STARI PRAVOSLAVNI OBIČAJ

Što je to krsna slava i što simbolizira?

Dobrotom naše pravoslavne braće koja uređuju blog Upoznaj pravoslavlje u cijelosti objavljujemo tekst o posebnom običaju u pravoslavlju naših krajeva po kojemu su vjernici Srpske pravoslavne Crkve prepoznatljivi, ne samo u nepravoslavnom, već i u pravoslavnom svijetu. Taj običaj je proslavljanje krsne slave. Što je to krsna slava?

Foto: Wikimedia

Riječ „slava“ u srpskom crkvenom jeziku ima svoje specifično značenje, naime, proslavu sveca zaštitnika. Slava je dakle svetac zaštitnik nekog mjesta, grada, župe itd. To je ono što Hrvati u Slavoniji zovu kirvaj ili kirbaj, u kajkavskim krajevima proštenje ili prošćenje, u Dalmaciji fešta, u Moslavini i Bilogori kram. Parohijska slava je slavlje zaštitnika župe, hramovna slava je slavlje naslovnika crkve, eparhijska slava je slavlje zaštitnika biskupije, a također svoju slavu mogu imati i razna građanska udruženja, institucije itd. Krsna slava je svetac zaštitnik obitelji.

Dakle, svaka pravoslavna obitelj ima svog sveca zaštitnika, i dotični svetac je njihova slava. Zato je jedna od najvažnijih stvari u pravoslavnom domaćinstvu slavska ikona – ikona dotičnog sveca. Ona se čuva kao najveća svetinja u kući, te visi u pravilu na istočnom zidu glavne prostorije u kući. Pred njom se pali kandilo – uljanica koja visi na zidu.

Dan u koji pada dotični svetac zaštitnik, za pravoslavne je dan njihove krsne slave, prava obiteljska svetkovina, u rangu Božića ili Uskrsa. Zato taj dan treba pohoditi crkvu, pomoliti se, te se po mogućnosti ispovjediti i pričestiti. Također treba svećeniku predati popise imena živih i mrtvih članova obitelji da ih spomene na Liturgiji.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Na taj dan se u crkvi ili u kući, ovisi o običaju, služi naročiti obred krsne slave. Obred vrši svećenik, u epitrahilju (štoli) pred slavskom ikonom i upaljenom svijećom. On nije improviziran; to je službeni liturgijski obred koji se kao takav tiska u službenim obrednicima SPC-a. Suštinu obreda čini blagoslov slavskog kolača, koljiva (slavskog žita) i vina (crnog). To su darovi koji predstavljaju žrtvu Bogu: obitelj prinosi Bogu plodove svoga rada, Bogu na slavu, svecu zaštitniku u čast, živim članovima na zdravlje i spasenje, mrtvima na pokoj.

Slavski kolač je okrugla pogača peciva, spremljena po posebnoj recepturi, u njega se miješa blagoslovljena slavska voda. Na sebi ima utisnut isti onakav pečat, kao i euharistijski kruh za pričest, što ovom kolaču daje liturgijski karakter i utemeljenje. On simbolizira Krista. Koljivo ili slavsko žito je smjesa kuhane pšenice, šećera ili meda, te mljevenih oraha i drugih aromatičnih dodataka. Osim za slavu, sprema se i za sahrane i službu za mrtve. U slavskom obredu, u njemu gori zabodena svijeća, te se križoliko prelijeva vinom. Konačno, crno vino simbolizira Krv Kristovu.

Po završetku obreda svi kušaju od blagoslovljenoga, a nakon toga kreće neformalno slavlje. Sam obred ima puno karakterističnih gesti (uzdizanje kolača, njegovo okretanje u zraku pri čemu svi sudjeluju, lomljenje, cjelivanje, prelijevanje vinom itd.). Ovaj obred se, osim na krsnoj, služi na svim ostalim slavama.

Treba reći da krsna slava nije baština cijele Pravoslavne Crkve, već samo Srpske pravoslavne Crkve – SPC. Ona je dakle, isključivo srpski običaj, te se smatra jednim od bitnijih dijelova srpskog nacionalnog identiteta (iako je u cijelosti ili samo nekim elementima prisutna i kod Makedonaca, djelomično Bugara, pa čak i muslimana Bošnjaka i Albanaca, te katolika Hrvata u Hercegovini, Boki i južnoj Dalmaciji). Nema Srbina bez krsne slave, ona je za Srbe znak identiteta, a zbog prakse nasljeđivanja slave s koljena na koljeno često i pouzdani znak nečijeg porijekla.

Slava se nasljeđuje, te sin preuzima očevu slavu, i tako redom. Kći preuzima slavu muža, osim ako ostane u očevoj kući. Običaja vezanih uz slavu ima bezbroj, često variraju od kraja do kraja, tako da ih je teško sve i nabrojati.

O porijeklu slave postoje razne teorije. Najčešća i najraširenija je da se radi o kršćanskoj zamjeni za nekadašnji kult mrtvih predaka i kućnih bogova poganskih Srba. Po toj teoriji, kada bi se neka obitelj, pleme ili klan pokrstilo, uzimalo bi, umjesto svojih kućnih bogova, kršćanskog sveca na čiji dan je bilo krštenje, kao svoga zaštitnika. Rečeno suvremenim teološkim rječnikom, „inkulturacija Evanđelja“.

Ovaj običaj je sankcionirao i Sveti arhijerejski sabor SPC-a, 15. svibnja 1985.: Budući da je Krsna slava blagdan “male Crkve”, to jest obitelji, to je i najmanja obitelj treba slaviti. Kad se sin odvoji u posebno domaćinstvo, pogotovo kad se oženi, dužan je proslavljati Krsno ime, bez obzira na to što ga otac slavi u starom domu. U znak poštovanja roditelja, tako važnu stvar, kao što je osnivanje obitelji i samostalnost slavljenja Krsnog imena, sinovi su dužni o tome obavijestiti oca i zamoliti ga da im to blagoslovi. Ako bi otac odbio ili ne bi htio “predati” Slavu, sinovi se trebaju obratiti svećeniku u mjestu gdje žive, za savjet i blagoslov.

Krsna slava je jedna od 27 elemenata nematerijalnog naslijeđa Srbije, a također je u tom svojstvu unesena i na UNESCO-ov popis svjetske baštine.

Iako je krsna slava dio srpske etnologije, za nas je najbitnija ipak njezina duhovna dimenzija. Ona upečatljivo izražava status obitelji kao kućne crkve, kao male „župe“, malog hrama. U današnje vrijeme razaranja obiteljskog i bračnog života upravo njeno duhovno kršćansko značenje, važnije je nego ikad.

Izvor: orthodoxhr.blogspot.hr | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 18. kolovoza 2017.

Možda vam se svidi