“Katolici su dužni vjerovati da se Marija doista ukazala u Fatimi, Lourdesu i na drugim mjestima ukazanja koje Crkva priznaje.”

To nije točno. Katolici su po vjeri dužni vjerovati u sve opće ili javne objave, ali nisu zgriješili ako odbijaju vjerovati u ovu ili onu privatnu objavu, pa čak i onda ako su se te privatne objave doista i zbile. Ako vam se dokazi što se navode u prilog ovog ili onog ukazanja čine neuvjerljivim, ne morate u njih vjerovati. Zapravo, čak bi se moglo reći da ne trebate vjerovati u njih, budući da možete sebi nanijeti štetu ako vjerujete u nešto što se po vašem mišljenju nije dogodilo.

Marijina ukazanja, kao i ukazanja drugih svetaca, primjer su onog što nazivamo privatnim objavama. Te su objave dane pojedincima privatno. Opće ili javne objave daju se čitavoj Crkvi, za njih jamči Sveto pismo i sveta tradicija i one završavaju smrću posljednjeg apostola. Opća objava obvezuje sve kršćane, dok privatne objave obvezuju samo one kršćane koji su ih primili. Ako ikad primite privatnu objavu u obliku ukazanja i ako ste uvjereni da to ukazanje dolazi od Boga, ili od nekog njegova sveca koji to čini u ime Boga, dužni ste po savjesti vjerovati u njegovu autentičnost i postupati u skladu s porukom koja vam je predana. Ako vam netko drugi dođe s tvrdnjom da je imao viđenje, možete ga sasvim slobodno ignorirati, čak i kad je autentično.

Vjerovanje u autentičnost ovog ili onog ukazanja nije nužno za spasenje. Ako vam netko kaže da se nećete spasiti ne povjerujete li u ovo ili ono ukazanje, možete biti sigurni da ta osoba ne zna o čemu govori.

Zašto katolici vjeruju u ovo ili ono ukazanje? Razlozi su različiti. Neki su od njih uvjerljiviji od drugih. Neki su ljudi spremni povjerovati zato što im se poruka sviđa. Drugi, opet, vjeruju zato što imaju povoljno mišljenje o ljudima koji vjeruju u to ukazanje, ili pak vjeruju svjedočenju vidjelaca koji tvrde da su imali ukazanje. Neki su ljudi impresionirani duhovnim znacima ili učincima koji se pripisuju primjeni poruke ukazanja. Drugi, opet, vjeruju zato što se ukazanju pripisuju čuda. Najčešće se u duhu čovjeka koji vjeruje u određeno ukazanje u jednoj točki stječe nekoliko razloga koji ga čine moralno sigurnim u autentičnost ukazanja i njegove poruke.

Ograničimo se na pitanje čuda u smislu dokaza i razmotrimo ukazanja u Fatimi i Lourdesu. Dana 13. listopada 1917. u Fatimi je 70.000 ljudi bilo svjedocima onog što je kasnije postalo poznato kao čudo sunca. Čak su i anticrkvene portugalske novine izvijestile o cik-cak putanji sunca i o neobičnom sušenju tla, kao i o potpuno mokroj odjeći svjedoka. Prethodne je noći padala strahovita kiša koja je trajala sve do jutra. Neki ljudi koji su u to vrijeme bili prisutni u Fatimi i vlastitim očima vidjeli ta događanja još uvijek su živi. Nitko od njih, ni nakon što je proživio čitav svoj život, nije došao i rekao da je to šala ili prijevara. Neki komentatori su tada tvrdili, a tvrde i sada, da je čudo sunca bilo primjer masovne halucinacije, ali halucinirati može samo pojedinac. U medicinskoj literaturi nije zabilježeno da bi čak i samo dvoje ljudi istovremeno imalo iste halucinacije; kako je onda moguće da 70.000 ljudi vidi jedno te isto, osobito ako uzmemo u obzir da su neki od njih – primjerice državni službenici koji su bili ateisti – bili unaprijed neskloni povjerovati u bilo što što miriše na čudo?

Fatima se ne može objasniti samo razumom. Zbog znanstveno provjerljivih dokaza nepristran će promatrač to prihvatiti ili zadržati agnostičko stajalište. Ne postoje nikakvi razlozi zbog kojih bismo mogli reći da je sve to obična prijevara. Međutim, neki ljudi inzistiraju na tome da je riječ o prijevari, iako ne mogu ni sebi ni nama objasniti kako je do nje došlo, a to je zato što oni kažu da se čuda ne mogu dogoditi. Dogmu protiv čak i same mogućnosti postojanja čuda nalazimo i kod kršćana i kod nekršćana. Ljude koji se drže takve dogme možemo nazvati zakletim »neprijateljima čuda«. Njihov »svetac zaštitnik«, ako ga uopće imaju, jest Emil Zola (1840.–1902.), francuski romanopisac koji je najpoznatiji po svom pamfletu pod naslovom J’accuse, kojim se upleo u Dreyfusovu aferu u kojoj je kapetan Alfred Dreyfus bio nepravedno zatvoren zbog zločina koji nije počinio.

Zola je u tvrdnju da su čuda nemoguća vjerovao kao u neki članak vjere. On je ostao pri svojoj tvrdnji da vidjeti nije isto što i vjerovati, a imao je dovoljno prilika da vidi. Opisao je slučaj Marie Lemarchand, osamnaestogodišnjakinje, koju je vidio kad je 1892. stigla u Lourdes: »Bio je to slučaj vučje bolesti koja je doslovce požderala nos i usta te nesretnice. Gnojni se čir već ranije bio proširio, a sada je svakim danom bivao sve veći, proždirući tanku kožicu. Nosna hrskavica bila je već gotovo sasvim nestala, natečena gornja usna sasvim se objesila na jednoj strani lica. Čitavo je lice nalikovalo zastrašujućoj i izobličenoj masi bezoblične materije i iscijeđene krvi.« Lemarchandova, koja je istovremeno bolovala i od tuberkuloze, također je iskašljavala krv i na jednoj nozi imala zjapeću ranu koja je prkosila svim nastojanjima liječnika da je zacijele.

Liječnik koji se zvao D’Hombres vidio ju je neposredno prije njezina dolaska i poslije odlaska iz lječilišta Lourdes. »Njezini obrazi, donji dio nosa i  gornja usna bili su pokriveni tuberkuloznim čirom i iz njih se cijedio obilan gnoj«, rekao je.

»Nakon njezina odlaska iz lječilišta, smjesta sam je otišao posjetiti u bolnici. Lako sam je prepoznao, iako se njezino lice u međuvremenu sasvim promijenilo. Umjesto užasne rane koju sam do tada viđao, površina rane bila je doduše crvena, ali suha i pokrivena novom kožom.« Pregledali su je i drugi liječnici i utvrdili da je njezino lice pokriveno novom kožom.

Zola je bio prisutan kad se Lemarchandova vratila. Jednom ranije je rekao: »Želim samo vidjeti kako odrezan prst uronjen u vodu iz nje izlazi zacijeljen. Tek ću tada povjerovati da su čuda moguća.« Upravitelj medicinskog zavoda u Lourdesu doveo mu je Lemarchandovu, pogledao u Zolu i rekao: »Pred sobom imate slučaj iz vaših snova, monsieur Zola.«

»Ne«, odgovorio je Zola okrećući glavu, »ne želim je gledati. Još uvijek je isuviše ružna.« Očito je aludirao na crvenu boju nove kože na njezinu licu, koju viđamo kod ljudi čija rana zacjeljuje. Nije prošlo ni nekoliko tjedana, a rana je na njezinu licu potpuno zacijelila, tuberkuloza je nestala, a golema joj se rana na nozi zatvorila. Marie Lemarchand je samo jedna od šezdeset petero ljudi za koje crkvena vlast u Lourdesu službeno priznaje da su čudesno izliječeni. Nakon što je djevojka izišla iz medicinskog zavoda, Zola je kazao upravitelju: »Kad bih vidio da su svi bolesnici u Lourdesu ozdravili, ne bih povjerovao u čudo.«

Ovdje imamo očit primjer pomahnitalog dogmatizma, potpuno Zolino odbijanje da se suoči s dokazima. Riječ je o suprotnosti znanstvenom stavu, koje je veoma nalik odnosu kakav danas nalazimo kod mnogih kršćana. Oni se jedva razlikuju od Zole. Zola je tvrdio da čuda uopće nisu moguća. Neki kršćani tvrde da se čuda ne mogu dogoditi u vremenu poslije Novoga zavjeta, a pogotovo ne u krilu Katoličke crkve. Oni se, kao i Zola, ne žele suočiti s dokazima. A dokazi postoje, postoji mnoštvo dokaza u prilog čudesnim ozdravljenjima u Lourdesu, u prilog čuda sunca u Fatimi, i u prilog brojnih drugih čuda, kao što je pretvaranje krvi sv. Januarija (biskupa koji je 304. god. poslije Krista, u vrijeme cara Dioklecijana, umro mučeničkom smrću) iz krutog u tekuće stanje. Određena količina biskupove krvi sačuvana je u staklenoj posudi u Napulju, a zgrušana se krv nekoliko puta godišnje pretvara u žitku tekućinu. Ovu pojavu, koja traje već barem 400 godina, znanstveni pokusi nisu uspjeli objasniti.

Stav tih kršćana na svoj je način manje logičan nego Zolin. Zola je bio ateist i nije mogao prihvatiti postojanje čuda. Međutim, čitava kršćanska religija zasniva se na čudu – na čudu praznoga groba. Kršćanstvo ovisi o onom nadnaravnom događaju koji poznajemo pod nazivom uskrsnuće. Bez njega, kako kaže Pavao, uzalud i vjera vaša (1 Kor 15,14).

Gornji tekst je izvadak iz knjige Karla Keatinga “Što katolici doista vjeruju”.  Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.