Taj rast, koji nije pošteđen poteškoća i koji se ponekad može činiti spor, slikovito opisuje način na koji se raste u kreposti. Posvećivanje svakodnevnog života iziskuje vršenje mnogih ljudskih i nadnaravnih kreposti: vjere, nade, ljubavi, pravednosti, jakosti, marljivosti, odanosti, optimizma…

Da bi se razvijale, kreposti zahtijevaju ponavljanje odgovarajućih dobrih djela, jer svako učinjeno djelo u duši stvara naviku koja olakšava vršenje sljedećega. Primjerice, osoba koja ujutro bez odlaganja ustaje iz kreveta, tj. živi “herojsku minutu” pobjeđujući lijenost već od prvog trenutka u danu,1 lakše će biti marljiva i u drugim, velikim ili malim, dnevnim dužnostima. Na sličan način sportaš razvija svoju fizičku spremnost treningom, a sposobnosti mu se povećavaju ponavljanjem vježba. Kreposti sve više usavršavaju čovjeka, a u isto vrijeme olakšavaju mu činjenje dobra i omogućuju mu da spremno izvrši Božju volju. Bez kreposti – tih dobrih navika koje se stječu ponavljanjem dobrih djela, uz pomoć milosti Božje – teško i s naporom ćemo izvršiti bilo koje dobro djelo, a ono koje uspijemo izvršiti, ostat će samo slučajan, izoliran događaj. Osim toga, bez kreposti lakše se pada u slabosti i grijeh.

U traganju za svetošću i vršenju apostolata ne smijemo čekati da se pojave idealne situacije, najpovoljnije prilike: “Kada kršćanin s ljubavlju obavlja i najbeznačajniji svakodnevni posao, u tomu će se poslu odraziti slika Božja… Prestanite sanjati! Napustite lažne idealizme, fantazije, i ono što se obično naziva ‘mistika što bi bilo kad bi bilo’ (da nisam oženjen, da nisam izabrao ovu profesiju, da sam zdraviji, da sam mlađi, da sam stariji…) Naprotiv, s trijeznošću i ozbiljnošću okrenite se najkonkretnijoj i najneposrednijoj stvarnosti, jer se upravo u njoj nalazi Gospodin.”2

Pasivno iščekivati idealne situacije i najpovoljnije okolnosti za postizanje svetosti ustvari bi značilo pustiti da život prolazi pokraj nas, beznačajan i prazan. U današnjoj molitvi mogli bismo se zapitati u Božjoj prisutnosti: želim li se doista sve više poistovjećivati s Kristom? Upotrebljavam li svakodnevna događanja kako bih se vježbao u ljudskim krepostima i, s Božjom milosti, u onim nadnaravnim? Nastojim li doista ljubiti više Boga, bolje obavljajući uobičajene poslove, s ispravnijom nakanom?

Ova meditacija kratki je izvadak iz dnevnih meditacija koje se cjelovite nalaze u knjizi Francisca Carvajala: Razgovarati s Bogom. Svezak II. (Korizma i Veliki tjedan). Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

——–

1 Usp. Sveti Josemaría Escrivá, Put, 206.

2 Razgovori s mons. Escrivom de Balaguerom, 116.