Od pakla droge do svećeničkog poziva

Đakovčanin Ivan Filipović, rođen 1968. u Tomislavgradu, odrastao u Đakovu, prvi je u Hrvatskoj i među prvima u svijetu koji je, nakon što je bio ovisnik o drogama i prošao put liječenja u zajednici Cenacolo, postao svećenik. Za svećenika je zaređen 2004. godine, a nakon ređenja aktivno djeluje kao duhovnik u zajednici. Budući da je njegov životni put vrlo zanimljiv objavljujemo na portalu bitno.net razgovor s njim vođen za tjednik Glas Koncila. Premda nastalo u godini njegova ređenja, ovo njegovo svjedočanstvo i danas je aktualno i može dirnuti srca.  

Don Ivan Filipović

»U početku nije izgledalo loše«

GK: Nakon završene osnovne škole i gimnazije počeli ste studirati informatiku u Varaždinu. Još kao učenik imali ste prvi kontakt s drogama. Kada je to bilo, zašto droga i kako je dalje tekao Vaš životni put – put ovisnika?

Filipović: Sam kontakt s drogom nije da se jednoga dana probudiš i počneš uzimati nekakve supstancije, lakše droge ili slično. Korijeni su puno dublji, i mislim da potječu iz obiteljske situacije kroz koju čovjek prođe, nekakvoga stanja, ljudi, prijatelja koji te okružuju. Mislim da je to kod mene tako počelo. Kad sam imao dvanaestak godina, uzimao sam si potpunu slobodu, a i pomanjkanje oca, koji je radio u Njemačkoj, donekle mi je otvaralo slobodne prostore i do izražaja je dolazio nekakav buntovnički duh koji je već bio u meni. Imao sam samo majku koja se morala sama brinuti o nas četvero djece. Rekao bih da su korijeni bili već tu, iako sam imao dobar kršćanski odgoj. Roditelji su mi jako dobri i pošteni (otac mi je preminuo u prosincu prošle godine). Išao sam u crkvu, na vjeronauk, ali moja rana boemština, buntovnički život protiv normalnih životnih standarda – škola, fakultet, posao, karijera – nije mi dala da prihvatim te stvari. Tu su već bili korijeni, a onda su već s petnaest godina slijedili izlasci u kafiće, glazba, prva piva, prvi Marlboro, u Đakovu sam igrao biljar – živjelo se. Bili smo skupina mladih ljudi koja se dobro snalazila u tom »američkom stilu života«, kako smo ga iz zafrkancije zvali. I sve me to ispunjavalo i u početku uopće nije izgledalo loše.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

GK: Godina 1994. je, može se reći, prekretnica u Vašem životu. Kraj ovisničkoga života, liječenje, zajednica.

Filipović: Poslije svih tih iskustava, početka uzimanja heroina, odlaska u Njemačku – poslije toga ovisničkog života koji je bio intenzivan posebice zadnjih godina, dogodilo se to da sam jednostavno bio umoran od svega: od varanja, laganja, krađa, strahova od policije, protivničkih bandi, konkurencije na ulici. Roditelji i prijatelji predložili su mi da odem k s. Elviri Petrozzi, u zajednicu. U početku sam to odbijao, bilo je to ponižavajuće i poražavajuće za mene – reći samome sebi da sam promašio u životu, prihvatiti da su svi moji ideali pali. No, 1994. ušao sam u zajednicu s poteškoćama kao i svi. Nije bilo lako. Ušao sam i, poslije kratkoga vremena svidjelo mi se.

»Bitno je što roditelji usade djeci«

GK: Kako su se to mogli »izgubiti« korijeni Vašega kršćanskog odgoja?

Filipović: Danas tek shvaćam kako su u mom svećeničkom pozivu bitni ti korijeni što su mi ih roditelji usadili. Čovjeka kad je mlad, mladenački nagon digne iznad morala, Crkve, a još ako je poduprt s društvom, to ga onda digne iznad onoga što ga roditelji uče. Ako je čovjek sklon književnosti, puno čita i vidi kako je to u svijetu – brzo zaboravi na Crkvu i puno se lakše utopi u sve drugo nego da se drži vjere i molitve. Pogotovo dečki između 15 i 18 godina. Ali ti su korijeni jako, jako bitni.Kad sam ušao u zajednicu Cenacolo, nisam imao problema s molitvom. Nije mi bila nepoznata. Sjećam se krunice koje smo molili kod bake – tada nije bilo struje i molilo se pod petrolejkama. Sjećam se toga jako dobro, jer su bakine krunice bile dugačke. Kao dijete igrao bih se cijeli dan, a navečer pomislim: »O Bože dragi, sad će molitva, kad će završiti, ja sam jako gladan.« U zajednici sam brzo i lagano ušao u taj odnos s Bogom, i zbog toga mislim da su korijeni jako bitni. Isto tako u zajednici sam naučio promatrati oko sebe. Ljudi koji su bili iz bivših komunističkih obitelji – u zajednici je npr. unuk Vladimira Bakarića – nemaju takvih korijena. Oni su navikli na komotnost, na privilegije – to je za njih izvor poteškoća. Ako se uspoređuje, vidi se koliko je bitan taj kršćanski, katolički odgoj djece i mladeži danas. I sigurno da može doći do takvih ozdravljenja kod nekih ekstremnih slučajeva kao što je bilo kod mene. Smatram jako, jako bitnim to što roditelji usade djeci, a i sama psihologija kaže da je posebice razdoblje od rođenja do 3. godine života jako bitno jer utječe na čovjeka za čitav život.

»Jako je bitan odnos prema poslu«

GK: Koliko ste dugo bili u zajednici Cenacolo? Kakva je to zajednica?

Filipović: Još sam uvijek u zajednici, već deset godina. Zajednica Cenacolo je velika škola života. Vraća ljude u život, prije svega, vraća ljude k Bogu, jer zajednica Cenacolo i s. Elvira nikada nisu za svoj cilj imali mladoga čovjeka maknuti od droge ili drogu od čovjeka, nego je cilj zajednice mladoga čovjeka dovesti u osobni odnos s Bogom, da spozna Boga, da je u Kristu smisao života. Stoga je zanimljivo vidjeti život u zajednici. On ne počinje nekakvim teološkim predavanjima, katekizmom, jer to ovisnici nikada ne bi prihvatili. Počinje se jednostavno s molitvom, i to krunice koja se u zajednici moli od prvoga dana. Počne se moliti krunica i počinje se živjeti. U zajednici momci sve rade sami. Treba netko tko će se brinuti o kuhinji, netko tko će obrađivati vrt, potreban je zidar, i jednostavno u tom suživotu pod staklenim zvonom čovjek počne uviđati i upoznavati samoga sebe – kakav je u odnosu prema drugima. Također je jako bitan odnos prema poslu: ono što čovjek zna raditi – radi li to s ljubavlju? U zajednici nema psihologa koji dolazi na svoje radno mjesto. Put u zajednici počinje iz konkretnoga života. Prvi dodir s Bogom u zajednici je vjera u providnost. Zajednica nikada nije bila vezana za lobije, političke stranke, nego je      s. Elvira od samoga početka govorila: »Ako je istina ono što osjećam u srcu, da tu zajednicu trebam otvoriti, i ako to dolazi od Boga, onda će se Bog pobrinuti za te ljude. « I tako nikada nismo pristali na kompromise s državnim aparatima i zajednica je uvijek živjela od providnosti. »A providnost bi uvijek bila ta« – rekla bi s. Elvira – »zasučite rukave, primite se posla. Niste bolesni, hendikepirani i nije potrebno da država za vas plaća. Država ima svojih problema i neka pomaže socijalno ugroženima. Isto tako i vaši roditelji: pokrali ste ih, izvarali ih sve ove godine. Zar bi oni sada morali za vas nešto plaćati? Zajednica to njih ne pita.« To je dakle providnost – iskoristiti svoje radne, intelektualne sposobnosti, a drugo, ima jako puno dobrih ljudi. Sjećam se, 1994. (bio sam prvo u zajednici u Ugljanima), ratno vrijeme i nismo imali što jesti. Primjerice, tjednima smo jeli grah iz talijanskoga Caritasa i molili za providnost. Sjećam se, kad bi došao Caritasov kamion: to je bilo veliko veselje, a najviše me dirnulo to što bi odgovorna osoba u kućama – kada dođe taj kamion – zvala obitelji kojima je pomoć najpotrebnija i njima podijelila hranu, a nama bi obično ostao grah. A to su bila ta konkretna djela koja su u meni tada – bio sam tek nekoliko mjeseci u zajednici – ostavila snažan dojam prisutnosti Boga u zajednici.

»Shvatio sam da se ne poznam«

GK: Je li sve to pridonijelo Vašoj odluci da postanete svećenik?

Filipović: Mislim da mi je zajednica veoma približila Boga preko tih iskustava providnosti, a drugo, ja sam u zajednici, poslije dugo godina života, bio prihvaćen onakav kakav jesam. U ljudima koji su me tako prihvatili osjetio sam dobrotu, ljubav, razumijevanje. Točno sam znao tko sam, što sam, jer i oni su slično prošli kao i ja i u potpunosti su me mogli razumjeti. Moje se obraćenje dogodilo u osobnom susretu s Bogom, jer zajednica je bila ambijent koji je najviše pogodovao tome, a najsnažnije se to dogodilo u osobnom klanjanju – kad čovjek u tišini ima hrabrosti biti iskren, istinit i ponizan pred Bogom. U zajednicu sam ušao onakav kakav sam bio vani i u njoj sam počeo uviđati da sam lažac i da točno znam dan i minutu kada sam slagao, prevario. I kad sam pitao skrušeno za oprost, stvarno sam doživio iskustvo Božje ljubavi, miline – kao u paraboli o izgubljenom sinu. Ja sam to doživljavao veoma snažno, iskustveno. Počeo sam kroz molitve, noćna bdjenja u kapeli otkrivati samoga sebe, spoznavati se. S. Elvira me potakla na to. U jednoj katehezi je rekla: »Vi ne poznate tko ste.« Moja je prva reakcija bila – što ona to priča? Kako da se ne poznam, imam 26 godina. To mi se snažno urezalo u sjećanje i uistinu sam poslije shvatio da se ne poznam, i to je bio početak otkrivanja samoga sebe u tom oprostu pred Bogom.

GK: Kako ste tada počeli doživljavati Boga?

Filipović: Zaljubio sam se u kršćanstvo, u Krista! Shvatio sam da je Bog stvarno ljubav, da Bog stvarno oprašta, razumije i da se do Boga dolazi po istini i poniznosti. Treba biti iskren, istinit i ponizan do kraja. Također sam shvatio da sve ne završava u kapeli, da to treba pretočiti u život. I kada sam u kapeli shvatio da sam nekome prije slagao, otišao bih k toj osobi i rekao: »Prijatelju, slagao sam ti, oprosti.« Tako da je Bog kroz tu kapelu prožimao moj život i to se pretakalo u svakidašnjost, u odluku, i to mi je omogućilo nov odnos s ljudima. Doživio sam da me Bog mijenja – mijenja moj odnos prema ljudima, prema poslu, mijenja moj život i utjelovljuje se kroz mene i postaje moja priča. Moji pogledi, osmijeh, razgovor s ljudima – sve je prožeto Bogom. Eto, u toga sam se Krista zaljubio. To je bilo nešto drugo od onih dječjih katekizama. Shvatio sam da je Isus uistinu živ i prisutan. I onda – strašna želja da ljudi oko mene spoznaju istinu. U izmjenama molitvenih iskustava shvatio sam da ljudi oko mene nisu isti – netko je Mađar, Englez, Amerikanac, da je to drugi mentalitet, i ušao sam u unutrašnjost čovjeka koja me »zaludila« tako da se rodila želja za studijem. Mislio sam studirati psihologiju. Od veljače do rujna 1998. u meni je bila strašna borba – lomilo se između teologije i psihologije. U to vrijeme nisam ni pomišljao da bih mogao biti svećenik. No, prelomilo se na teologiju. S. Elvira je rekla da ću studirati na sjeveru Italije s don Stefanom, a ja sam rekao da neću – jer kako da ja ovisnik postanem svećenik. Nisam uopće mogao povezati te dvije stvari. U Pisi na Institutu religioznih znanosti završio sam dvije godine studija i uz pomoć molitve, Boga i u kontaktu s nekim ljudima u Italiji spoznao sam da je moj poziv – svećeništvo. I onda još četiri godine studija, diplomski, ređenje i mlada misa. To je jedan proces koji je trajao šest godina – bilo je to topljenje ljudskih strahova. Bog je imao puno strpljenja sa mnom, a i s. Elvira me jako dobro razumjela i nikada nije vršila nikakav pritisak na mene. Vjerovala je u ono što Bog radi sa mnom. I to je veličina s. Elvire, jer ima puno strpljenja i poštovanja prema ljudima.

»Moj će život biti svjedočanstvo nade«

GK: Kao mladomisničko geslo svoga svećeničkog života izabrali ste tekst iz Ivanova evanđelja: »Veće ljubavi nitko nema od ove: da život svoj položi za svoje prijatelje.« Možete li pojasniti zašto baš to?

Filipović: Zato što snažno vjerujem u Boga, Crkvu, zajednicu, jer uistinu ništa drugo ne želim nego da moj život bude jedno svjedočanstvo. Znak Kristove ljubavi, milosrđa, Kristove snage svakom čovjeku da bi se obratio. Taj izgubljeni sin – koliko to treba biti hrabro – kad čovjek dodirne dno, sam sebi kaže istinu i donese odluku: vratit ću se k ocu i ponizno ću se baciti pred koljena i reći mu »oprosti mi, oče«. Vjerujem da je Isus svim ljudima koji prođu kroz zajednicu, svim ovisnicima, pripremio obraćenje kao i meni. I zato, život ću svoj posvetiti prijateljima, tj. ljudima sličnim mojoj prošlosti. Moj će život biti svjedočanstvo nade, da nije sve gotovo, da droga nema zadnju riječ.

GK: Sve više mladih biva zarobljeno epidemijom droge, a vrtoglavo raste i broj smrtnih slučajeva. Što je činiti i kako pokazati da čovjek jedino u Isusu u cijelosti pronalazi sebe i da nitko, osim onoga koji nas je stvorio, Boga, nije u stanju obnoviti srce koje se izgubilo na krivom putu?

Filipović: Čovjek je uvijek prolazio kroz patnju i Bog je uvijek odgovarao na patnje preko karizmatičnih osoba, kongregacija, pokreta. Uvijek je znao dati odgovor kakav čovjeku treba. Mislim da je zajednica Cenacolo samo odgovor na sve te depresije koje živimo, na droge. Mislim da rješenje postoji. Rješenje je kao i kroz povijest – Isus Krist. Mladima mogu reći: Spoznajte Isusa i ne bojte se – ništa vam neće oduzeti. Puno puta mladi imaju problema i pitaju se kako će u crkvu, na ispovijed. Imaju strah da će izgubiti dio svoje intime, da ih Crkva stavlja u nekakve svoje regule i da onda moraju živjeti zakinuti za puno stvari, a nije tako. Isus kaže: budite sol ove zemlje, svjetlo svijeta – ne želi našu izolaciju. Isus želi da imamo čisto i otvoreno srce, da mu dopustimo da nas prožme svojom ljubavlju, životom, duhom, da živimo, da koristimo svoje sposobnosti, da prolazimo sretni kroz život, ali da svijetlimo – znači, nema zakidanja. Kršćanstvo nije oduzimanje slobode. Mladima to treba biti poruka – nemaju se čega bojati! (GK/bitno.net)

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Objavljeno: 12. prosinca 2011.
  • Oznake:

Možda vam se svidi