Nakon Posljednje večere Isus i apostoli, u skladu s tadašnjim običajima, pjevaju zahvalne psalme. Zatim mala skupina kreće prema vrtu na obližnjoj Maslinskoj gori. Isus je navijestio Petru i ostalima da će ga se te noći svi – na ovaj ili onaj način – odreći, napustiti ga.

“I dođu u predio imenom Getsemani. I kaže Isus svojim učenicima: ‘Sjednite ovdje dok se ne pomolim.’ I povede sa sobom Petra, Jakova i Ivana. Obuzeo ga je užas i tjeskoba pa im reče: ‘Duša mi je nasmrt žalosna! Ostanite ovdje i bdijte!”1 “I otrgnu se od njih koliko bi se kamenom dobacilo.”2 Isus osjeća neizdrživu potrebu za molitvom. Zaustavi se pored stijene i padne ničice, slomljen: “Rušeći se na zemlju”,3 piše sveti Marko. Sveti Luka piše: “Pade na koljena”,4 a sveti Matej naglašava: “Padne ničice”,5 iako su Židovi obično molili stojeći. Isus se obraća Ocu u molitvi punoj pouzdanja i nježnosti, predajući mu se u potpunosti: “Abba! Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež! Ali neka ne bude moja, nego tvoja volja!”

Netom prije rekao je svojim učenicima: “Duša mi je nasmrt žalosna”; njegova je tuga bila toliko jaka da ga je mogla usmrtiti.

Isus trpi: on, koji je sam bez ijednoga grijeha, natovaren je grijesima čitavoga čovječanstva.

Preuzeo je na sebe grijehe čovječanstva kao da su njegovi i predao se kako bi osobno platio sve naše dugove. Baš sve dugove: i one koji se odnose na već počinjene grijehe i one koji se odnose na grijehe koji se upravo čine, kao i dugove za grijehe koji će se počiniti do kraja svijeta.

Gospodin nije preuzeo odgovornost samo za naše grijehe, nego je postao jedno s nama, kao što su glava i tijelo jedno: “On je htio da naši grijesi budu smatrani njegovima i zato nije platio samo vlastitom krvlju, nego i sramotom zbog tih grijeha.”6 Svi ti razlozi patnje odrazili su se svom snagom u Kristovoj duši.
Promatrajmo u tišini kako Isus trpi: “A kad je bio u smrtnoj muci, usrdnije se molio.”7 Koliko bismo zahvalni trebali biti na njegovoj dobrovoljnoj žrtvi koju je prinio za nas, da bi nas oslobodio od grijeha i vječne smrti!

Isus je pao u takvu agoniju da mu je izbijao krvav znoj: “Isus, tužan i sam, pati i natapa zemlju krvlju. Klečeći na tvrdoj zemlji, ustrajno moli. On plače zbog tebe… i zbog mene: teret ljudskih grijeha pritišće ga.”8 Ali njegovo pouzdanje u Oca ne slabi i on je ustrajan u molitvi. Kada se čini da tijelo više ne može izdržati, anđeo ga dolazi tješiti. U ovom prizoru očituje se Gospodinova ljudska narav, u svoj svojoj sposobnosti trpljenja.

U životu ćemo prolaziti kroz trenutke teške borbe, ponekad ćemo proživljavati tamu i duboke boli u kojima će nam biti teško prihvatiti volju Božju i bit ćemo u napasti da se obeshrabrimo. Isusovo držanje na Maslinskoj gori primjer je kako trebamo postupiti u takvim trenucima: trebamo prigrliti volju Božju, bez ikakvih ograničenja i bez ikakvih uvjeta, poistovjetiti se s Božjom voljom kroz ustrajnu molitvu.

“Isus moli na Maslinskoj gori: Pater mi (Mt 26,39), Abba, Pater! (Mk 14,36). Bog je moj Otac čak i onda kada mi šalje patnju. Nježno me voli i onda kada me ranjava. Isus trpi da bi ispunio Očevu volju… I ja želim ispuniti presvetu Božju volju slijedeći Učitelja. Smijem li se onda žaliti ako na putu slijeđenja Učitelja i ja susretnem patnju?” 9

Ova meditacija kratki je izvadak iz dnevnih meditacija koje se cjelovite nalaze u knjizi Francisca Carvajala: Razgovarati s Bogom. Svezak II. (Korizma i Veliki tjedan). Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.


1 Mk 14,32–34.
2 Lk 22,41.
3 Mk 14,35.
4 Lk 22,41.
5 Mt 26,39.
6 L. DE LA PALMA, La Pasión del Señor.
7 Lk 22,43.
8 SVETI JOSEMARÍA ESCRIVÁ, Sveta krunica, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2004., Prvo žalosno otajstvo.
9 ISTI, Križni put, I,1.