Svetkovina Božića, vjerojatno omiljena u narodnim običajima, prepuna je simbola povezanih s različitim kulturama. Nema sumnje kako su jaslice najvažniji među njima. No odmah uz jaslice, kao što to vidimo i na Trgu svetog Petra, nalazimo tradicionalno božićno drvce.

Drevni je to običaj koji simbolizira vrijednost života, jer u zimskome godišnjem dobu, vazdazeleni bor postaje znakom vječnoga života.

Obično se pod borom ostavljaju božićni darovi. Simbol postaje toliko jasan također i u posebnom kršćanskom smislu: priziva u svijest „drvo života“ (Post 2,9), lik Krista, najvećega Božjega dara čovječanstvu.

Poruka božićnog drvca je da život ostaje ‘uvijek zelen’, ako postane darivanje. Darivanje ne toliko materijalnih stvari, već sebe samih: u prijateljstvu i iskrenoj ljubavi, u bratskoj pomoći, opraštanju, trenucima zajedništva i uzajamnog slušanja.

(papa Ivan Pavao II., Četvrta nedjelja došašća, 19. prosinca 2004.)

Premda je kićenje božićnog drvca star običaj, u hrvatskim krajevima on nije bio raširen sve do sredine 19. stoljeća, uglavnom utjecajem njemačke tradicije te prostorno-političkih dodira. Bez obzira na to što kićenje drvca nije bilo rašireno, domovi su se prije svejedno na Badnjak kitili cvijećem i plodovima, a posebno zelenilom, a to su najčešće činila djeca. Isprva su se kitila bjelogorična stabla, a poslije zimzelena, i to voćem, najčešće jabukama, ali i šljivama, kruškama te raznim slasticama i ukrasima izrađenim od papira, najčešće lanci te razne niti. Čest su i lijep ukras bili pozlaćeni orasi i lješnjaci kojima se kitilo drvce, a najčešće su se postavljale svijeće, simboli nade i božanstva. Poslije su se postavljali i komadići vate, voska ili papira koji su simbolizirali snijeg na drvcu i tako su ga ukrašavali. Imućniji su imali posebne figurice i ukrase.