sam potencijalnim muškim ili ženskim prijateljima mogao ponuditi vrlo malo prepoznatljivih društvenih signala, jer se nisam mogao povjeriti ni jednima ni drugima. Zbog toga sam rijetko sklapao prijateljstva, a lako se otuđivao. Homoseksualne osobe koje su odrasle u domu heteroseksualnih roditelja možda su se borile sa svojom spolnom orijentacijom, ali kada su se susrele sa širokim spektrom prilagodbi koje nisu bile vezane uz spolnost – kako djelovati, kako govoriti, kako se ponašati – imali su prednost što su to naučili kod kuće. Mnogi homoseksualci ne shvaćaju da je blagoslov to što su odgojeni u tradicionalnim kućanstvima.

Moj obiteljski život nije bio tradicionalan ni konvencionalan. Patio sam zbog toga na načine koje sociolog teško može klasificirati. Bio sam i razdražljiv i neosjetljiv, što će kasnije izgledati čudno čak i u očima gej i biseksualnih odraslih, koji su imali malo strpljenja za nekoga poput mene. Bio sam im jednako čudan kao što sam bio i heteroseksualcima.

Život je težak kad si čudan. Čak i sad imam vrlo malo prijatelja i često se osjećam kao da ne razumijem ljude zbog neverbalnih muško-ženskih signala koje svi oko mene, čak i homoseksualci odrasli u tradicionalnim kućanstvima, uzimaju zdravo za gotovo. Premda sam marljiv i brzo učim, imam problema na poslu jer suradnicima izgledam bizarno.

Kad je riječ o spolnosti, homoseksualci koji su odrasli u tradicionalnim kućanstvima imaju koristi barem od toga što su vidjeli neku vrstu funkcionalnih rituala udvaranje oko sebe. Ja nisam imao pojma kako se djevojkama učiniti privlačnim. Kad sam izišao iz prikolice svojih majki, odmah sam bio označen kao autsajder zbog ženskastog ponašanja, smiješne odjeće, tepanja i opće neobičnosti. Ne čudi da sam kroz srednju školu ostao nevin, niti sam uopće imao djevojku. Umjesto toga, išao sam na četiri maturalne zabave kao vickasta pratnja za cure koje su htjele društvo u limuzini.

Kada sam došao na faks, aktivirao sam sve “gejdare” pa su me fakultetske LGBT grupe brzo saletjele da mi priopće da sam sigurno sto posto homoseksualac. Kad sam se izjasnio biseksualcem, rekli su svima da lažem i da još nisam spreman izaći iz ormara kao homoseksualac. Prestrašen i traumatiziran majčinom smrću, odustao sam od studija i završio u onome što se može nazvati gej-podzemlje. Ondje su mi se dogodile grozne stvari.

Tek s 28 godina sam se iznenada našao u vezi sa ženom, kroz niz koincidencija koje su šokirale svakoga tko me poznavao, a iznenadile su i mene samoga. Nazivam se biseksualcem jer bi trebalo nekoliko romana da objasnim kako sam završio kao “strejt,” nakon skoro trideset godina življenja kao “gej.” Jednostavno mi se ne da prepirati s gej-aktivistima koji me progone na svojim “nađi-i-uništi” misijama protiv bivših gejeva, “slučajeva u ormaru,” ili “homo-konzervativaca.”

Zašto traje zavjera šutnje kod vođa LGBT pokreta o svemu ovome? Mogu samo nagađati. Njegujem uspomenu na svoju mamu, ali ne biram riječi kad treba govoriti o tome kako je teško bilo odrastati u homoseksualnoj zajednici. Studije koje istražuju tu problematiku ispitivale su djecu koja još uvijek žive sa svojim homoseksualnim roditeljima, tako da djeca nisu bila slobodna govoriti jer se, kao i sva djeca, vode sinovskom odanošću, osjećajem krivnje, ili straha od gubitka džeparca. Zato što pokušavam govoriti iskreno, doslovno me već desetljećima gaze. (…)

Većina LGBT roditelja su, poput mene, i tehnički poput moje majke, “biseksualni”- ono zaboravljeno “bi.” Začeli smo djecu jer smo sudjelovali u heteroseksualnom odnosu. Društvene komplikacije nastaju prirodno ako dobiješ dijete sa suprotnim spolom, a još uvijek te privlači isti spol. Pretpostavljam da djeca odgojena od istospolnih parova, naravno, žele više znati o homoseksualnosti i s njom eksperimentirati, iako nisu čista od privlačnosti prema suprotnom spolu. Stoga će vjerojatnije upasti u kategoriju biseksualnosti, kao što sam ja upao.

Klikni like i prati nas na Facebooku:

Kao muškarac, iako sam biseksualan, ne bih odbacio majku svog djeteta kao da je iskorišten inkubator. Morao sam pomoći svojoj supruzi kroz teškoće trudnoće i postporođajne depresije. Kad se ona bori s diskriminacijom majki ili žena na radnom mjestu, moram biti strpljiv i slušati. Moram se brinuti i oko njenih seksualnih potreba. Jednom kad sam postao otac, stavio sam na stranu svoju homoseksualnu prošlost i obećao da se nikada neću razvesti od svoje žene, niti stupati u vezu s drugom osobom, muškom ili ženskom, do smrti. Izabrao sam to opredjeljenje kako bih zaštitio svoju djecu od štetne drame, čak i ona kad postanu odrasli ljudi. Kad si roditelj, etička pitanja vrte se oko tvoje djece, a svoj interes odgađaš… zauvijek.

Mnogi su odbacivali moju priču s četiri jednostavne riječi: “Ali ti si konzervativan.” Da, jesam. Kako sam to postao? Preselio sam se na desno krilo baš zato što sam živio u onoj vrsti anti-normativnog, marginaliziranog i potlačenog okoliša koji ljevica slavi: ja sam biseksualni latino intelektualac, kojeg je odgojila lezbijka, a iskusio sam siromaštvo mladenačke dobi u Bronxu. Imam dovoljno uvida da zaključim da liberalne socijalne politike zapravo ne pomažu ljudima u tim uvjetima. Posebno prokletstvo je liberalni stav da ne trebamo suditi druge u stvarima seksa. U gej-svijetu Bronxa očistio sam dovoljno stanova muškaraca koji su umrli od AIDS-a da shvatim da je otpor seksualnoj napasti od središnje važnosti za svako ljudsko društvo.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Seks može biti opasan, ne samo zbog zaraznih bolesti, nego i zato što nas ostavlja ranjene, navezane na one koji nas ne vole, u tuzi za onima koji nas napuste, i takve da ne znamo kako izbjeći one koji nas trebaju, a mi njih ne volimo. Ljevica ne razumije ništa od toga. To je razlog zašto sam konzervativan. (…)

Pokret gej-aktivizma nastojao je sve ove činjenice marljivo izbrisati, ili barem ignorirati. Bilo da je homoseksualnost izabrana ili urođena, bilo da je gej-brak legaliziran ili ne, teško je biti čudan. To uzima danak na mentalnom zdravlju, čini težim pronalaženje prijatelja, ometa profesionalni rast, a ponekad vodi niz sklisku stazu traženja lijeka u obliku alkohola, droge, kocke, antisocijalnog ponašanja i neodgovornog seksa. Djeca istospolnih parova imaju težak put pred sobom. Ja to znam, jer sam ondje bio. Zadnja stvar koju trebamo činiti bilo bi da im nabijamo osjećaj krivnje ako se isti soj prenese na njih pa se osjećaju čudno zbog toga. Ali dugujemo im, ako ništa drugo, dozu iskrenosti.

Robert Oscar Lopez

Bitno.net


Robert Oscar Lopez profesor je engleskog jezika na Kalifornijskom državnom sveučilištu u Northridgeu. Autor je dviju knjiga o književnosti. Ovo je skraćena verzija članka koji je objavio na stranici thepublicdiscourse.com u kolovozu 2012.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više