Voljeli biste produbiti svoj molitveni život? Ovaj tekst bi vam u tome mogao pomoći

Što je molitva?

1. Najjednostavnije od svega na svijetu i u životu jest molitva; ona je jednostavna već iz toga razloga što je vrlo potrebna.

2. Za molitvu ne trebaš biti učenjak ili go­vornik, ne trebaš biti bogat, niti te tko treba preporu­čiti. A niti je potrebna ikakva osobita osjetna pobožnost. Slatko čuvstvo kod molitve samo je pratnja i sporedna stvar, i ne ovisi o nama; Bog nam ga daje i mi ga zahvalno primamo. Istina je da se s ovakvim slatkim osjećajem draže moli, no moliti se može i bez njega. Bilo da čovjek u srcu nosi blagdansko ili svakidašnje raspoloženje, on može a i mora moliti.

3. Da bismo uzmogli moliti, valja nam samo po­znavati Boga i sebe; potrebno nam je znati tko je Bog, a što smo mi, i kako je neizmjerno velika njegova očinska dobrota, a kako je neopisivo velika naša potreba i bijeda. Vjera i katekizam jedina su znanost koju moramo znati za molitvu, dok će nas riječi naučiti naša nevolja. Za molitvu je potrebno samo nekoliko misli i što ih je manje to je bolje; zatim nekoliko želja i napokon nekoliko ri­ječi. Govoriti moramo barem u srcu, inače nema molitve. A ima li gdje čovjeka bez ika­kvih misli i želja? Eto to je sve što moramo upotrijebiti kod plemenita rada molitve. Milost Bog daje rado i daje ju svakome i svima.

4. Moliti znači razgovarati s Bogom i zadr­žavati se s njime da mu se klanjamo, da ga hvalimo, da mu zahvaljujemo, da ga nešto molimo i da mu dajemo zadovoljštinu. Ne­ki duhovni učitelji kažu da je molitva kao predavanje, ili kao vrijeme audijencije kod dragoga Boga. Ali, i time je rečeno mnogo i previsoko. Mnogi od nas ne znaju držati predavanja, a audijencija zna biti i ukočena i neugodna. Odnosimo se prema molitvi kao prema povjerljivu razgovoru s dobrim i ugodnim čovjekom. Mi mu na najjednostav­niji način kazujemo sve što nam leži na srcu, žalost i radost, nade i bojazni, a primamo od njega pouku i opomenu, pomoć i utjehu, prema tome što nam već daje. Mi i naj­važnije stvari obavljamo jednostavno, često sasvim suho i hladno te bez ikakva osjećaja i uzbuđenosti, a ipak sve to vrijedi, jer ozbiljno i pošteno mislimo. Tako se vladajmo i kad se molimo Bogu; što jednostavnije, to bolje; upravo onako kako nam je na srcu.

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se:

5. Često sami sebi kvarimo mo­litvu i činimo je teškom i odvratnom, jer se ne znamo vladati i jer nemamo pravoga pojma o molitvi. Recimo Bogu što nam je i kako nam je u srcu i molitva je dobra. Kaže se da svaki put vodi u Rim pa tako i svaka misao nalazi svoj put do Boga. Kad nam se ponekad naša molitva pričini odviše jednostavnom, baš tada molimo ispravno. Pa što to mi možemo iznijeti pred dragoga Boga a da je veliko i duhovno? Ako ništa ne znamo i ako nam ništa ne pada na pamet, recimo i to Bogu. Već i to je molitva, pro­slava Božja i topla molba za nas.

Molitva je uzvišena i lijepa

1. Naše su misli slika naše duše. Što su misli više i uzvišenije, to je veća i pleme­nitija duša. Dok je naš duh zaokupljen isključivo onime što je zemaljsko, vidljivo i stvoreno, skučen je u granice prolaznosti i konačnosti. Ako razmišljamo o Bogu, sudje­lujemo u uzvišenosti božanstva. Jedino anđeo i čovjek mogu misliti na Boga, a to je najuzvišenije što stvoreni duh može izvršiti. Nešto što bi bilo veće od Boga ne može se zamisliti. A eto, čovjek se baš u molitvi svojim mislima diže do Boga i zadržava uz njega. A ni sa čime čovjek nije toliko povezan kao s predmetom svojih misli; taj predmet misli u molitvi je upravo Bog, dakle najviše, najljepše i najuzvišenije što postoji na nebu i na zemlji. Izuzevši svetu pričest, ovdje na zemlji se ne možemo ničim tako usko sjediniti s Bogom kao molitvom. Za čovjeka je osobita čast kad može misliti na Boga. Zabaviti se s čovjekom kojega vidiš i čuješ nije nikakva umjetnost. No, daleko je teže općiti s ne­vidljivim i posve duhovnim bićem. Dolično i valjano podržavati vezu s takvim bićem znači imati visoku i odličnu izobrazbu duha i gotovo neki božanski način života. Jednostavni sluga Božji, koji u molitvi zna općiti s Bogom, sposoban je biti dvorjaninom svih kraljeva i careva svijeta. Molitva je obično zbog dosade tako teška i prilično omražena ljudima. Ali, krivnja je u nama, a ne u molitvi. Čovjek je zemaljski i nema prave više izobrazbe. Ako se u molitvi dosađujemo, ne pokazujemo da smo baš du­hovni, dok je laka i živa molitva prava po­bjeda duha nad našom osjetilnošću i zemaljštinom. Čvrsto držimo za istinu i budimo osvjedočeni da na zemlji ne možemo ra­diti ništa što bi bilo više i uzvišenije nego moliti.

2. Za čovjeka je časno ako mu se duh u molitvi uzdiže k Bogu, ali je daleko časnije što se sam Bog milostivo spušta k čovjeku. Nisko stojimo mi ovdje na zemlji, a visoko je nad nama u nebu Bog. Molitva je onaj zlatni most po kojemu Gospodin silazi k nama. Doista je čudesna i dirljiva objava čovjekoljublja, darežljivosti, dobrote i po­niznosti Božje, kad progovara čovjeku: “Moli i traži sve što god hoćeš: dođi k meni kada želiš; pristupi najavljen ili nenajavljen, uvi­jek si dobrodošao; sve što imam, pa i ja sam, stoji ti na usluzi.” Nije li ta neograničena sloboda, koju nam Bog u molitvi pruža, pravi dokaz da smo s Bogom u srodstvu, da smo rođeni za društvo s Bogom, da smo njegovi ukućani i njegova djeca? Kolike li milosti! Kako je Bog velik gospodin, pa ipak nimalo ne škrtari s vremenom. Daje nam vlast nad svime. Nitko nas ne prima tako iskreno, tako dobrostivo, tako srdačno kao Bog. On je naša pradavna, vječna domo­vina. Kod njega smo kao kod kuće, drugdje smo tuđinci.

3. Neizmjerne su čovječje povlastice. A ljudi ih tako malo cijene! Kad bi Bog dijelio novac i kruh, svi bi hrlili k njemu kao Židovi k Spasitelju kad ih je čudesno nahranio. Ali, ako nas Bog hoće počastiti razgovorom i općenjem s nama, nitko se ni ne obazire. Neki se i stide moliti. Ne znači li to stidjeti se dragoga Boga i odricati se svoje najveće povlastice? Čovjek koji zaboravlja moliti ni ne zna u kako se zlu i nečasnu položaju nalazi.

Moritz Menschler (Preuzeto iz knjige Tri temelja duhovnog života – Verbum)

Foto: Shutterstock.com