Gospodin želi da obični kršćani žive uronjeni u svjetovnu stvarnost, zauzeti svojim obvezama, predani svakodnevnomu poslu. No, osim što mu se klanjamo i razgovaramo s njim u posebnim trenutcima određenim za molitvu, Isus također očekuje od nas da ga ne zaboravimo dok radimo, jednako kao što ne zaboravljamo ni ljude koje volimo ili stvari koje su nam u životu važne. Isus je središte našega dana. Stoga moramo biti ljudi molitve u svim najrazličitijim prilikama, jer Bog nas nikada ne napušta. Nije kršćanski sjećati se prijateljstva s Bogom samo kao posljednjega utočišta. Smatramo li normalnim zaboravljati ljude koje volimo? Naravno da ne smatramo! Oni koje volimo stalno su prisutni u našim razgovorima, željama i mislima. Neprekidno su nam pred očima. Tako bi trebalo biti i kad se radi o Bogu.

Često će nam, da bismo zadržali Isusovu prisutnost tijekom dana, ustrebati pomoć ljudske domišljatosti: strelovite molitve, djela ljubavi i zadovoljštine, duhovne pričesti, pogledi na Gospinu sliku i druga sredstva koja će nas podsjetiti da je prošlo već puno vremena (previše za zaljubljenu dušu) a da se nismo obratili Gospodinu, Gospi, anđelu čuvaru… To su uvijek jednostavne stvari, ali vrlo učinkovite. Svatko od nas zna pronaći vlastiti način kojim se prisjeća nečega što mu je uistinu važno i što ga podsjeća na to tijekom dana. Bude li nam jednako važno ne zaboraviti Gospodina, ispunit ćemo dan malim podsjetnicima, malim domišljatostima koje će nam omogućiti zadržati Božju prisutnost.

Dok su na putu, otac ili majka gledaju obiteljsku fotografiju koja ih podsjeća na obitelj dok su odsutni. Zašto onda ne bismo i mi imali sliku naše Gospe u novčaniku ili torbi pa da, kada je pogledamo, uzmognemo reći: »Majko, Majko moja!« Zašto ne bismo imali pri ruci križ koji možemo diskretno poljubiti, pogledati ga kada nam učenje ili posao postanu preteški?

Ovi mogući »podsjetnici«, sredstva koja nam pomažu zadržati Božju prisutnost, bezbrojni su, budući da je ljubav kreativna. Liječnik koji se sprema započeti operaciju rabit će drukčiji podsjetnik od majke koja se, možda u isto vrijeme, sprema čistiti kuću. Jednoga dana, u raju, svatko od nas će uvidjeti koliko mu je obraćanje anđelu čuvaru pomoglo u izvršavanju posla. Vozač autobusa imat će svoje »podsjetnike« (znat će, primjerice, jako dobro kada je najbliže Isusu jer prolazi pokraj crkve), kao i krojačica, koja se ne će maknuti iz svoje radionice tijekom dana. Sve će to biti učinjeno opušteno i vedro, bez prisile i s ljubavlju: »Strjelovite molitve ne smetaju poslu kao što ni kucanje srca ne remeti pokrete tijela.« Malo-pomalo, ako ustrajemo, Božja će prisutnost postati nešto svakodnevno i prirodno, premda ćemo se uvijek morati boriti da takva i ostane.

Ova meditacija kratki je izvadak iz dnevnih meditacija koje se cjelovite nalaze u knjizi Francisca Carvajala: Razgovarati s Bogom. Svezak II. (Korizma i Veliki tjedan)