Isuse,
i ovoga Božića, kada dođeš,
moglo bi se dogoditi da i ti i tvoji roditelji naiđete na zatvorena vrata.
Jer toliko je zatvorenih vrata,
zatvorenih srca među nama – i među nama koji se nazivamo tvojima.
I ovoga Božića, kada dođeš,
moglo bi se dogoditi da ćeš mjesto za svoje rođenje trebati potražiti
negdje podalje od nas, u predgrađima naših odnosa,
naših prijateljstava i našeg zajedništva.
Ondje dokle ne dopiru naši podozrivi pogledi,
naše isključivosti i naše tvrdoće.
Ondje gdje žive srdačni, susretljivi i suosjećajni pogledi,
i jednako takve ruke.
Moglo bi se dogoditi da tvoji roditelji budu trebali tražiti
mjesto kamo će te položiti,
zbunjeni što su zatekli toliko podijeljenosti koja bi te mogla pozlijediti
mnogo, mnogo više od onodobne betlehemske slame.
Bilo je lakše, mnogo lakše slaviti Božiće onih godina kada nas nevolje
– i nedostatak, pa i odsutnost dobre volje – nisu neposredno doticale.
Bilo je lakše dok su zbog njih stradavali neki neznani,
negdje daleko – ili i u nekim nedalekim dvorištima na koja,
u svojoj raspjevanosti, nismo obraćali pažnju.
O, da nam u našoj božićnoj zbilji ne promakne ona izvorna betlehemska zbilja!

Isuse,
i ovoga Božića, kada nam ponovo dođeš,
kada se tvoje bezazleno djetinje srce – unatoč svemu – zažari među nama,
kada u svom neizrecivu povjerenju ponovo poželiš naše zagrljaje,
posve naravnu usklađenost naših očiju, naših osmijeha i našega ganuća,
učini čudo: čudo svoje ljubavi koje si proteklih tisućljeća nebrojeno puta učinio
i u krajnjim oskudicama i neizvjesnostima,
i u razrušenim domovima i na ratištima:
pomozi nam da nadvladamo sve čime jedni druge ranjavamo,
sve čime te ranjavamo, i daj da budemo djeca,
djeca našega zajedničkoga Oca.
Daj da ti uistinu budemo braća i sestre koji će skrbiti o tebi,
u kojima će živjeti tvoje djetinje srce
– živjeti za druge.
Danas.
I sutra.
I svakoga dana.