'SYMPATHY FOR THE DEVIL'

Nadbiskup Chaput: Đavao dobro zna – kada njega proglasimo mitom, blizu smo da to isto učinimo i s Bogom

Prenosimo kolumnu koju je nadbiskup Philadelphije Charles J. Chaput napisao za glasilo svoje nadbiskupije. U njoj se jedan od trenutačno teološki najaktivnijih američkih prelata bavi temom Sotone i odgovara onim koji ga pokušavaju relativizirati, prikazujući ga kao “mit”.

nadbiskup chaput o sotoni

Foto: Shutterstock.com

„Nikad ne zaboravite, kada čujete hvaljenje napretka Prosvjetljenja, da je najlukaviji trik đavla taj da vas uvjeri kako on ne postoji.“ (Charles Baudelaire)

Leszek Kolakowski bio je neobičan pisac. U mladosti žestok kritičar Crkve, bio je vodeći marksistički filozof u Poljskoj sve dok nije postavio previše nezgodnih pitanja o sovjetskom životu pod Staljinom i bio prognan na Zapad. Kasnije je postao poklonik Ivana Pavla II. i jedan od najvećih učenjaka posljednjeg stoljeća.

Prije točno 30 godina, Kolakowski je na Harvardu održao predavanje „Đavao u povijesti“. Već na početku njegova govora, raspoloženje u prostoriji postalo je nemirno. Mnogi od slušatelja poznavali su njegov rad. Znali su da zna biti zaigran i da ima opak smisao za ironiju. No nisu mogli razotkriti što pokušava postići tim predavanjem.

Tog dana su bili prisutni i povjesničari Tony Judt i Timothy Garton Ash. Desetak minuta nakon početka predavanja, Ash se nagnuo prema Judtu i u nevjerici šapnuo: „Shvatio sam. On stvarno govori o đavlu.“ I doista, govorio je. [1]

Bio je to trenutak kada su male zadrtosti naše intelektualne klase bile izložene. Osim Judta i Asha, publika je bila zbunjena time što otmjen javni intelektualac, koji tečno govori pet jezika, može vjerovati u takve „vjerske besmislice“ poput đavla i izvornog grijeha. No Kolakowski je točno u to vjerovao. I govorio je to opet i iznova u raznim djelima:

Primjer: „Đavao je dio našeg iskustva. Naša generacija ga je vidjela u dovoljnoj mjeri da bi poruka trebala biti shvaćena ekstremno ozbiljno.“ [2]

„Zlo je stalno u ljudskom iskustvu. Poanta nije kako netko može postati imun na zlo, već pod kojim uvjetima se ono može prepoznati i đavao obuzdati.“ [3]

„Kada kultura izgubi smisao za sveto, izgubi sav smisao.“ [4]

Kolakowski je vidio da svoju kulturu ne možemo razumjeti u potpunosti, osim ako đavla ne shvatimo ozbiljno. Đavao i zlo su konstante u djelovanju kroz ljudsku povijest i u borbama svake ljudske duše. Primijetite da Kolakowski, za razliku od nekih naših katoličkih vođa koji bi trebali znati bolje, riječ „đavao“ nije koristio kao simbol tame u našim srcima ili metaforu za sve loše stvari koje se događaju u svijetu.

On je govorio o duhovnom biću kojeg je Isus zvao „zli“ i „otac laži“, o palom anđelu koji neumorno radi na tome da osujeti Božji plan i Kristovo djelo spasenja.

To je razlog zašto je evangelizacija kulture uvijek, na neki način, poziv na duhovni boj. Borimo se za duše. Naš protivnik je đavao. Iako Sotona nije jednak Bogu i osuđen je na konačni poraz, u ljudskim poslovima on može nanijeti gorku štetu. Prvi kršćani su to znali. Njihovu svjesnost pronalazimo zapisanu na gotovo svakoj stranici Novog zavjeta.

Moderni svijet vjerovanje u đavla čini veoma teškim, ali i Isusa Krista tretira na isti način. I u tome je bit. Srednjovjekovni teolozi su to razumjeli veoma dobro. Imali su izraz na latinskom: Nullus diabolus, nullus redemptor. [5] Nema vraga, nema Otkupitelja. Bez đavla je jako teško objasniti zašto je bilo potrebno da Isus dođe na svijet, pati i umre za nas. Od čega nas je on zapravo otkupio?

Đavao, više od ikoga, cijeni ironiju što ne možemo u potpunosti shvatiti Kristovu misiju bez njega. I iskorištava to u potpunosti. On zna da kada njega proglasimo mitom, to neizbježno pokreće isto ophođenje i prema Bogu.

Što je poanta ovog teksta?

Jeffrey Russell, koji je napisao izvanrednu povijest đavla u četiri sveska, primijetio je da je faustovski lik, uz Isusa, Mariju i samog đavla, jedan od najpopularnijih predmeta u zapadnjačkim slikama, poeziji, romanima, operama, kantatama i filmovima.[6] To bi nam nešto trebalo govoriti. Tko je Faust? On je učenjak koji prodaje svoju dušu đavlu koji mu zauzvrat obećava otkriti tajne svemira.

Faust je „tip“ određene vrste modernog čovjeka; određene vrste umjetnika, znanstvenika i filozofa. Faust Božjim stvorenjima ne prilazi kao tražitelj istine, ljepote i smisla. On dolazi nestrpljiv jer želi znati kako što bolje kontrolirati i dominirati, praćen iluzijom vlastitog prava na to, kao da mu takvo znanje treba biti pravo stečeno rođenjem. Zarobljenik vlastite taštine, Faust bi radije svoju dušu prodao u bescjenje nego se ponizio pred Bogom.

U Faustu postoji lekcija za naše živote i našu kulturu. Bez vjere ne može biti razumijevanja, znanja i mudrosti. Trebamo i vjeru i razum da bismo mogli prodrijeti u misterije stvaranja i misterije vlastitih života.

To vrijedi za pojedince i za nacije. Kultura koja vlada razumom i njegovim nusproduktima – znanošću i tehnologijom, ali joj manjka vjere, napravila je faustovsku pogodbu s (veoma stvarnim) đavlom. To može dovesti samo do beznađa i samouništenja. Takva je kultura zadobila svijet sa svim njegovim bogatstvom, moći i materijalnim uspjehom. No odrekla se svoje duše.

nadbiskup Charles Chaput | Catholicphilly.com

Prijevod: Dubravka Sertić | Bitno.net

* Dopuštenje za prenošenje teksta je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.


[1] Tony Judt, “Leszek Kolakowski (1927-2009),” New York Review of Books, September 24, 2009

[2] Leszek Kolakowski, My Correct Views on Everything (South Bend, IN, St. Augustine’s Press, 2005), 133

[3] Ibid., 128

[4] Ibid., 271

[5] Jeffrey Burton Russell, Mephistopheles: The Devil in the Modern World (Ithaca, NY, Cornell University Press, 1986), 33.

[6] Ibid., 58

Objavljeno: 13. lipnja 2017.

Možda vam se svidi