Ljudske kreposti su stalna raspoloženja razuma i volje koja ravnaju našim činima, sređuju naše strasti i upravljaju našim vladanjem po razumu i vjeri. Mogu se okupiti oko četiri stožerne kreposti: razboritost, pravednost, jakost i umjerenost.

_ET_1237

Foto: Elvir Tabaković

Ljudske kreposti (vrline) jesu čvrsti stavovi, stalna raspoloženja, trajne savršenosti razuma i volje koje ravnaju našim činima, zapovijedaju našim strastima i upravljaju našim vladanjem po razumu i vjeri. One daju lakoću, gospodstvo nad sobom i radost za moralno dobar život. Krepostan je čovjek onaj koji slobodno čini dobro. Ćudoredne kreposti stječu se ljudskim nastojanjem. One su plodovi i klice moralno dobrih čina; one pripravljaju sve moći ljudskog bića da uđe u zajedništvo s božanskom ljubavi.

Razlikovanje stožernih kreposti

Četiri kreposti imaju ulogu stožera. Zato se i zovu “stožerne” (kardinalne); sve ostale se svrstavaju oko njih. To su: razboritost, pravednost, jakost i umjerenost. “Ako li tko ljubi pravednost, kreposti su plodovi njezinih napora: jer ona poučava umjerenosti i razboritosti, pravednosti i hrabrosti” (Mudr 8,7). U mnogim poglavljima Svetog pisma te se kreposti hvale pod drugim imenima.

Razboritost je krepost koja upućuje praktični razum da u svim prilikama razlikuje naše istinsko dobro i da izabere prikladna sredstva da ga izvrši. Čovjek “pametan pazi na korak svoj” (Izr 14,15). “Budite mudri i budni u molitvama” (1 Pt 4,7). Razboritost je “ispravna norma djelovanja”, piše sveti Toma slijedeći Aristotela. Nema ništa zajedničkog s plašljivošću ili strahom, ni s dvoličnošću ili pretvaranjem. Nju nazivaju kormilarem kreposti (lat. “auriga virtutum”) jer ravna drugim krepostima pokazujući im pravilo i mjeru. Razboritost neposredno upravlja sudom savjesti. Razborit čovjek odlučuje svoje vladanje i uređuje život slijedeći taj sud. Zahvaljujući toj kreposti mi primjenjujemo moralna načela na pojedinačne slučajeve bez pogreške i svladavamo dvojbe o dobru što ga treba izvršiti i o zlu što ga treba izbjeći.

Pravednost je moralna krepost koja se sastoji u postojanoj i čvrstoj volji dati Bogu i bližnjemu što im pripada. Pravednost prema Bogu zove se “krepost bogoštovlja” (virtus religionis). Pravednost prema ljudima upućuje da se poštuju prava svakoga te se u ljudskim odnosima uspostavi sklad koji promiče pravičnost glede osoba i općeg dobra. Pravedan čovjek o kome se često govori u svetim Knjigama odlikuje se trajnom ispravnošću svojih misli i čestitošću vladanja prema bližnjemu: “Ne budi pristran prema neznatnome, ne popuštaj pred velikima: po pravdi sudi svome bližnjemu” (Lev 19,15). “Gospodari, pružajte svojim robovima što je pravo i pravično, znajući da i vi imate Gospodina na nebu!” (Kol 4,1).

Jakost je moralna krepost koja u poteškoćama osigurava čvrstoću i postojanost u traganju za dobrom. Ona jača odluku da se čovjek prema napastima i svlada zapreke u moralnom životu. Krepost jakosti osposobljava ga da pobijedi strah, čak i smrt, i da se odvažno suoči s iskušenjima i progonstvima. Ona daje hrabrost da se čovjek odrekne i žrtvuje vlastiti život, da bi obranio pravednu stvar. “Gospodin je moja snaga i pjesma” (Ps 118,14). “U svijetu imate muku, ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet!” (Iv 16,33).

Umjerenost je moralna krepost koja obuzdava privlačnost naslada i osposobljuje za ravnotežu u upotrebi stvorenih stvari. Ona osigurava gospodstvo volje nad nagonima i drži želje u granicama čestitosti. Umjerena osoba vlastite osjetne težnje usmjeruje prema dobru, čuva zdravu moć rasuđivanja, ne ide za vlastitim “nagonom” i vlastitom snagom “slijedeći strasti svoga srca” (Sir 5,2). Stari zavjet često hvali umjerenost: “Ne idi za svojim strastima, kroti svoje požude” (Sir 18,30). Novi zavjet je naziva “uzdržljivost” ili “trijeznost”. Mi moramo živjeti “trijezno i pravedno i pobožno (…) na ovome svijetu” (Tit 2,12). Dobro živjeti ne znači ništa drugo nego ljubiti Boga svim svojim srcem, svom svojom dušom i svim svojim djelovanjem. Njemu se daje potpuna ljubav (po umjerenosti) koju nikakva nesreća ne može pokolebati (što očituje jakost), ljubav koja samo njega sluša (to je pravednost), koja bdije da bi razlikovala sve stvari, u strahu da je ne bi zatekla lukavost i laž (a to je razboritost).

Kreposti i milost

Ljudske kreposti ukorjenjuju se u bogoslovne kreposti koje prilagođuju moći čovjeka da može imati udjela u božanskoj naravi. Doista, bogoslovne se kreposti odnose izravno na Boga; potiču kršćane da žive u vezi s Presvetim Trojstvom. Trojedini Bog im je izvor, uzrok i objekt.

Bogoslovne kreposti zasnivaju, nadahnjuju i obilježuju moralno djelovanje kršćanina. One oblikuju i oživljavaju sve moralne kreposti. Bog ih ulijeva u duše vjernika da ih osposobi da djeluju kao njegova djeca i zasluže vječni život. One su zalog prisutnosti i djelovanja Duha Svetoga u moćima ljudskog bića. Tri su bogoslovne kreposti: vjera, ufanje i ljubav.

Vjera je bogoslovna krepost po kojoj vjerujemo u Boga i sve što je On rekao i objavio i što nam Sveta Crkva predlaže vjerovati, jer je On sama istina. Vjerom “čovjek svega sebe slobodno Bogu predaje”. Zato vjernik nastoji upoznati i vršiti volju Božju. “Pravednik će od vjere živjeti” (Rim 1,17). Živa vjera je “ljubavlju djelotvorna” (Gal 5,6).

Dar vjere ostaje u onome tko nije sagriješio protiv nje. No “vjera je bez djelâ mrtva” (Jak 2,26): ako nije popraćena s nadom i ljubavlju, vjera ne sjedinjuje vjernika potpuno s Kristom i ne čini ga živim udom njegova Tijela.

Kristov je učenik dužan ne samo čuvati vjeru i od nje živjeti, nego i ispovijedati je, za nju otvoreno svjedočiti i širiti je: “Treba da svi budu pripravni priznati Krista pred ljudima i slijediti ga na putu križa za vrijeme progona, bez kojih Crkva nije nikada”. Služenje i svjedočenje vjere nužni su za spasenje: “Tko god se prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima” (Mt 10,32-33).

Ufanje (nada) je bogoslovna krepost po kojoj čeznemo za nebeskim kraljevstvom i vječnim životom kao za svojom srećom, stavljajući svoje pouzdanje u Kristova obećanja i oslanjajući se ne na svoje sile, nego na pomoć milosti Duha Svetoga. “Držimo nepokolebljivim ispovijedanje naše nade, jer je vjeran Onaj koji je obećao” (Heb 10,23). Duh Sveti je bogato izliven “na nas po Isusu Kristu, Spasitelju našemu, da opravdani njegovom milošću budemo, po nadi, baštinici života vječnoga” (Tit 3,6-7).

Krepost ufanja odgovara čežnji za srećom što ju je Bog stavio u srce svakoga čovjeka; ona obuhvaća očekivanja što ih nadahnjuju ljudske djelatnosti; pročišćuje ih i upravlja prema Kraljevstvu nebeskom; čuva od malodušja i podržava u svim časovima napuštenosti, širi srce u iščekivanju vječnog blaženstva. Polet nade čuva od sebičnosti i vodi k radosti ljubavi.

Kršćansko ufanje preuzima i dovodi do punine nadu izabranog naroda, kojoj je početak i uzor Abrahamova nada, koji je u Izaku bio obasut Božjim obećanjima i očišćen žrtvenim iskušenjem. “U nadi protiv svake nade Abraham je povjerovao i postao ocem narodâ mnogih” (Rim 4,18).

Kršćanska se nada razvija, od početka Isusova propovijedanja, u navještaju blaženstava. Blaženstva uzdižu našu nadu prema nebu kao prema novoj obećanoj zemlji, zacrtavajući joj put kroz kušnje koje čekaju Isusove učenike. No po zaslugama Isusa Krista i njegove muke Bog nas čuva u “nadi koja ne razočarava” (Rim 5,5). Nada je “pouzdano i čvrsto sidro duše”, koje prodire tamo “kamo je kao preteča za nas ušao Isus” (Heb 6,19-20). Ona je i oružje koje nas u borbi spasenja brani: “budimo trijezni (…) obucimo oklop vjere i ljubavi i stavimo kacigu, nadu spasenja” (1 Sol 5,8). Ona nam i u kušnji pribavlja radost: “U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi” (Rim 12,12). Nadu izražavamo i hranimo molitvom, posebno moljenjem Očenaša, koji je sažetak svega što nam ufanje daje željeti.

Ljubav je bogoslovna krepost kojom Boga ljubimo iznad svega radi njega samoga, a svoga bližnjega kao same sebe iz ljubavi prema Bogu.

Isus je ljubav proglasio novom zapovijedi. Ljubeći svoje “do kraja” (Iv 13,1), on očituje ljubav koju prima od Oca. Ljubeći jedni druge, učenici nasljeduju Isusovu ljubav što je i oni sami primaju. Zato Isus kaže: “Kao što je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi” (Iv 15,9). I još: “Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio” (Iv 15,12).

Ljubav kao plod Duha i punina zakona obdržava zapovijedi Boga i njegova Krista: “ostanite u mojoj ljubavi; budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi” (Iv 15,9-10).

Krist je umro iz ljubavi prema nama, dok smo još bili “neprijatelji” (Rim 5,10).  Gospodin zahtijeva da ljubimo kao što on ljubi, čak i svoje neprijatelje, da i najudaljenijemu postanemo bližnji, da ljubimo djecu i siromahe kao i on. Apostol Pavao dao je nedostižan opis ljubavi: “Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi” (1 Kor 13,4-7).

Kad “ljubavi ne bih imao”, veli još Apostol, “ništa nisam!”. I sve ono što se zove povlastice, služenje, čak i krepost (…), bez ljubavi “ništa mi ne bi koristilo” (1 Kor 13,1-4). Ljubav je viša od svih kreposti. Ona je prva među bogoslovnim krepostima: “A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali najveća je među njima ljubav” (1 Kor 13,13).

Ljubav oživljava i nadahnjuje vježbanje u svim krepostima. Ona je “sveza savršenstva” (Kol 3,14); ona je forma krepostî (forma virtutum); ona ih spaja i međusobno raspoređuje; ona je izvor i cilj njihova kršćanskog vršenja. Ljubav osigurava i čisti našu ljudsku sposobnost ljubavi. Ona je uzdiže do nadnaravnog savršenstva božanske ljubavi.

Provođenje ćudorednog života nadahnuto ljubavlju daje kršćaninu duhovnu slobodu djece Božje. Kršćanin nije pred Bogom kao kakav rob, u ropskom strahu, ni kao najamnik koji traži plaću, nego kao dijete koje odgovara na ljubav onoga “koji nas prije uzljubi” (1 Iv 4,19). Ili se udaljujemo od zla iz straha od kazne i osjećamo se kao rob, ili dopuštamo da nas privuče nagrada i slični smo najamnicima; ili smo poslušni zbog dobra u njemu samome i iz ljubavi prema onome koji zapovijeda da slušamo (…) tada se osjećamo kao djeca.

Plod su ljubavi radost, mir i milosrđe; ona zahtijeva velikodušnost i bratsku opomenu; ljubav je dobrohotnost; budi uzajamnost, ostaje nesebična i blagotvorna; ona je prijateljstvo i zajedništvo: Ispunjenje svih naših djela je ljubav. Tu je naša svrha; zato mi trčimo, prema tom cilju trčimo; kad stignemo, u njoj ćemo naći svoj odmor.

Darovi i plodovi Duha Svetoga

Ćudoredni život kršćana podržavaju darovi Duha Svetoga. To su trajna raspoloženja koja čovjeka čine poslušnim poticajima Duha Svetoga.

Sedam darova Duha Svetoga jesu: mudrost, razum, savjet, jakost, znanje, pobožnost i strah Božji. Oni u punini pripadaju Kristu, Sinu Davidovu. Oni upotpunjuju i vode k savršenstvu kreposti onih koji ih primaju. Oni čine vjernike poslušnima da se spremno pokoravaju božanskim nadahnućima. Duh tvoj dobri nek me po ravnu putu vodi! (Ps 143,10). Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji(…) ako smo djeca, onda i baštinici: baštinici Božji, a subaštinici Kristovi (…) (Rim 8,14.17).

Plodovi Duha su savršenosti što ih Duh Sveti izvodi u nama kao prvine vječne slave. Crkvena predaja nabraja ih dvanaest: “ljubav, radost, mir, strpljivost, velikodušnost, uslužnost, dobrota, krotkost, vjernost, blagost, uzdržljivost, čistoća” (Gal 5,22-23 vulg.).

Izvor: Katekizam Katoličke Crkve