Taština – zla misao koja otvara vrata srca svim demonima

Djelo “O osam zloduha” jedno je od najpoznatijih djela pustinjaka Evagrija Pontskog ¹, u kojem on opisuje djelovanje napasti koje emaniraju strasti. Pod pojmom ”strasti”, Evagrije podrazumijeva sve one neuredne čežnje, poticaje i navezanosti koje nas udaljuju od Boga. Evagrije uočava da se napasti koje se rađaju i usmjeravaju naše duše mogu svesti na 8 demona ili 8 zlih misli, koje vode čovjeka u grijeh. I to po redu: 1. proždrljivost, 2. nečistoća, 3. pohlepa ili škrtost, 4. žalost, 5. srdžba, 6. acedija ili lijenost, 7. taština ili slavohlepnost i 8. oholost.

Iako se Evagrije u svom nauku obraća dosta specifičnom krugu ljudi kakvi su bili pustinjaci, ipak se može primijetiti da svaki čovjek, ma čim god bi se zanimao, doživljava ta ista iskušenja. Zato je dobro s praktične strane razmisliti koje nas misli i kušnje najčešće pohađaju i u kakvim situacijama upravo one dolaze. Već odgovor na to pitanje dao bi veliki korak u razotkrivanju izvora grijeha i bio bi početak rasta u krepostima.

*Ostale tekstove iz ovog niza možete pročitati OVDJE

7. Taština

„Između…[svih] demona, neki iskušavaju čovjeka kao čovjeka, dok drugi čovjeka uznemiruju poput nerazumne životinje“ (De malignis cogitationibus, 18.). Evagrije izražava misao da neki demoni „iskušavaju čovjeka kao čovjeka“ jer usmjeruje čitatelja na njihovu perfidnost i opasnost koja prijeti ljudskome umu. Demoni takve vrste, kako dalje nastavlja egipatski pustinjak, „lako se povezuju s bilo kojim djelom vrline“ (De octo spiritibus malitiae, 15.). Upravo u tu kategoriju spada zla misao ili demon taštine. Zadnje dvije napasti u Evagrijevu redoslijedu – Demoni taštine i oholosti – usmjeruju svoje napasti prema intelektualnome pokretu duše i zbog toga su najopasniji, tj. najpogubniji za čovjeka. „Pazite da svoje pravednosti ne činite pred ljudima da vas oni vide. Inače, nema vam plaće u vašeg Oca koji je na nebesima.“ (Mt 6, 1) Na temelju toga teksta Svetoga pisma, Evagrije gradi svoju nauku o demonu taštine (Vidi. Evagrije Pontski, De malignis cogitationibus, 3.). Zato kada komentira djelovanje te napasti i promatra čovjeka koji je pao u tu napast, govori: „Iako navodno [čovjek] priznaje Boga, ipak ne prepoznaje [suštinu] njegove odredbe.“ (De malignis cogitationibus, 11.) Takva osoba zaboravlja na riječi Isusa koji govori: „Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.“ (Mt 6, 6)

Napast taštine dolazi u susret onima koji su prevladali prvih šest demona i koji se njihovim prijedlozima uspješno opiru. Upravo zato demon taštine predlaže čovjeku da povjeruje u laž, odnosno da pripiše sebi zasluge tamo gdje ih nema. Taština napastuje na način da pokazuje čovjeku da je to on-čovjek, bez milosti Božje pobjednik nad zlom, pogotovo nad napastima koje predlažu prvih šest demona. Zapravo čovjek se pretvara da je netko tko nije. Dok se događa proces u kojem osoba počinje vjerovati toj zloj misli, ona neprimjetno, kako to slikovito Evagrije opisuje; „otvara vrata [srca] svim demonima, postajući poput neke opasne izdajice grada” (De malignis cogitationibus, 14.).

Dok se zle misli koje „čovjeka uznemiruju poput nerazumne životinje” kao što su proždrljivost ili bludnost, lako mogu identificirati zbog izražajne materije koja je predmetom iskušenja, perfidnost zlih misli koje „iskušavaju čovjeka kao čovjeka”, je u tome što su poput „[otrovnog] bršljana [koji] se penje oko stabla i kada dolazi na vrh, suši korijen. Taština raste s vrlinama i ne odlazi dok ne uništi [njihovu] snagu” (De octo spiritibus malitiae, 15-16.).

Čovjek sebi pripisuje slavu i zasluge koje Krist svojom milošću poklanja onima koji ga ljube. Jako je opasna zavodljivost taštine, jer čovjek gradi temelje svoga odnosa s Bogom na pijesku. Upravo zbog toga, čovjek koji je pod utjecajem demona taštine, ne primjećuje da je bez milosti Božje, zapravo nitko i ništa, jer je usredotočen samo na sebe. Onaj koji povjeruje napastima taštine, zatvara se i gubi milosti, jer taština poput „opasne izdajice grada“, otvara vrata tvoga srca drugim demonima.

Pavao Apostol obraćajući se Galaćanima govori: „Ako živimo po Duhu, po Duhu se i ravnajmo! Ne hlepimo za taštom slavom! Ne izazivajmo jedni druge, ne zaviđajmo jedni drugima!“ (Ga 5, 25-26) Takva osoba je zaslijepljena i može primijetiti da nešto nije u redu s njom tek u različitim životnim situacijama koje otkrivaju ljudska srca. Zato susret s mišljenjem o tebi koje nosi u sebi tvoj bližnji, iako je to nekada i jako neugodna istina, oslobađa te i vraća te u normalu.

Pitaj se zbog toga: Pripisujem li s pravom sebi zasluge i dobra djela koja su povezana s mojom osobom? Kakvo mišljenje imam o samome sebi? Tko i što je predmet motivacije moga djelovanja? Sigurno, Isusove riječi upućene farizejima mogu ti biti od pomoći u odgovoru na ta i druga slična pitanja: „Vežu i ljudima na pleća tovare teška bremena, a sami ni da bi ih prstom maknuli. Sva svoja djela čine zato da ih ljudi vide. Doista, proširuju zapise svoje i produljuju rese” (Mt 23, 4-5). Zadnji, najgori i najopasniji demon, kojega Evagrije prepoznaje i opisuje da slijedi poslije taštine, jest oholost. Jer kao što „munja na nebu najavljuje tutnjavu gromova, [tako] prisustvo taštine najavljuje oholost“ (De octo spiritibus malitiae, 17.).

Gornji tekst preuzet je s dopuštenjem s web-stranice www.pavlini.com.hr.