Sredinom siječnja, čak i prije sudjelovanja u svojemu prvom egzorcizmu, voditelj pastoralnoga obrazovanja na NAC-u (North American College u Rimu), četrdesetsedmogodišnji otac Steve Bigler, zamolio je oca Garyja da bogoslovima održi predavanje o razlikovanju duhova. Premda sam nije bio egzorcist, otac Bigler je godinu dana prije pohađao tečaj o egzorcizmu i želio je da njegovi bogoslovi čuju izlaganje koje će im biti od praktične koristi. Pao mu je na pamet otac Gary kojega je upoznao prethodne jeseni na NAC-u.

Oca Garyja je kod egzorcizma najviše plašio pojam razlikovanja, to jest mogućnost da se pogriješi. Znao je da se izvjestan broj duševnih bolesti može zamaskirati i manifestirati se kao đavolsko opsjednuće. Bojao se da vršenje egzorcizama nad ljudima koji boluju od teških duševnih bolesti može biti štetno “učvršćujući” ih u tome stanju. Zabrinjavala ga je mogućnost da ne učini nešto što bi moglo dodatno povećati muke osobe i pogoršati njezino dosadašnje stanje.

Nakon što je otac Bigler stupio u dodir s njim, otac Gary se odmah zagrijao za ideju o prenošenju dijela svojega znanja bogoslovima. Zapravo, već na početku, čim je zagrizao u građu o kojoj se na tečaju razmatralo, shvatio je da, iako možda nikada ne će biti u prilici osobno obaviti egzorcizam, ipak može biti od pomoći svećenicima na župi koje svakako muče određena pitanja. Više je puta imao priliku vidjeti do koje mjere neki svećenici znaju biti bešćutni kada se zateknu u nepoznatoj situaciji, tjerajući od sebe ljude koji traže utjehu u svojim poteškoćama, primjerice u stanju depresije.

Predavanje je održao u subotu poslije podne u jednoj od manjih prostorija za sastanke na NAC-u, a bogoslovi su sjedili oko stola u obliku konjske potkove. Predavanje je bilo neobvezno i došla su samo osmorica bogoslova, a uz njih su bila i dvojica duhovnika te voditelj duhovne formacije, otac Mike Tomaseck. Tema o kojoj je govorio kod svih njih je pobudila veliko zanimanje.

Otac Gary se u svojemu predavanju usredotočio na crkveni nauk o đavlu. Nastojeći pomoći bogoslovima da što ispravnije shvate što Crkva podrazumijeva pod razlikovanjem, podijelio im je popis s pitanjima koja bi jednoga dana mogli postaviti osobi koja za sebe tvrdi da je opsjednuta, rekavši im kako je riječ “samo o građi za razmišljanje”.

Pitanja su se kretala od razumljiva (“Opišite mi, molim vas, što vas je nagnalo da povjerujete da ste pod utjecajem zla?”) do manje razumljiva (“Kako biste opisali svoju osobnu duhovnu stegu?”). Pri dnu stranice dopisao je kratku bilješku u kojoj je objasnio da su pitanja sročena na temelju građe o kojoj se govorilo na tečaju te kako se “velik dio predavanja na tečaju nije odnosio isključivo na područje demonskoga, već i na iskustva koja mogu dovesti do demonskoga opsjednuća ili do drugih vrsta opsesija, zlostavljanja i očitovanja zla”.

Kasnije je, usprkos malu odazivu, bio zadovoljan odjekom predavanja. Glavni mu je cilj bio “tutnuti bogoslovima neku vrstu opreme u njihovu pastoralnu torbu” koja će im, “umjesto da ljudima kažu da su poludjeli, pomoći u služenju i pomaganju drugima”. Na tečaju je pokupio rečenicu: “egzorcist mora biti potpuni skeptik”, koju je neumorno ponavljao.

Priklonivši se ovomu razboritu pristupu, otac Gary se držao ustaljena protokola. “Prethodne napomene” što su se nalazile u Obredniku jasno su isticale “neka egzorcist ne pristupa slavljenju egzorcizma ako ne utvrdi, pouzdajući se u moralnu sigurnost, da je onaj nad kime treba obaviti egzorcizam uistinu opsjednut od zloduha”. U tomu smislu egzorcist “neka postupa prije svega oprezno i razborito. Ponajprije, neka ne povjeruje olako da je od zloduha opsjednut netko koga muči neka bolest, osobito psihička. Isto tako, neka ne povjeruje odmah da je posrijedi opsjednuće čim netko ustvrdi da ga đavao na poseban način napastuje, uznemiruje ili napokon muči; netko naime može biti vlastitom maštom zaluđen”.

Razlikovanje duhova nešto je daleko više od puka nagađanja i ne smijemo ga brkati s “intuicijom”. Po riječima sicilijanskoga egzorcista oca Mattea La Grue, dar razlikovanja jedan je od darova što ih Bog daje onima koji su mu vjerni. On je nalik “svetomu svjetlu” koje dolazi od Boga i koje onima koji ga primaju dopušta “da u Bogu vide kakve su stvari”. O daru razlikovanja Biblija govori kao o jednomu od devet posebnih očitovanja Duha Svetoga (ili darova Duha Svetoga), koje spominje sveti Pavao (1 Kor 12,8–10).

Praksa razlikovanja duhova ima dugačku povijest u kršćanskoj tradiciji. Ono je za mistike, poput svetoga Ignacija Lojolskoga, bilo sredstvo koje čovjeku pomaže u razumijevanju poticaja duše koji su, tvrdio je on, pod utjecajem dobrih anđela (koji žele da čovjekova duša bude ispunjena “vjerom, nadom, ljubavlju i svom nutarnjom radošću koja čovjeka poziva i privlači onome što je nebesko”) ili demona (koji nas, napastujući nas na grijeh i očajanje, pokušavaju na svaki način spriječiti u duhovnomu rastu). I premda nam se ova tvrdnja može učiniti naivnom, ona to nije budući da se demoni u svojim napadima na čovjeka, lukavi kakvi već jesu, često prerušavaju, pojavljujući se katkada čak i kao “anđeli svjetla”. Najbolje ćemo ih razlikovati, kaže sveti Ignacije, tako da pogledamo koji je konačni rezultat njihova djelovanja. Ako njihova poruka vodi prema sebičnosti, mržnji, nasilju i drugim sličnim stvarima, tada je ona od Sotone i trebamo joj se oduprijeti; ako je, pak, njezin konačni rezultat usmjeren prema dobru, tada dolazi od Boga.

Obrednik donosi tri znaka koji ukazuju na moguće đavolsko opsjednuće. To su: na nepoznatu jeziku govoriti veći broj riječi ili razumjeti govornika; obznanjivati daleke i tajnovite stvari; pokazivati snagu nesrazmjernu dobi ili stanju. Usprkos tome, čak i kada su sve ove pojave na djelu, Obrednik i dalje upozorava na oprez: “Ti znakovi mogu biti samo neka naznaka. No budući da ne treba nužno držati kako su takvi znakovi đavolskoga podrijetla, treba obratiti pozornost i na druge, osobito one moralnoga i duhovnoga reda, koji na drugi način očituju đavolski zahvat.” Najuobičajeniji među njima jest žestoka odbojnost prema svetome, primjerice kada osoba nije sposobna moliti ili izreći Isusovo ili Marijino ime, kada nije sposobna pribivati misi ili primiti pričest. Kada se ovo dvoje (spomenuti znakovi i odbojnost prema svetome) združi, egzorcist može s pravom sumnjati da ima posla s đavolskim opsjednućem.

Više je razloga zbog kojih ljudi traže pomoć egzorcista. Događa se da neka osoba (ili netko drugi tko poznaje tu osobu) pripiše ovaj ili onaj problem uplitanju đavla. “Među onima koji mi dolaze ima mnogo i premnogo onih koji kažu: ‘Oče, u mene je ušao zloduh, istjerajte ga iz mene!’ Ali to najčešće uopće nije potrebno”, kaže otac Carmine. “Obično je riječ o malko neuravnoteženim ljudima ili ljudima koje je preplašila neka knjiga ili film. To je vrlo osjetljivo pitanje. U takvu slučaju morate otkriti o čemu je riječ, no pri tome ne smijete donositi sud o dotičnoj osobi.”

Najveći dio onih koji traže pomoć od egzorcista spada u ovu kategoriju, kažu egzorcisti, i oni najviše vremena troše na uvjeravanje takvih ljudi da je s njima sve u najboljemu redu. Nažalost, to nije uvijek lako. Mnogi se egzorcisti žale na štetu koju dobronamjerni, ali prerevni ljudi čine uvjeravajući druge da su opsjednuti, iako o tome ne može biti ni riječi. Tako je, primjerice, egzorcista iz jedne biskupije na Srednjemu zapadu posjetila njegova župljanka koja je bila uvjerena da je probleme što ih je imala njezina kći prouzročio zloduh. Prethodno je otišla jednoj “vidovnjakinji” koja joj je rekla da je na njezinu kćerku zaista bačeno prokletstvo koje ona može ukloniti ako je spremna platiti 1000 dolara. Saznavši da u njihovoj biskupiji postoji egzorcist, žena je s kćerkom otišla k njemu. Nakon kraćega razgovora egzorcist je otkrio da je u njezinoj obitelji bilo nekoliko slučajeva duševne bolesti i savjetovao joj je da kćerku odvede psihijatru, objasnivši joj kako je posve nevjerojatno da bi njezina kći bila žrtva napada zloduha. Majka se, međutim, nije dala uvjeriti, vratila se vidovnjakinji i platila joj zatraženi iznos u nadi da će ona ukloniti prokletstvo.

Brojne se duševne bolesti mogu zamijeniti s đavolskim opsjednućem. Stoga egzorcist, prije no što se prihvati nekoga slučaja, mora inzistirati na stručnome psihijatrijskom pregledu. Često se radi o osobama koje su posjetile više liječnika, ali oni im nisu donijeli nikakvo olakšanje. Ako su se napori liječnika pokazali neuspješnima, a postoji sumnja da je riječ o prisutnosti zloduha, egzorcist može držati kako ima dovoljno razloga da pristupi egzorcizmu. Ipak, egzorcist će ispravno postupiti okruži li se timom ljudi (psihijatrom, psihologom, čak i neurologom) za koje vjeruje da će mu biti od pomoći u utvrđivanju prirode problema. To, međutim, ne znači da je dovoljan bilo kakav psihijatar; suradnja je moguća jedino u slučaju kada medicinski ili psihijatrijski stručnjak vjeruje u mogućnost đavolskoga opsjednuća ili opsesije. Još je bolje kada je liječnik ili psihijatar katolik (ili kršćanin).

Doktor Richard Gallagher je psihijatar iz New Yorka i surađuje s egzorcistima u utvrđivanju je li u konkretnomu slučaju riječ o opsjednuću ili nije. Praktični je katolik i vjeruje u mogućnost đavolskoga opsjednuća, što, naravno, ne znači da posvuda oko sebe vidi đavla. “Prije no što prebrzo zaključi da se radi o mimonaravnomu ili čak nadnaravnomu uzroku, psihijatar mora biti siguran da pojave u konkretnomu slučaju nije moguće objasniti prirodnim uzrocima. Mnogo je ljudi koji zbog ovoga ili onoga razloga imaju privremene psihotične smetnje; takvi su ljudi često žrtve zablude, imaju kojekakva priviđenja i skloni su pomisliti da Bog, đavao, ovaj ili onaj duh ili izvanzemaljci komuniciraju s njima i u to doista vjeruju.” Tijekom proteklih petnaest godina doktor Gallagher se upoznao s mnoštvom slučajeva u kojima je razabrao jasne znakove opsjednuća. U jednomu od tih slučajeva liječio je opsjednutu osobu koja je bila vidovnjakinja. Jedne noći, dok je doktor Gallagher bio kod kuće sa svojom suprugom, njegove su mačke iznenada podivljale i umalo rastrgale jedna drugu. Sutradan je otišao u posjet svojoj pacijentici, a ona ga je upitala je li mu se svidjela šala koju je prethodne večeri izvela s njegovim mačkama.

“Iskusan sam psihijatar”, kaže doktor Gallagher. “Razumljivo, u svojoj sam praksi vidio mnoštvo primjera poremećaja osobnosti, no takvi slučajevi nikada ne obuhvaćaju paranormalne pojave.” Umjesto toga, tvrdi on, primjeri opsjednuća mnogo su jasniji od slučajeva u kojima je prisutna duševna bolest. Na primjer, osoba s “teškim poremećajem osobnosti”, koja misli da je njome ovladalo zlo, ne će potpuno promijeniti svoj glas niti će imati potpunu amneziju nakon tretmana, kaže on. “Zapravo, na sindrom potpuna opsjednuća ukazuje činjenica da se napadnuta osoba nikada ne sjeća što je zloduh govorio tijekom egzorcizma.” U slučaju pretjerano aktivne mašte, pak, po riječima doktora Gallaghera, iskusan bi psihijatar trebao moći utvrditi razliku. “Ako imate posla s paranormalnom pojavom, ne možete nikako povjerovati da ona odnekuda ne dolazi. Čak i ako ne vjerujete u postojanje đavla, morate reći da postoji neko objašnjenje s one strane prirodnoga.”

Ljudi katkada odlaze egzorcistu i zbog toga što imaju patološku potrebu za pažnjom (simulanti): ova je kategorija poznata i pod nazivom pseudoopsjednuće. Egzorcisti kažu da je razlika između pseudoopsjednuća i stvarnoga opsjednuća prilično uočljiva. Ljudi koji simuliraju opsjednuće opisuju zloduha najbanalnijim riječima i krajnje površno dok u slučajevima stvarnoga opsjednuća zloduh odgovara đavlu kakva poznajemo iz Novoga zavjeta.

Pojedini se egzorcisti služe čak i sitnim trikovima koji im pomažu u razlikovanju između stvarnoga opsjednuća i pseudoopsjednuća. Egzorcisti se u takvim slučajevima, umjesto posvećenom, služe običnom vodom ili čitaju odlomak teksta na latinskome, umjesto da mole, sve zato da bi vidjeli reagira li dotična osoba. S obzirom na to da predmeti kojima se egzorcist služi nisu posvećeni, ne treba očekivati da će zloduh reagirati. Ukoliko osoba o kojoj je riječ ipak kaže, primjerice: “Ta voda me peče!”, egzorcist može s pouzdanjem reći da osoba jednostavno simulira opsjednuće.

Primjeri u kojima je osoba doista izložena napadu zloduha vrlo su rijetki, kažu egzorcisti.

***

“Prvo što egzorcist mora učiniti”, kaže otac Carmine, “jest to da pozorno sluša osobu pred sobom.” Takva osoba gotovo u pravilu nosi u sebi osjećaj neizdržive krivnje ili je u stanju očajanja zbog čega ju je “nužno utješiti i ohrabriti što se, između ostaloga, postiže kratkim govorom o vjeri”.

Tijekom prvoga razgovora sa žrtvom svećenik će je najčešće upitati o životu, kao i o tome kada su počeli njezini problemi. Ako se pokaže da se dotična osoba upuštala u okultne prakse ili da je odlazila čarobnjaku ili gataocu, egzorcist može posumnjati da je riječ o opsjednuću.

Egzorcist je dužan uzeti u obzir svaki fizički simptom. “Zaključke katkada izvlačim iz određene vrste ponašanja koje mi se u nekomu trenutku čini sumnjivim”, objašnjava otac Carmine. “Primjerice, kada dotična osoba ne želi ući u moj ured, ili kada joj se na licu vidi mržnja, ili kada me ne želi gledati u oči – takve sitnice, u kombinaciji s iskustvom kojim raspolažem, tjeraju me da pomislim: jao, jao, jao…”

Ljudi obično ne misle da su njihovi problemi posljedica djelovanja zloduha. Radije odlaze sad ovomu, sad onomu liječniku i vraćaju se kući s mnoštvom različitih dijagnoza. Ipak, na ovaj ili onaj način, najčešće na poticaj prijatelja ili voljene osobe, na kraju završe pred vratima egzorcista. “Jedna od značajki po kojoj možemo prosuditi da je riječ o stvarnomu opsjednuću jest u tome što ljudi vrlo rijetko misle da su žrtve opsjednuća, pripisujući radije svoje probleme nekomu drugom razlogu”, drži otac Bamonte.

Zlo najčešće napada glavu i želudac osobe, prouzročujući joj žestoke bolove i nadražaj na povraćanje. Žrtva može osjećati žestoke bolove i u drugim dijelovima tijela, primjerice u bubrezima ili zglobovima. Osim toga, bol može mijenjati mjesto pa osoba sutradan može osjećati bolove u ruci ili u vratu. U takvim slučajevima nijedan lijek ne pomaže. Po riječima oca Amortha: “Jedan od čimbenika koji nam može pomoći u određivanju je li posrijedi opsjednuće jest nedjelotvornost lijekova, za razliku od blagoslova koji je vrlo djelotvoran.” Žrtva također može privremeno oglušiti ili izgubiti mnogo kose.

Uz ove fizičke simptome, opsjednuće katkada prate i razne druge neobične pojave. Uz žestoku odvratnost prema svetome žrtva može imati teške noćne more koje su katkada “tako jezive da žrtva ne želi poći na počinak”, kaže otac Carmine. Žrtva također čuje glasove i ima vizije, a katkada je nešto tjera da izvrši nešto strašno, primjerice da nekoga ubije ili da digne ruku na sebe. Žrtva često i posve iznenada mijenja raspoloženje i obično je vrlo depresivna. Često vjeruje da može osjetiti zlo u ljudima, pa čak i znati tuđe grijehe.

Žrtva katkada osjeća neugodne mirise, primjerice vonj sumpora u prostoriji, što također ukazuje na opsjednuće. Tijekom jednoga egzorcizma, dok je otac Carmine naukovao kod jednoga iskusnog egzorcista, u prostoriji se osjećao tako nesnosan smrad trula smeća da je morao izjuriti van. Temperatura u prostoriji u kojoj se vrši obred može naglo pasti, što je još jedan od pokazatelja da je posrijedi opsjednuće.

Ako egzorcist tijekom razgovora s osobom posumnja u nešto, može podijeliti običan blagoslov i popratiti ga riječima: “Molimo da Duh Sveti siđe na nas i vodi nas u ovoj stvari.” Otac Bamonte običava zamoliti žrtvu da dadne hvalu Isusu Kristu ili Blaženoj Djevici Mariji: “Kleknimo i dajmo hvalu i slavu Isusu Kristu.” Ako je prisutan zloduh, on će gotovo uvijek odbiti to učiniti, kaže on. Egzorcist može također tiho moliti u sebi dok sluša što mu osoba govori.

Ocu Nanniju jednom je došla djevojka za koju nije mogao sa sigurnošću utvrditi je li opsjednuta ili nije pa je u sebi izmolio molitvu na francuskome. Iako je djevojka sjedila tri metra daleko od njega i bila mu okrenuta leđima, čim je to učinio, glava joj se iznenada okrenula, a oči su joj zakolutale, otkrivajući bjeloočnice. Gledajući ga ravno u oči, podrugljivo mu je rekla na talijanskome: “Nema ti nikakve koristi moliti na tome jeziku, mi znamo sve jezike.”

Uz ostale simptome, ako egzorcist ustanovi da osoba tijekom razgovora s njim negativno reagira na blagoslov ili na molitvu koju egzorcist moli u sebi, tada obično ima dovoljno dokaza da je riječ o opsjednuću i može započeti s egzorcizmom.

Budući da su neki zlodusi jači od drugih što, drugim riječima, znači da su sposobni oduprijeti se običnoj molitvi, pojedini egzorcisti drže da je jedini način na koji se zloduha može raskrinkati taj da se nad osobom izvrši obred egzorcizma. Ipak, kako je ovaj obred po svojoj prirodi neobično sugestivan, većina je egzorcista protiv njegova korištenja kao dijagnostičkoga sredstva. “To nije svrha Obrednika”, kaže otac Dermine. “Većina se zloduha očituje već nakon obične molitve. Nije potrebno moliti Obrednik.”

U najtežim slučajevima, pak, kažu egzorcisti, žrtva može bolovati od neke duševne bolesti i biti istodobno opsjednuta, a događa se i da se zloduh služi simptomima koji ukazuju na duševnu bolest, prikrivajući na taj način svoju nazočnost. To posebno vrijedi u slučajevima opsesija kada zloduh napada um žrtve. Otac Bamonte piše: “Postoje slučajevi u kojima [opsesija] ima isključivo patološki uzrok; u drugim slučajevima, pak, uzrok opsesije je izvanredno djelovanje zloduha; pri trećoj vrsti slučajeva izvanredno djelovanje zloduha pojačava, na nenormalan način, sitne opsesivne misli i kompulzivno ponašanje koji su najčešće normalni kada se događaju povremeno, kada su kratkotrajni i, što je najvažnije, kada ih je moguće kontrolirati, ali koji, potaknuti djelovanjem zloduha, iznenada postaju nasilni, salijetajući i trajni, ozbiljno uznemirujući psihu dotične osobe.”

Postoji jedno korisno i na iskustvu zasnovano pravilo, kažu egzorcisti, koje glasi: ako je uzrok pacijentovu stanju naravan, njegovo se stanje ne će dramatično popraviti uz pomoć molitve. Ako je, međutim, uzrok njegovu stanju prisutnost demonske sile, ono će se nakon molitve popraviti. S obzirom na to da je teško razlikovati između onoga što je naravno i onoga što je demonsko, većina egzorcista savjetuje žrtvi da nastavi tražiti pomoć liječnika i za vrijeme dok se podvrgava egzorcizmu.

***

Ideja da netko može biti opsjednut zloduhom većini je ljudi smiješna. Oni misle da se simptomi tipični za opsjednuće mogu objasniti cijelim nizom duševnih bolesti, kao i drugim “naravnim” psihološkim motivacijama, uključujući i “ponašanje usmjereno cilju”.

Kod shizofrenije pacijenti obično čuju glasove, a katkada imaju i halucinacije i paranoidne ideje. Ljudima se pokadšto čini da se televizor obraća upravo njima ili da im neidentificirani leteći objekt šalje određene signale. Ljudi odgojeni u izrazito vjerskomu okružju ove “glasove” najčešće opisuju kao demonske.

Slično tome, osoba koja pati od somatizacije (nekada se ova bolest nazivala histerija) obično manifestira različite vrste fizičkih bolesti – često osjeća mučninu, depresivna je, čak zna izgubiti sluh – iako ne postoji nikakav fizički uzrok njezina stanja. Podsvjesni dio čovjekova mozga može uvjeriti njegov svjesni dio da je na neki način onesposobljen, iako to stvarno nije slučaj.

Ljudi koji boluju od bipolarnoga poremećaja (manično-depresivna bolest) obično imaju paranoidne ideje i njihovo se ponašanje često mijenja, katkada i silovito.

One koji boluju od opsesivno-kompulzivnoga poremećaja progone opsesivne misli ili ih nešto prisiljava da se ponašaju na načine za koje znaju da su iracionalni.

Povijesno gledajući, s opsjednućem se povezuje epilepsija, što na grčkome znači “uhvatiti i odnijeti”, kao i Gilles de la Touretteov sindrom, bolest praćena nervnim tikovima koje bolesnik nije sposoban kontrolirati, kao ni pokrete ili govor. Danas znamo da je posrijedi neurološki poremećaj prouzročen anomalnom električnom aktivnošću u mozgu. Slično tome, danas se drži da su za neke od vizualnih aura i slušnih halucinacija koje su se nekoć mogle pripisati opsjednuću ili, obrnuto, blaženu gledanju, odgovorne migrene.

Disocijacija je zacijelo najučestaliji poremećaj zbog kojega se osoba može osjećati “opsjednutom”. Jednostavnim riječima rečeno, disocijacija se odnosi na cijeli niz različitih vrsta ponašanja kojima je uzrok u “neintegriranosti psiholoških procesa koji bi normalno trebali biti integrirani”. Takva se ponašanja mogu kretati od “gubitka koncentracije” pri vožnji automobilom do osjećaja da se nalazimo izvan vlastitoga fizičkog tijela, primjerice kod izvantjelesnih iskustava.

“U osnovi, sve se svodi na naša svjesna iskustva kao na čin konstrukcije”, kaže doktor Barry L. Beyerstein, profesor psihologije koji radi u Laboratoriju za proučavanje ponašanja mozga na Sveučilištu Simon Fraser. “To se ne događa samo od sebe. Naši osjetilni procesi skeniraju svijet oko nas, a da bi ga naš mozak mogao shvatiti, mora ga asimilirati u neki model stvarnosti. S odrastanjem, u tome postajemo tako vješti da čak i ne primjećujemo kako je riječ o našoj vlastitoj konstrukciji budući da je naš pokušaj da stvorimo osjećaj da se nalazimo u trodimenzionalnome svijetu zapravo stanje mozga.”

Problem nastaje kada se ovaj “sustav” uruši. “Sve je obično tako normalno i lako da se sve uklapa sa svime drugim; ponekad, pak (zbog kojekakvih razloga kao što su neobične migrene, iscrpljenost ili neki duševni poremećaj poput shizofrenije), sposobnost mozga da izgradi suvisao model svijeta može izostati. Kada se to dogodi, ljudima se čini da se događa nešto vrlo neobično, to jest da je nadzor nad njihovim mislima i postupcima preuzeo neki izvanjski entitet.” U srži ovoga problema, kaže doktor Beyerstein, jest činjenica da većina nas podcjenjuje ovisnost našega ponašanja o ovim “ne-svjesnim mehanizmima”.

Doktor Beyerstein podrijetlom je iz Vancouvera u Britanskoj Kolumbiji, a diplomu iz eksperimentalne i biologijske psihologije stekao je na Sveučilištu Berkeley u Kaliforniji krajem 1960-ih. “Riječ je o jednoj vrsti dodirišta između neuroznanosti koja proučava fiziologiju, anatomiju, kemiju i elektrofiziologiju mozga, s jedne strane, i psihologije, s druge”, a cilj je ovih istraživanja otkriti kako mozak proizvodi svijest. Usto, doktor Beyerstein je i član Committee for Sceptical Inquiry (CSI), udruženja skeptičnih racionalista koje je sebi stavilo u zadaću razbiti lažni mit o paranormalnim pojavama (izvanosjetilna percepcija, NLO, duhovi i opsjednuće duhovima).

“Tek trebam vidjeti nešto što se protivi bilo kojemu utvrđenom zakonu znanosti ili što dovodi u pitanje moje uvjerenje da je ljudski um istoznačan stanju mozga na način koji bih silno želio razumjeti”, kaže on, smijuljeći se dobroćudno. Usprkos tome, doktor Beyerstein ističe da smisao njegovih riječi nije u opovrgavanju stvarnosti ovakvih iskustava. “Mi ne želimo reći da ljudi ne posjeduju ova iskustva, želimo reći samo to da je teret dokazivanja postojanja takvih iskustava na onima koji tvrde da su takva iskustva imali te da bi oni morali podastrijeti dokaze koje nije moguće objasniti prozaičnim sredstvima.”

Mnogi znanstvenici drže da je opsjednuće moguće najvjerodostojnije objasniti disocijativnim poremećajem identiteta (DPI), ranije zvanim višestruki/multipli poremećaj osobnosti. Osoba oboljela od DPI-ja tvrdi da posjeduje jedan ili više alter ega koji upravljaju njezinim ponašanjem, da se oni različito oglašavaju, imaju različita imena i osobne značajke, čak i rukopis. Ona također tvrdi da je njezino pamćenje, ali jednako tako i drugi aspekti njezine svijesti, rascijepljeno između ovih različitih osobnosti te da do ove rascijepljenosti dolazi spontano, bez udjela njezine volje. Bilo kako bilo, ova je bolest prilično kontroverzna i psihoterapeuti predlažu različite načine liječenja.

DPI je moguće dijagnosticirati na dva načina. Po prvomu od ova dva pristupa, poznatu kao tradicionalnom, DPI je “etiološki zasebno stanje koje je najispravnije shvatiti kao obrambenu reakciju na traume iz djetinjstva, napose na spolno i fizičko zlostavljanje”.

Po drugomu pristupu, poznatu kao sociokognitivnom modelu, “DPI je sindrom koji se sastoji od prikazivanja mnogostrukih pravilima određenih i prema nekomu cilju usmjerenih uloga koje kreira, legitimira i održava društvena prisila”. Drugim riječima, ljudi djeluju kao da u njima postoji više različitih osoba. “Vjerujem da će vam većina znanstvenika koji se bave ljudskom spoznajom reći da u ljudima zapravo ne stanuju različite osobnosti sa zasebnim tijekovima procesuiranja informacija ili zasebnim sjećanjima…”, kaže doktor Steven Jay Lynn, profesor psihologije na State University of New York u Binghamtonu koji je proveo opsežna istraživanja disocijativnih poremećaja i hipnotičkih stanja. “Zapravo, ljudi s vremenom i postupno počinju tako misliti o sebi, najčešće potaknuti nečim o čemu su čitali ili saznali, ili zato što im je njihov terapeut to sugerirao (bilo eksplicitno, putem hipnoze ili sugestivnih pitanja, ili suptilnije, putem implicitnih sugestija), i osjećaj da smo u sebi podijeljeni u nama oblikuju i proizvode ove kulturalne sile.” Po zagovornicima ovoga stajališta, mediji, a u velikoj mjeri i kulturalni običaji društva iz kojega pacijent dolazi, igraju značajnu ulogu u održavanju ovoga stanja.

Jedan od najzanimljivijih vidova sociokognitivnoga gledanja na egzorcizam jest “igranje uloge”, pri čemu egzorcist ili opsjednuta osoba, nakon što je tijekom određenoga vremena sudjelovala u brojnim obredima, nauči uprizoriti određena iskustva. Antropolozi su se ne jednom uvjerili da je tome tako. Tako se u Puerto Ricu, primjerice, espiritistas (spiritistički mediji) odabiru već u najranijemu djetinjstvu, nakon čega obično naukuju kod iskusnih iscjelitelja. Iskustva što ih tako stječu uče ih ponašanju različitih duhova koji opsjedaju ljude. Nicholas Spanos, autor knjige pod naslovom Multiple Identities and False Memories: A Sociocognitive Perspective (Višestruki identiteti i lažno sjećanje: stajalište sociokognitivne znanosti), nudi cijeli niz društvenih motivacija koje nam pomažu u objašnjenju zašto se vjerovanje u opsjednuće duhovima zadržalo toliko dugo. “Pojam duhovnoga opsjednuća pružao je kulturološki dosljedno objašnjenje za različite fizičke poremećaje, kao i kršenja društvenih norma koje je nemoguće drukčije objasniti. U kombinaciji s egzorcističkim postupcima preuzimanje ove ili one uloge omogućavalo je ponovno integriranje osobe s devijantnim ponašanjem u zajednicu, služilo kao sredstvo za propagiranje vlastite vjere i na brojne načine potkrjepljivalo religijske i moralne vrijednosti zajednice.” U određenim društvenim kontekstima demonsko opsjednuće može pomoći marginaliziranu pojedincu u poboljšanju njegova društvenoga položaja. Antropolozi su, primjerice, dokazali da se žene u nekim istočnoafričkim plemenima koriste opsjednućem kao načinom zadobivanja moći.

U kontekstu postojanja različitih društava, “narav usmjerenosti prema cilju” demonskoga opsjednuća može se i mijenjati u ovisnosti o signalima što ih društvo šalje, a žrtva ih prima. Po Spanosovim riječima, katolički egzorcizam, u kojemu se obraća demonu, “proizvodi snažno uvjetovana samopredstavljanja demona kao središnju komponentu demonske uloge”. Drugi je primjer kada egzorcist škropi osobu blagoslovljenom vodom, a ona vrišti žaleći se da joj je koža opečena.

Po riječima oca Gramolazza, molitve koje se izgovaraju tijekom obreda egzorcizma same po sebi vrlo su sugestivne. Nije teško vidjeti uzajamnu ovisnost između svećenika koji vitla raspelom i govori: “Zaklinjem te, prokleti zmaju, […] budi iskorijenjen i otjeran od ovoga Božjeg stvora!” i sugestibilne osobe koja se počinje uvijati poput zmije. Brojna istraživanja pokazuju da se uz pomoć sugestivnih metoda ljude može uvjeriti da im se dogodilo nešto što im se nikada nije dogodilo. Tijekom jednoga takva istraživanja u Italiji istraživači su nekolicinu ljudi uspjeli uvjeriti da su bili svjedocima đavolskoga opsjednuća ili da su na ovaj ili onaj način sudjelovali u egzorcizmu.

Doktorica Giuliana A. L. Mazzoni, profesorica psihologije na University of Hull u Ujedinjenomu Kraljevstvu, provela je 1990-ih istraživanje o ulozi pamćenja i sugestivnosti u oblikovanju naših uvjerenja, čak i kada se ta uvjerenja drže “nevjerojatnima”. Tijekom eksperimenta na uzorku studenata doktorica Mazzoni i njezini kolege predložili su “trostupanjski model” koji je kod njih trebao izazvati lažno sjećanje: “Kao prvo, osobe koje želite uvjeriti da im se određeni događaj doista dogodio moraju taj događaj percipirati kao vjerojatan. Kao drugo, osobe moraju steći čvrsto uvjerenje da im se događaj o kojemu je riječ vjerojatno dogodio. Treće, osobe svoje misli i fantazije vezane uz događaj moraju protumačiti kao sjećanje.” Da bi to postigli, ona i njezin tim zatražili su od studenata da pročitaju nekoliko članaka o stvarnosti opsjednuća i o učestalosti ove pojave. Zatim su ispitanicima postavili niz pitanja o njihovim strahovima koje su istraživači namjerno “protumačili” kao dokaz da su ispitanici bili svjedocima opsjednuća. Na kraju su sudionici u eksperimentu, tijekom posljednjega sastanka, morali ocijeniti vjerojatnost da su bili svjedocima opsjednuća i reći jesu li mu i sami prisustvovali.

“Jedan od ključnih vidova manipulacije sastojao se u tome što su ljudi morali vjerovati da se ova iskustva događaju u njihovoj vlastitoj kulturi”, kaže doktorica Mazzoni. “Ako su čitali o šamanima ili slučajevima opsjednuća u starini, bili su manje skloni vjerovati da su se oni doista dogodili. Ako strahove kod ljudi možete protumačiti na način da ih kanalizirate na specifično iskustvo, tada možete sklonuti ljude da povjeruju u to da su doista imali takvo iskustvo. Dvadeset i pet posto ispitanika bilo je prilično uvjereno da su doživjeli takva iskustva. Drugi su također bili skloniji tome da povjeruju.”

Promatramo li egzorcizam, nije teško primijetiti da se ova zapažanja mogu primijeniti i na egzorcista koji na stavove neke osobe može utjecati tako da joj, primjerice, dade pročitati neku knjigu o egzorcizmu. Kao što doktor Beyerstein primjećuje: “Kada ljudi odlaze egzorcistu, oni su svjesni da moraju odigrati izvjesnu ulogu; oni tu ulogu prihvaćaju ili ne žele sudjelovati u tome.” Sve ovo ukazuje na moguće zamke u kojima se svećenik može zateći ako nema pojma o medicini i ako mu ne pomaže izobraženi profesionalac kada se nađe u situaciji da mora dijagnosticirati je li duševna bolest osobe s kojom ima posla prouzročena prisutnošću demona ili nije.

I dok je ova stanja moguće zamijeniti sa sličnim obilježjima koja su simptomatična za opsjednuće, ona ne mogu objasniti nešto dramatičnije simptome koje vezujemo uz opsjednuće kao što su paranormalne pojave ili pojave vezane uz “kućne duhove”. Na kraju krajeva, jedna je stvar moliti nad osobom koja vrišti ili tvrdi da ima viđenja, a sasvim je nešto drugo vidjeti je kako lebdi metar i pol nad zemljom ili kada umije reći što se nalazi u zatvorenoj vreći. “Ove nas pojave stavljaju nedvojbeno pred teška pitanja”, kaže doktorica Mazzoni. “Možda ćemo za pedeset godina biti sposobni shvatiti zašto se ove stvari događaju, no za sada to još uvijek ne možemo.”

Gornji tekst je izvadak iz knjige Matta Baglia Obred. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku ovdje. 

Bitno.net