Dragi moj prijatelju,

ti imaš dovoljno povjerenja i dovoljno si ponizan da sa mnom podijeliš nešto od teškoća koje doživljavaš tijekom molitve adoracije – klanjanja pred Presvetim. Molim se našem Gospodinu da mi omogući da ti odgovorim ponizno, mudro, s ljubavlju.

Prije svega, dopusti da ti kažem da je molitva – svaka molitva – pravi duhovni boj protiv nagnuća naše pale naravi. Bog nas je stvorio takvima da možemo prirodno moliti: moliti svakim dahom i svakim otkucajem srca, ili, ako želiš, Bog nas je stvorio da mu se neprestance klanjamo, u duhu i istini. Istočni grijeh naših praroditelja bio je otpad od molitve, otpad od neprestane adoracije, lom u neprekidnom odnosu srca-srcu i gledanja licem u lice u kojem i za koje je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku, na sliku Božju.

S ulaskom grijeha u svijet, molitva je postala borbom. Gorka je ironija u tome da, dok je adoracija u početku bila čovjekovo prirodno stanje, ona je postala, kao posljedica grijeha, nešto što je teško činiti.

Dolazak Krista u svijet naznačio je povratak neprekidne molitve, ponovnog neprestanog klanjanja u duhu i istini. Srce i um novog je Adama, u svakom trenutku, bio budan ili u snu, uzdignuto prema nebu i okrenuto Bogu. „Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!“ (Mk 1,11). U Sinu i u onima koji mu pripadaju kao udovi sjedinjeni sa svojom Glavom, Otac ponovo nalazi klanjanje u duhu i istini koje je bilo integralni dio njegovog početnog nauma.

Ono što bi ti možda želio najprije razmotriti jest da Krist ostaje dovijeka i zagovara za nas; da je njegovo klanjanje Ocu savršeno i neprekidno; da način molitve na koju si pozvan jest sudioništvo u Isusovoj molitvi. To je vrlo ponizna i trijezna želja za jedinstvom s Isusom u njegovom klanjanju i proslavi Oca – tvoja duša njegovoj duši, tvoj um njegovom umu, tvoje srce njegovom srcu. Molitva nije toliko aktivnost u kojoj se ti angažiraš koliko je dar koji primaš iz Srca Kristova po djelovanju Duha Svetoga.

Sve ovo može ti izgledati strašno apstraktno. Oprosti mi jer ne nalazim riječi kojima bih ovo jednostavnije iskazao. Ja pokušavam. Volio bih reći nešto o stvarnoj prisutnosti Isusa Krista u presvetoj Euharistiji i, posebice, u Presvetom sakramentu u svetohraništu. Veliki sveci prije tebe rekli su da u prisutnosti skrivenog Boga, Deus absconditus, nisu ništa osjećali, nisu ništa vidjeli, ništa čuli, uopće ništa doživljavali osjetilima. Neki su otajstvo stvarne prisutnosti osjećali prije kao stvarnu Božju odsutnost. Oni bi pokušali otići Bogu u sakramentu njegove Ljubavi i našli bi se prije kao ptičica koja, pokušavajući ući u kuću, nanovo i nanovo nalijeće na prozorsko staklo dok, cijelom dužinom ne padne na tlo, ranjena i iscrpljena. Za onoga koji pokušava moliti, ova vrsta iskustva postaje obeshrabrujuća. Poput ptičice koja odustaje od pokušaja da uleti u kuću, duša odustaje od pokušavanja da moli i traži razonodu u drugim stvarima. Sve to izgleda kao gubitak vremena, vježbanje u beskorisnosti.

Što se treba učiniti? Sasvim prestati moliti? Biti zadovoljan da se prolazi kroz pokrete molitve koja je minimalistička? Pasti u nešto što prerasta u praktični agnosticizam? Predložio bih dvije stvari. Prije svega, trebaš znati da ako imaš želju moliti, ili čak najmanju, najslabiju iskru želje za molitvom, ti već moliš, i to je usprkos svih tvojih osjećaja. Kad ideš moliti, pa iako nemaš ništa drugo što bi donio, donesi tu sićušnu iskru želje, ili, barem, želju za tom sićušnom iskrom želje. Duh Sveti će s tim djelovati.

Drugo, napravi skok u vjeri i reci: „Iako ne vidim ništa, ništa ne čujem, ništa ne osjećam i ne shvaćam ništa od toga, vjerujem da je Krist prisutan u svetohraništu, vjerujem da ono što vidim ispred sebe nije komad kruha, iako tako izgleda. To je Božje sakramentalno Lice, to jest, Bog koji je stvarno prisutan i okrenut prema meni. Bog koji želi da imam stvarni odnos s Njime.“ Tada kaži: „Ako želiš odnos sa mnom, znaj da i ja želim imati odnos s tobom, iako sve u meni protestira i govori da je takav odnos nevjerojatan ili čak nemoguć.“ To će ti možda omogućiti da kažeš: „Iako ništa ne osjećam, vjerujem da si ovdje radi mene. I ja želim biti ovdje radi tebe. Vjerujem da je to što si tu radi mene izraz tvoje ljubavi za mene. Neka to što sam ovdje radi tebe bude izraz moje ljubavi za tebe.“

Na početku će to biti borba. Petnaest minuta takve molitve može ti izgledati kao tri sata. Možda ćeš se zateći usredotočen u čekanju da sat zazvoni. Možda ćeš početi izmišljati načine da pobjegneš od nečega što ti izgleda tako neprirodno, tako iracionalno, tako beskorisno. Možda ćeš čak poželjeti ustati i pobjeći. Ova napast da pobjegneš iz molitve može se jedino prevladati bijegom u molitvu. Ako si odlučio biti petnaest minuta u klanjanju i u napasti si da skratiš to vrijeme, umjesto toga ostani šesnaest minuta u klanjanju. Ako si odlučio biti u polusatnom klanjanju i u napasti si pobjeći nakon dvadeset minuta, umjesto toga ostani četrdeset minuta. To može zvučati grubo, ali to je analogno borbi da se dovrše fizičke vježbe kad te bole mišići i nemaš daha. Vježba molitve čini molitvu navikom, a kad molitva postane navikom, ona postaje lakša.

Postoje i druge stvari koje se mogu činiti da se duša (i tijelo) usidre u klanjanju, kad napast da pobjegneš postane gotovo neizdržljiva. Otkrio sam da je ponavljanje vrlo kratkih molitvi, kao i korištenje zrnaca krunice, najbolji način da ostanem u molitvi kad želim iz nje pobjeći. Možeš, na primjer, ponavljati na svakom zrnu, „Tvoje lice, Gospodine, ja tražim, ne skrivaj lica svoga od mene.“ Ili ponovo, „Ja sam ovdje za tebe jer si ti ovdje za mene.“ Ili: „Isuse, Isuse, budi meni Isus.“ Duh Sveti će nadahnuti molitvu koja je najprimjerenija tvojoj potrebi u pojedinoj situaciji.

Ima još toga što bih ti želio reći, dragi prijatelju, ali za danas je ovo, mislim, dosta. Znaj da te nosim u svojim molitvama. Nisi sam u svojoj borbi. Blagoslivljam te.

O. Mark Daniel Kirby

Prijevod: Brigita Peček

Gornji tekst je s dopuštenjem preuzet s web-stranice www.stellamaris-naklada.com. Dopuštenje vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.