Majka Terezija i sv. Ivan Pavao II. bili su na egzorcizmu, ali za konačan poraz demona trebala je Marijina suza

Žena od kojih trideset i pet godina ležala je na podstavljenu stolu za masažu, a dvojica su je muškaraca držala čvrsto za ruke i za noge. Na sebi je imala trenirku, a tamnosmeđa kosa bila joj je čvrsto svezana u rep. Premda nije bila odveć krupna, bila je pomalo zdepasta; dok se svejednako otimala, gunđajući i mrseći kroza zube, muškarci su je čvrsto pritiskali, trudeći se iz petnih žila zadržati je na stolu. U blizini su se vrzmali još jedan muškarac i žena, spremni, bude li potrebno, priskočiti u pomoć. Egzorcist je stajao jedva metar daleko od njih, s malenim raspelom u jednoj ruci i srebrnom posudom s blagoslovljenom vodom u drugoj. Odmjerajući pogledom prizor, znao je da mora donijeti odluku. Egzorcizam je trajao već gotovo sat vremena i na svima prisutnima u prostoriji bili su uočljivi znakovi silna naprezanja. Da nastavi?

Odjednom, ženina se glava okrene, a oči joj bijahu uprte u jednu točku u zidu nasuprot njima. “Ne!” oglasi se demon dubokim i grlenim glasom koji je dolazio odnekud iz njezine najdublje nutrine. “Ovdje je ona u crnom, ona koja donosi nesreću!”

Egzorcist je na čas osjetio tračak nade, iz iskustva znajući da je zloduh ovom šifrom označavao sv. Gemmu Galgani.

“A i ona mala, bijela, iz Albanije!” urlao je zloduh.

“Majka Terezija iz Calcutte?” upita egzorcist.

Iz zloduhovih usta provališe bjesomučne hule, no glas mu ubrzo zatim poprimi podrugljiv, gotovo djetinji prizvuk. “Oh, pogledajte ih samo! Pogledajte ih! Grle se i pozdravljaju jedna drugu!” Zatim, vrativši se ponovno duboku, grlenu i osornu režanju, podvikne: “Odvratno! Odvratno!”

Ženi koja je ležala na stolu dva lika činjahu se likovima iz sna. Sv. je Gemma imala na sebi uobičajenu crnu odjeću i činilo se kao da joj je svega dvadeset, ili koju više. Začudo, i Majka Terezija doimala se posve mladom – kao da joj je dvadeset i pet.

Egzorcist pogleda preko ramena prema mjestu u koje je žena upiljila pogled, no osim obična zida, na kojemu nije bilo ni vrata ni prozora, nije vidio ništa. “Zahvalimo sv. Gem­mi Galgani i Majci Tereziji što su danas s nama”, reče.

“Ne! I on! Otjerajte ga, otjerajte ga!” zavijao je zloduh.

Ne znajući na koga se odnose zloduhove riječi, egzorcist dometne: “Zahvaljujem i onome koji je upravo došao.”

Odjednom, žena koja je dotle ležala na stolu, uspravi se poput svijeće, ruku ispruženih kao da je neka nevidljiva sila iznenada trga oda sna. “Ostavite me na miru!” vrištao je zloduh dok je žena nastavila mlatarati rukama i nogama, pokušavajući se iz sve snage osloboditi nevidljiva stiska. Pristupiše joj ona dvojica muškaraca kaneći je ponovno poleći na stol, no egzorcist im dade znak rukom da to ne čine. “Da vidimo tko je to došao. U ime Isusovo i Bezgrješne Djevice Marije, tko je ta osoba?”

“Neeeeeee!” režao je grlen i razjaren glas. “Totus tuuuuus!”

Egzorcist se nasmiješio u sebi, prepoznajući svima poznato latinsko geslo. “Hvala ti, sveti oče Ivane Pavle II., što si došao pomoći našoj sestri”, reče.

“Ne, ne!” vrištao je zloduh. “Proklet bio! Odlazi! Kloni me se!”

I opet, kao da je u duboku snu, žena je zurila u papu Ivana Pavla II. koji je izgledao kao da mu nije više od trideset; bio je sav odjeven u bijelo, stavljajući joj triput znak križa na čelo.

Pokušavajući iskoristiti očito pojačanje, egzorcist je energično nastavio: “Ponavljaj za mnom: ‘Vječni Oče, ti si moj Stvoritelj i ja ti se klanjam’”, zapovjedio je zloduhu.

“Nabijem te!” začu se zloduhov glas.

“Vječni Oče, ti si moj Stvoritelj i ja ti se klanjam”, bio je uporan egzorcist.

“Kažem li to, eksplodirat će bomba!” vrištao je zloduh.

“Naređujem ti, u ime Bezgrješne Djevice Marije i u ime Isusa Krista, da ponavljaš za mnom riječi koje sam izgovorio”, ponovno je zapovjedio svećenik.

Iznenada se pred ženom, umotan u veo i lica napola prekrivena zlatno-bijelim velom, ukaza lik Marije i nju preplavi silan osjećaj ljubavi i miline. Zureći sa zaprepaštenjem u lik koji joj se približavao, žena vidje da je Marija promatra suznih očiju.

Egzorcist je šutke promatrao ženu, a zloduh je ponovno prešao u napad. “Ne, ne, ne! Ne plači!” vrištao je, na što se ženino tijelo poče tresti i grčiti.

Zatim se, na trenutak, žena iz duboka transa povrati k sebi i reče: “Dostajala je jedna jedina Marijina suza”, a zatim opet zapade u stanje transa.

Egzorcist je bio ushićen spoznajom da je Marija prisutna i da pomaže. Smjesta je počeo moliti Zdravomariju. Pridružili su mu se svi prisutni u prostoriji, čak i žena koja je ležala na stolu. Unatoč tome, egzorcist je slutio da nije još sve gotovo. Zloduh se sigurno krije kada joj dopušta da moli, pomislio je. “Ponavljaj za mnom: ‘Vječni Oče, ti si moj Stvoritelj i ja ti se klanjam’”, obratio se zloduhu.

Žena je bjesomučno mlatarala rukama i nogama i vrištala. “Ne!” režao je zloduh. “Ne ću to reći! Ne smijem to reći, ne mogu; to se protivi svemu.”

Egzorcist je jasno vidio da zloduhova moć kopni. Sve je prisutne u prostoriji zamolio da kleknu. “Vječni Oče, ti si moj Stvoritelj i ja ti se klanjam”, izgovarao je pjevajućim glasom, a svi su ostali ponavljali za njim.

Osjećajući da se zloduh muči, žena vidje da svi sveti u prostoriji ponavljaju riječi što ih je izgovarao svećenik.

“Ne, ne, čak su i oni kleknuli – onaj bijeli, ona crna i ona malena bijela”, oglasi se zloduh. Zatim je egzorcist primijetio da se zloduhov glas ponešto promijenio; čak mu se činilo da u njegovu glasu – dok je dodavao: “Ona, ona [Marija] – i ona je kleknula” – raspoznaje stanovit prizvuk duboka poštovanja, iznuđena na silu.

To je to, pomislio je egzorcist. Zloduh umalo što se nije slomio. “U ime Isusa Krista, zapovijedam ti da ponoviš ovu rečenicu.”

Žena se otimala iz sve snage, no malo-pomalo se iz njezina grla začu graktav glas: “Vjee…čni… O… če…, mo…ram… ti… se… klaaa…nja…ti.”

Sav ushićen, no shvaćajući istodobno da još nije gotovo, egzorcist je natjerao zloduha da dvaput ponovi rečenicu koju je izgovorio. Kada je zloduh završio, egzorcist je izgovorio završnu formulu Euharistijske molitve: “Po Kristu, s Kristom i u Kristu, tebi Bogu, Ocu svemogućem, u jedinstvu Duha Svetoga, svaka čast i hvala u sve vijeke vjekova.”

“Ponižen sam zbog slave Božje, ne zato što si ti tako zapovjedio, nego zato što je Bog tako zapovjedio. Proklet bio”, oglasi se zloduh, obraćajući se egzorcistu.

Egzorcist se nije dao zbuniti: “Che Dio sia benedetto”, nastavio je, neka je blagoslovljen Bog.

“Odlazim iz ovoga tijela, ali ti ćeš biti proklet do smrti”, rugao mu se zloduh. “Tebe i sve koji su kao ti progonit će do smrti!”

***

Kada ljudi čuju riječ egzorcizam, većina ih se sjeti prizora koji su stekli popularnost zahvaljujući holivudskim filmovima: djevojaka koje se svijaju i grče u mukama, tijela zgrčenih i izobličenih na stotinu nemogućih načina, dok im iz usta šiklja mlaz zelene bljuvotine nalik graškovoj juhi. U stvarnosti su, pak, takvi i slični prizori, jednako kao i oni pri istjerivanju zloduha iz žene u siječnju 2007. u Rimu, u Italiji, neobično rijetki. Sve u svemu, obred istjerivanja zloduha često je sasvim prozaičan i gotovo je nalik odlasku zubaru – žrtva je prisiljena čekati neko vrijeme u čekaonici i na kraju joj – kao i kod zubara – biva uručena posjetnica s datumom narednoga posjeta. U stvarnosti posve malen broj ljudi shvaća što se zapravo zbiva tijekom istjerivanja zloduha – uključujući i katoličke svećenike – čim žrtva opsjednuća zamakne za vrata, većina njih zaboravlja da takvo što uopće postoji.

Sama riječ egzorcizam, pak, crkveni je izraz koji dolazi od grčkoga exorkizo, a znači “vezati zakletvom” ili “zaklinjati”. Tijekom egzorcizma zloduhu se zapovijeda u ime Božje da prestane djelovati u dotičnoj osobi ili na određenomu mjestu. Katolička Crkva u egzorcizmu vidi službeni obred što ga provodi svećenik kojega je za to ovlastio njegov biskup. Kršćani su u prastarim vremenima uz pomoć egzorcizma obraćali nevjernike i svjedočili istinitost svoje vjere. Moć kojom se to čini daje nam Isus koji je, kako nam to Novi zavjet podrobno opisuje, više puta istjerivao zloduhe, naloživši kasnije svojim učenicima da to i sami čine.

U svjetlu golema napretka suvremene medicinske znanosti – uključujući i profinjenije razumijevanje neuroloških i psihičkih bolesti, pojavu psihoanalize, kao i drugih znanstvenih dostignuća i spoznaja – obred istjerivanja zloduha smućuje mnoge u Crkvi, tjerajući ih da na ovaj obred gledaju kao na ostatak praznovjerja iz vremena kada su bolesti poput epilepsije i shizofrenije bile smatrane “demonima” koje treba izagnati iz čovjeka.

Velik dio ovoga pogrješna poimanja moguće je povezati s prirodom samoga egzorcizma, no jednako tako i s različitim gledanjima na đavlove atribute, temeljenim više na pučkim vjerovanjima nego na ozbiljnu teološkomu promišljanju. Zvijer s rogovima, polovica čijega tijela nalikuje tijelu jarca koji u gluho doba noći skrnavi nevine djevice? Ženski zlodusi što isisavaju dušu i neprekidno mijenjaju svoj lik, vrebajući u zasjedi svoju narednu žrtvu? U nedostatku tečajeva demonologije, tijekom kojega bi bogoslovi stekli neophodna znanja, nije nimalo neobično što svećenici masovno okreću leđa takvim i sličnim glupostima.

U srži svega leži problem zla. Je li zlo fizička stvarnost, pali anđeo zvan Sotona (kao što tvrdi Katekizam Katoličke Crkve, nevelika, ali zbito napisana knjiga od kojih 800 stranica), ili je ono nedostatak dobra u stvarima, ljudima i pojavama koje svjedoče o čovjekovoj nesposobnosti da živi u skladu sa zamislima svojega Stvoritelja koji mu je sklon?

Mnogi svećenici koji se ne žele odreći bogate povijesti Crkve, povezujući je sa svojom vjerom, no želeći istodobno prihvatiti suvremeno gledanje na stvarnost pri kojemu se đavla doživljava metaforom, htjeli bi i jedno i drugo. Drugi prihvaćaju tradicionalna učenja, ali o tome nerado govore. Postoji još jedna krajnost: nemali broj svećenika jednostavno poriče postojanje đavla.

Ironično, dok se golem broj svećenika i biskupa, čini se, priklanja skepticizmu, javnost se oduševljava okultnim i priklanja se sasvim novim religijama poput wicce. Po jednomu istraživanju religijskoga identiteta provedenu u SAD-u, broj se pripadnika ove nove religije povećao s 8.000, koliko ih je bilo 1990., na preko 134.000 godine 2001. (Godine 2006. njihov je broj narastao na više od 800.000.) U isto vrijeme strahovito je porastao broj prodanih knjiga o okultnomu i New Ageu, ali jednako tako i broj onih koji vjeruju u anđele i demone (po jednomu Gallupovu istraživanju iz 2004., 70% Amerikanaca izjavilo je da vjeruje u đavla). Sve ovo koincidira s golemim porastom broja onih koji izjavljuju da ih muči zloduh. Po Udruženju talijanskih katoličkih psihijatara i psihologa, više od 500.000 ljudi samo u Italiji barem jednom godišnje posjeti egzorcista.

Nevelika, ali glasna skupina poslom preopterećenih talijanskih egzorcista, predvođena ocem Gabrieleom Amorthom, već duži niz godina pokušava sklonuti Crkvu da ozbiljno uzme činjenicu da se javlja sve više pojedinaca koji tvrde da su opsjednuti zloduhom. Kao prvo, kažu oni, potrebno je imenovati veći broj egzorcista. S druge strane, Crkva bi se trebala pobrinuti za odgovarajuću pouku novih egzorcista. Pobornici ovoga shvaćanja, među njima i otac Amorth, smatraju da je u prošlosti previše egzorcista imenovano samo nominalno. Osim toga, neki su od ovih “neobučenih” egzorcista zlorabili svoj autoritet i time iznijeli egzorcizam na loš glas. Među najnečuvenije primjere spada onaj koji se zbio 2005., kada je jedna rumunjska časna sestra, kojoj su usta začepili krpom i privezali je za raspelo, pronađena mrtva u svojoj samostanskoj sobi; svećenik koji je nad njom izvodio egzorcizam bio je optužen za ubojstvo.

Kongregacija za nauk vjere je, u nadi da će koliko-toliko popraviti situaciju, u jesen 2004. odaslala pismo različitim katoličkim biskupijama u svijetu, započevši najprije s onima u Americi, i od biskupa zatražila da imenuju službenoga egzorcista.

Istodobno, jedno je rimsko sveučilište povezano s Vatikanom pokrenulo pionirski tečaj pod nazivom “Egzorcizam i molitva oslobađanja” koji je imao za cilj upoznati nove egzorcističke kadrove sa službenim naučavanjem Crkve o đavlu i egzorcizmu.

Ovomu se pozivu odazvao jedan cijenjeni američki svećenik koji je u ljeto 2005. otputovao u Rim i ondje pohađao tečaj koji ga je trebao obučiti za službu egzorcista. On je tijekom devet mjeseci priprave duboko zaronio u svijet za koji uopće nije znao da postoji, završio tečaj i, zajedno s jednim iskusnim talijanskim egzorcistom, sudjelovao u preko osamdeset egzorcizama. Kao posljedica toga njegovo gledanje na svijet – i na svoje mjesto u njemu – posvema se promijenilo; kasnije se vratio u SAD s čvrstom nakanom da novostečenu spoznaju o postojanju zla i njegovoj očitoj nazočnosti u svijetu upotrijebi pomažući ljudima u njihovu svakodnevnomu životu.

***

Zaređen 1983., otac Gary službovao je kao svećenik već 22 godine i tijekom toga vremena vidio je – i proživio – štošta. Godine 1997. umalo je poginuo u strašnoj nesreći. Dok je s prijateljem pješačio nacionalnim parkom Yosemite, pao je sa stijene visoke osamnaest metara na kamen u rijeci i čudesno preživio, iako je tijekom zamorna dvogodišnjega oporavka više puta poželio da nije ostao na životu.

Srednje visine i stasa, s već pomalo prorijeđenom, ali uvijek uredno podšišanom smeđom kosom i zlatnim okruglim naočalama, otac Gary doimao se skromnim čovjekom koji će učiniti sve da se drugi osjećaju ugodno. Iako neimpozantne tjelesne građe, zračio je tihim povjerenjem čovjeka zaljubljena u svoj posao koji je svjestan da ga uspješno obavlja.

Budući da pravila Katoličke Crkve traže da se svećenici nakon 15 godina službe premjeste na drugo mjesto, otac Gary je iskoristio ovu mogućnost i iskoristio pravo na zasluženu studijsku godinu. Rim, koji je prepun sjemeništa i uglednih sveučilišta, pruža svećenicima koji ga posjećuju jedinstvenu priliku. Studiranje na papinskim sveučilištima, kao što je Gregoriana, na kojemu je studiralo 14 papa i 20 svetaca, za mnoge je od njih neprispodobiva povlastica. Većina studenata koja dolazi u Rim obični su studenti ili se spremaju za magisterij ili doktorat. Manji broj svećenika, pak, zbog ovoga ili onoga razloga šalju njihove biskupije ili, poput oca Garyja, koriste pravo na slobodnu studijsku godinu i dolaze u Rim na specijalizaciju. Jedan od programa koji je udovoljavao ukusu potonje skupine bio je Institute for Continuing Theological Education na North American Collegeu (NAC), najvećemu američkom sjemeništu izvan Amerike. Sjemenište je započelo s radom 1970-ih s nakanom da odgovori zahtjevima Drugoga vatikanskog sabora za obnovom svećeničkoga staleža, nudeći tromjesečni program izobrazbe svećenika koji su željeli držati korak s najnovijim strujanjima u Crkvi. Istodobno, pohađatelji programa dobivali su priliku nauživati se boravka u Rimu i upoznati kolege svećenike sa svih strana svijeta.

Još u travnju otac Gary se prijavio za trajni program izobrazbe koji je trajao od rujna do studenoga, nakon čega je nakanio odslušati nekoliko tečajeva duhovnosti na Angelicumu, papinskomu sveučilištu na drugoj strani grada kojim upravljaju dominikanci. U proljeće 2006. kanio je otputovati na nekoliko mjeseci u Španjolsku s namjerom da nauči osnove španjolskoga jezika i zatim posjeti roditelje u Lourdesu u Francuskoj, prije no što se vrati kući.

Kada je u kolovozu 2005. prvi put stigao u Rim, grad mu se učinio zastrašujućim mjestom. Ne samo što je postojala jezična barijera (nije govorio talijanski); ovaj se grad s mnoštvom tijesnih uličica pokazao iznimno teškim za snalaženje. Sada, nakon što je u njemu proveo puna dva mjeseca, dolazilo mu je da se nasmije sam sebi zbog prvobitne zabrinutosti i strepnje. Vozni je red autobusa poznavao jednako dobro kao bilo koji Rimljanin i mogao je bez straha otići kamo god je htio….

***

Tečaj je ocu Garyju koristio i zbog toga što mu se pružila prilika da upozna i druge početnike u egzorcizmu kao što je bio i sam. Većina njih bili su Talijani i nisu govorili engleski. Od velike mu je koristi međutim bio jedan franjevac iz Amerike.

Otac Daniel, podrijetlom iz Nove Engleske, bio je nedavno postavljen pri svetim mjestima u Jeruzalemu. Na njegovu se smeđem habitu isticao simbol reda kojemu je pripadao – crveni križ okružen s četiri manja križa. U ovoj odjeći, s bradom i obrijanom tonzurom na tjemenu, doimao se poput čovjeka iz neke potpuno druge ere. A opet, kada ste ga promotrili malko pozornije, jedva primjetni nagovještaji njegova novoengleskoga podrijetla izbijali su na površinu – ispod odjeće virile su mu nogavice od traperica, na nogama je imao Birkenstockove sandale, a ispod brade nazirao se izlizan ovratnik zelenkaste košulje na kopčanje.

Za jedne stanke otac Daniel objasnio je ocu Garyju razloge radi kojih je upisao ovaj tečaj. Toga je ljeta bio u jednomu svetištu u Abruzzima, istočno od Rima, gdje je doživio zastrašujuće iskustvo. Dok je jednoga dana ispovijedao u svetištu, pristupila mu je jedna žena i upitala ga vjeruje li u opsjednutost zloduhom. Premda nije imao nikakva znanja iz prve ruke u ovoj stvari, odgovorio je da vjeruje. Žena mu je na to odgovorila: “Drago mi je to čuti jer sam opsjednuta i želim se ispovjediti.” Ne shvaćajući posve što mu zapravo hoće reći, blagoslovio ju je i počeo ispovijedati. Odmah je, međutim, primijetio da nešto nije u redu: iznenada se počela trzati i stalno se nakašljavala. Ubrzo poslije toga sve je postalo još gore. Žena je neočekivano počela roktati, a s naškubljenih usana neprekidno joj se, i bez njezine volje, otimala riječ “Zitta!” – začepi. Na kraju, kada je došlo vrijeme da izrekne zaključni blagoslov i dadne joj odrješenje od grijeha, doživio je pravi šok: svi su se mišići na njezinu licu iskrivili do te mjere da je nije mogao prepoznati. Odmah zatim donja joj se vilica potpuno iščašila i, objesivši se, pomaknula se na jednu stranu lica te se stjecao dojam da su joj usta široka dvadeset i pet centimetara. Uspaničen, otac Daniel umalo je pobjegao iz ispovjedaonice; ipak, uspio je ostati sabran dovoljno dugo da joj uzmogne podijeliti blagoslov u ime Isusa Krista, nakon čega je ustala i navrat-nanos izjurila iz crkve.

Nakon što je došao k sebi, a njegov strah popustio, počeo se pitati o čemu je zapravo bila riječ. U nastojanju da dobije odgovor na pitanja dobrovoljno se prijavio za ispomoć mjesnomu egzorcistu koji je djelovao u svetištu. Vrlo je brzo shvatio da je ono što je vidio samo vrh ledene sante – otvorio mu se cijeli jedan svijet o čijemu postojanju nije imao pojma. Kao posljedica svega toga, nakon što je u jesen premješten u Rim gdje je trebao započeti doktorski studij, obratio se pretpostavljenomu s molbom da mu odobri naukovanje kod jednoga egzorcista. Nedugo zatim uzeo ga je otac Tommaso koji je djelovao pri crkvi Scala Santa, koja je već dulje vrijeme bila povezivana s egzorcizmom.

Dok je slušao oca Daniela, otac Gary nije imao nikakva razloga sumnjati u njegovu franjevačku iskrenost. Otac Daniel nipošto nije bio hvalisavac, već nevjerojatno skroman, čak blago autoironičan čovjek – i činilo se da ni sam ne vjeruje onome što mu se dogodilo. Priča što ju je otac Daniel ispričao ocu Garyju pomogla mu je da shvati kako malo zna o pojavi đavolskoga.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Matta Baglia Obred. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. Knjigu možete vidjeti na linku ovdje. 

Bitno.net