Ima li većega znaka za to da je Evanđelje danas u našemu svijetu razvodnjeno, zagušeno i potisnuto u stranu od toga da čak i većina katolika gleda na kršćanski moral kao na puki niz tvrdnji u obliku „Moraš!” i „Ne smiješ!”?

Da, to je oblik koji deset Božjih zapovijedi imaju, a sam nam Krist kaže da On nije došao ukinuti Zakon, nego ga ispuniti. No mi običavamo naglašavati prvi dio te tvrdnje, a ne shvaćamo što zapravo znači ispunjavati Zakon.

No Krist nam je rekao i to, i svake godine u uskrsno vrijeme Crkva nas podsjeća – predstavljajući određene odlomke iz Ivanova Evanđelja koji nam pojašnjavaju (ako imamo uši da čujemo) kako je radikalno Isus preokrenuo tradicionalne koncepcije morala. Ispunjavanje zapovijedi Božjih prirodno slijedi iz slušanja Isusovih riječi, vjerovanja u njih, i iz želje da se zaodjenemo Gospodinom Isusom Kristom (usp. Rim 13,14). Ili to zapravo natprirodno slijedi odatle, kada puštamo da se ispunimo milošću Kristovom, koja u nama poništava učinke Adamova grijeha.

No mi i dalje pristupamo kršćanskome životu kao da se tu radi o nizu stavki s popisa koje treba prekrižiti, a ne o trajnome procesu obraćenja (metanoje), postajanja sve više i više poput Krista, procesa u kojemu mi sve više obdržavamo zapovijedi onako kako je On to činio – ne jer se trudio sjediniti se s Ocem, nego jer su On i Otac već bili jedno.

„Jer nisam ja zborio sam od sebe”, rekao je Isus, „nego onaj koji me posla – Otac – on mi dade zapovijed što da kažem, što da zborim. I znam: zapovijed njegova jest život vječni. […]” (Iv 12,49-50a)

Nakon što je Isus sablaznio mnoštvo, pa čak i neke od svojih učenika, izjavljujući: „Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko.” (Iv 6,55) Pitao je dvanaestoricu: „Da možda i vi ne kanite otići?” A Petar, govoreći – kako je to često činio – u ime sviju, odgovorio je: „Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!” (Iv 6,68)

Kada su oni skrenuli s pravoga puta? Onda kada se njihova vjera urušila, i kada se raskinulo to jedinstvo s Kristom – u slučaju Jude fatalno, a u slučaju Petra privremeno. Petrovo nijekanje Krista – „Ne poznajem toga čovjeka!” (Mt 26,72) – laž je, a ipak i istina. On se bio udaljio od Sveca Božjega, zaboravio riječi života vječnoga, a iz toga je prirodno proizašlo kršenje zapovijedi „Ne reci lažna svjedočanstva na bližnjega svoga”.

Otac želi da mi prihvatimo vječni život, da prihvatimo ono što je Adam odbio, i to bivajući povezani s Njegovim Sinom. Vjera je nešto više od pukoga znanja – na kraju krajeva, i sotona zna tko je Isus. Kada mi kažemo „Vjerujem” i to stvarno mislimo, mi ne samo da priznajemo tko je Isus, nego i izabiremo to da dopustimo Kristu da preobrazi naš život. A to znači svući staroga čovjeka, čovjeka koji se bori obdržavati zapovijedi, ispuniti Zakon, jer on to čini sam, umjesto da dopusti Kristu da živi kroz njega. A kada to učinimo, dogodi se nešto neobično – Zakon bude ispunjen – ne križanjem stavki s popisa – nego u milosti i istini Isusa Krista, koji je jedini put u vječni život.

Izvor: Our Sunday Visitor | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.