Uvečer na Božić 1886. Paul Claudel ušao je u parišku katedralu Notre-Dame. Upravo se pjevala večernja molitva. Claudel je ostao slušati ju.

Na večernjoj molitvi časoslova uvijek se moli Marijin hvalospjev Veliča, hvalospjev u kojem ona govori da joj „velika djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo“ (Lk 1,49).

I upravo u tom trenutku, slušajući riječi Marijina hvalospjeva, na Božić, taj veliki i radosni kršćanski blagdan, i to baš u katedrali posvećenoj Blaženoj Djevici Mariji, Paul Claudel, do tada bezvjerac, doživljava obraćenje, piše Aleteia.

Na mjestu obraćen

Claudel se nikada nije prestao iščuđavati iznenadnošću i brzini kojom se dogodilo njegovo obraćenje. Jer, njegovo je obraćenje bilo, tako reći, trenutno. Poput bljeska munje.

Kasnije je opisivao taj trenutak kada se dogodila prekretnica u njegovu životu: „Bio je to najmračniji zimski dan i najtamnije kišno poslijepodne u Parizu…“ Živo se sjećao mjesta na kojemu je stajao dok se pjevao hvalospjev Veliča.

„Ono što se tada se dogodilo prevladalo je u mome čitavom životu. U jednom trenutku moje je srce bilo dirnuto i ja sam povjerovao. Povjerovao sam s takvom snagom privrženosti, s takvim oduševljenjem čitavoga moga bića, s takvim snažnim uvjerenjem, s takvom sigurnošću koja nije ostavljala mjesta nikakvoj sumnji, tako da od tada niti jedna knjiga, niti jedan argument, niti jedan slučaj ili slučajnost užurbanog života nisu mogle uzdrmati moju vjeru, niti uistinu utjecati na nju na bilo koji način“, piše Claudel.

Paul Claudel (1868. – 1955.) francuski je pjesnik i dramatičar. Neka od njegovih djela koja su prevedena na hrvatski su njegov križni put pisan u rimovanim biblijskim versetima, koji je već prije više od sto godina preveo bl. Ivan Merz, te „Tobija i Sara“, drama u tri čina nadahnuta starozavjetnom biblijskom pričom.