Tko je najveći suvremeni katolički pjesnik? To je u jednome smislu apsurdno pitanje. To je kao da pitate tko je bio najveći skladatelj – Bach ili Mozart, ili tko je bio najveći svetac – sveti Franjo Asiški ili sveta Mala Terezija. Jednostavno zahvaljujmo Bogu za sve njih. Na duhovnome području nema smisla započinjati natjecanja.

Budući da poezija može biti put do transcendentnoga, ipak je važno utvrditi tko su najvažnije ličnosti u suvremenoj poeziji. Znamo da u našemu vremenu ima mnogo ljudi koji, unatoč brojnim dokazima za suprotno, smatraju da katolici ne mogu biti dobri u znanosti ili umjetnosti.

Dakle, imamo Gerarda Manleyja Hopkinsa – uistinu velikoga pjesnika. Ili, ako proširimo pojam „katolik”, imamo anglokatolike: T. S. Eliota ili W. H. Audena.

U Francuskoj imamo Charlesa Peguyja, ali on je sličniji Dostojevskome – nešto poput proroka. Bio je velik umjetnik, ali je bio upleten u politička pitanja koja vas mogu odvesti daleko od poezije, i  natrag u novinske članke.

Trebaju nam blagdani duha, koji nam pružaju predokus područja koje nije ograničeno na stjecanje i trošenje, liberale i konzervativce, pa čak i na velika moralna pitanja – jer jednoga će dana sve to biti prošlost.

Smatram da je najveći suvremeni katolički pjesnik – i najmanje poznat, čak i katolicima – Paul Claudel (1868. – 1955.).[1] Njegova je obitelj bila skromna, i otac mu je bio mjesni vladin dužnosnik. Tu se negdje skrivala snažna umjetnička crta, jer je njegova sestra Camille bila nadarena kiparica, učenica, a zatim i ljubavnica poznatoga kipara Augustea Rodina, no to je priča za neki drugi dan. Claudel se pripremao za karijeru diplomata, no privlačila ga je i poezija. Bio je iznimno uspješan na oba ta područja.

Neke od njegovih prethodnika – Baudelaire, Verlaine, Rimbaud – nazivali su poetes maudits („prokletim pjesnicima”), a svi su u nekoj mjeri bili upetljani u grijeh i okultizam, no ipak su završili kao katolici. Pogotovo je Rimbaud – koji je već u tinejdžerskim godinama prestao pisati, a danas bi ga mogli nazvati zaštitnikom razmaženih rokera – pomogao Claudelu da povjeruje.

Djelomično zbog dimenzije čudesnoga sakrivene iza samodopadnoga modernoga materijalizma koju je Claudel otkrio kod Rimbauda, na sam Božić 1886. godine našao se u pariškoj katedrali Notre-Dame za vrijeme Večernje: „Djeca u zboru pjevala su nešto za što sam poslije saznao da se zove Magnificat. U jednome trenutku moje je srce bilo dotaknuto, i ja sam povjerovao.”

Prošao je kroz nekoliko moralnih problema, i trebalo mu je vremena da u potpunosti postane katolikom, no njegova vjera nikada nije oslabjela, i nije bila bez humora, niti konvencionalna. Čak i kada bi pisao o Blaženoj Djevici Mariji, mogao se šaliti da ga ona ne sluša, ali da sluša Krista, koji sluša njega – Claudela: „Djevica od Branguesa je Djevica koja djeluje/ Stupio sam u jedan djelotvoran sustav.”

Njegova je književna karijera započela iznimno uspješno, usprkos antikatoličkim nagnućima francuskih književnika, a velike je uspjehe ostvario i u diplomaciji. Prva su mu radna mjesta bila u New Yorku i Bostonu, iza čega su uslijedile službe veleposlanika u Kini, Japanu i Brazilu. Kada je bio poslan u Washington (1927. – 1933.), časopis Time na svoju je naslovnicu stavio sliku svjetski poznatoga pjesnika i veleposlanika. U Washingtonu je napisao kratki libreto u kojem je istraživao duh Kristofora Kolumba.

Bio je jedna od onih veoma rijetkih i egzotičnih ptica koje prožive dva života. Bio je savjestan diplomat, i sve dok nije otišao u mirovinu, pisanju je dnevno posvećivao samo sat vremena. Ali kakvih sat vremena! Jedne za drugima pisao je drame, pjesme, operna libreta, pjesnička promišljanja o zemljama koje je posjetio. Sve je to oživljavala vitalnost koju je bilo nemoguće ignorirati. (U mirovini je napisao dvije tisuće stranica komentara Biblije.)

Iako je često živio u inozemstvu, bio je uvelike prisutan u središtu francuske kulture, i izabrali su ga za člana Francuske akademije. Darius Milhaud, njegov tajnik u Brazilu, i Arthur Honegger – dva istaknuta francuska skladatelja koji su posvjedočili izvrsnome Claudelovu smislu za dramu – uglazbili su nekoliko njegovih tekstova. Kada je njegova predstava o svetoj Ivani Arškoj,  Jeanne d’Arc au Bûcher („Jeanne d’Arc na lomači”), bila izvedena u Parizu, glavnu je ulogu u njoj odigrala Ingrid Bergman.

U svojemu se opusu briljantno bavi zamašnim temama: ljubavlju i njezinim tajanstvenim putevima, katoličkim povijesnim temama, a u „Satenskoj cipelici” – trodijelnome, sedmerosatnome epu – prati putovanja u kojima se otkrivao novi svijet, smještajući ih u složenu ljubavnu priču, povezanu s Božjim providonosnim uređenjem stranputica i preokreta u ljudskoj povijesti.

Za mene su dva njegova najdojmljivija djela „Navještenje Marijino” i „Pet velikih oda”. Prvo djelo nalikuje dramskome misteriju. Radi se o jednostavnoj drami, smještenoj u srednjovjekovnome francuskome selu, koje se nekako pretapa u vječne stvarnosti koje se neprestano prepleću sa svakodnevnicom. Na kraju drame, Violaine, mlada žena duboke mudrosti, protjerana u koloniju gubavaca, tajanstveno izliječi gubavca i oživljava sestrino mrtvo dijete, i to na načine koji fasciniraju, a da ne otuđuju nekatolike.

Njezin nekadašnji zaručnik dolazi i govori joj kako je nesretan. Ona mu na to jednostavno kaže: „Nitko ti nikada nije obećao sreću. Rad – to je sve što itko traži od tebe. Zapitaj pradavnu zemlju, i ona će ti uvijek odgovoriti kruhom i vinom.”

Tu je i „Pet velikih oda”, u kojima on je opisuje, ali čini da osjetite kako Duh Sveti djeluje u velikoj simfoniji svijeta i u pjesničkome nadahnuću. U pjesmi „Muza koja je Milost” objašnjava se čarolija:

Riječi koje koristim
svakodnevne su riječi, i one nisu iste!
U mojim stihovima nećeš pronaći nikakvih rima,
niti kakvih smicalica.

One su tvoji vlastiti izrazi.
No nema nijednoga tvojega izraza koji ja ne bih znao preinačiti!
Ovo je cvijeće tvoje cvijeće, a ti kažeš da ga ne prepoznaješ.
A ove noge su tvoje noge, ali pogledaj kako ja hodam morem,
i kako pobjedonosno gazim morske valove!

U našemu vremenu često se žalimo da više nema velikih katoličkih umjetnika, ali zanemarujemo one koji nam i dalje mogu progovoriti. Duh Sveti u pravo će vrijeme nadahnuti druge. U međuvremenu, zašto da zanemarujemo one s darom povezivanja neba i zemlje, koji nas podsjećaju:

Za stvari i za pjesme samo je jedan način da budu nove,
a taj je da budu istinite;
samo je jedan način biti mlad,
i to je biti vječan.

Izvor: The Catholic Thing | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.

[1] Njegov je veliki poklonik bio bl. Ivan Merz, koji je preveo njegov „Križni put”, i bavio se njegovim književnim opusom u svojoj doktorskoj disertaciji.