I došli su.

Djevojčice u besprijekornim bijelim haljinama, lijepe duge kose, pokrivene velovima, obuvene u besprijekorne bijele cipele. Dječaci u sakoima, s kravatama, u svečanim hlačama, podšišane kose, obraza rumenih od žustroga umivanja. Dvoje po dvoje hodali su sredinom crkve, blistavih očiju, čvrsto sklopljenih ruku, i još su se jednom poklonili pred oltarom, a zatim pošli sjesti pored svojih sretnih mama i tata, djedova i baka, sestara i braće. Osjećaj u crkvi bio je svet, ali prepun naboja. To su bila naša djeca. To je budućnost naše Crkve.

To je prva sveta pričest.

Ali što to znači?

Katekizam Katoličke Crkve opisuje Euharistiju kao „sakrament pobožnosti, znak jedinstva, vez ljubavi, vazmenu gozbu, ’na kojoj se Krist blaguje, duša se napunja milošću i daje nam se zalog buduće slave’.” (KKC §1323)

Tu se kruh i vino preobražavaju u Tijelo i Krv. To je najveća od svih intimnosti, i najdublje od svih otajstava. To nadilazi predodžbu „mjesta susreta”, gdje se udaljenost između Boga i čovjeka sve više i više smanjuje. Radi se o trenutku duboke sjedinjenosti između bolesnika i Liječnika. To je „izvor i vrhunac svega kršćanskoga života”. Nadalje: „Ostali sakramenti, kao i sve crkvene službe i djela apostolata, tijesno su povezani s Euharistijom i prema njoj su usmjereni. Presveta euharistija naime sadrži svekoliko duhovno dobro Crkve, to jest samoga Krista –našu Pashu.” (KKC §1324)

Prije nego što sam 2010. godine s dobrodošlicom primljen u Katoličku Crkvu, devet mjeseci nisam primao Euharistiju. Prije toga sam je primao a da nisam u potpunosti pojmio ispravnost suzdržavanja od pričešćivanja sve dok nisam bio otišao na ispovijed i više cijenio narav Euharistije. Tijekom tih devet mjeseci suzdržavanja u meni je rasla intenzivna glad, žudnja za Kristom, ljubav prema Euharistiji. Gotovo poput razvoja i rođenja moje vlastite djece, ljubav koju sam osjećao tijekom tih dugih mjeseci iščekivanja i ljubav koju sam konačno primio kada sam se pričestio na uskrsnome bdjenju gotovo je neopisiva. Ona me je cijeloga obuzela. A kada sam svoje dvije kćeri gledao kako primaju svoju prvu svetu pričest prije četiri i prije dvije godine, molio sam da se i one nastave isto tako osjećati.

Peter Ackroyd u svojoj biografiji „Život Thomasa Morea” napisao je sljedeće o Euharistiji u vrijeme svetoga Thomasa:

„Za vrijeme Mise najsvetije istine vjere dobivaju punu materijalnu stvarnost, što dovodi do trenutka kada sam Krist biva prisutnim na oltaru. To se označavalo trenutkom podizanja, kada bi svećenik podizao hostiju, koja je čudom postala tijelom Isusovim. U tome bi se trenutku zapalile svijeće i baklje načinjene od svežnjeva grana, kako bi se prizor rasvijetlio. Zazvonilo bi zvono posvete, a crkvena zvona tako su zvonila da svi u obližnjim ulicama ili poljima budu svjesni svečanoga trenutka. Bio je to zvuk koji je mjerio sate njihovoga dana. Krist bi još jednom bio prisutan među njima, i dok bi svećenik podizao tanku oblatu kruha, vrijeme i vječnost bili bi pomireni. Vjernici bi kleknuli i pružali ruke u gesti klanjanja, budući da je to bio prizor zbog kojega su došli. Bilo je izvješća o ljudima koji su znali trčati od oltara do oltara da pogledaju posvećenu hostiju na drugoj misi, a jedan se svećenik žalio da ljudi na zvuk zvona posvete požure s njegove propovijedi kako bi svjedočili podizanju.”

Prisjećajući se objavljenih „Pravila za ministrante u župi svetog Ivana Vianneyja za liturgijsku godinu 1964.”, Brian Doyle je napisao: „Budi pozoran. I ti si sastavni dio mise. Svjedočiš jednome čudu i pratiš ga.”

Katolkinja Flannery O’Connor sjedila je šuteći na koktelu među modernim njujorškim piscima, koji su svisoka govorili o Euharistiji kao o „dosta dobrome simbolu”. Čitave večeri od neugode i nervoze nije ni progovorila, ali tada je ispalila: „Pa, ako je ona simbol, neka ide bestraga.”

Jedna dobra prijateljica pripovjedila mi je o razgovoru što ga je vodila sa svojim župnikom, o pripremanju svojega djeteta s posebnim potrebama za prvu svetu pričest. Razmišljajući o čudu i veličanstvenosti Euharistije, ona se brinula priprema li dijete ispravno za razumijevanje toga čuda. Svećenik joj je uz osmijeh mirno rekao da koliko god mi mislili da nam dobro ide razumijevanje otajstva i veličanstvenosti Euharistije, mi samo zavaravamo sebe misleći da smo mnogo napredniji od njezina djeteta s posebnim potrebama. Euharistija je za sve nas izvanredno sveta i nedokučiva.

Toliko jako trebam Krista. Trebam ga u svojoj neizvjesnosti, u svojim brigama, u svojoj slomljenosti. Trebam ga da čuva moju obitelj i da me uputi pravim putem. Trebam znati da su stvari, iako se često ne čine dobrima, uistinu u Njegovoj ruci. A onda, kada dođe moj kraj, čak i ako bude nevolja, bit će onako kako je pisao Georges Bernanos: „Nevolja koja je zaboravila čak i svoje ime, koja je prestala rasuđivati ili se nadati, koja svoju izmučenu glavu naslanja bilo gdje, jednoga će se dana probuditi na ramenu Isusa Krista.”

Trebam Krista. Svi ga trebamo.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.