Sljedeći tekst nadahnut je tumačenjem misnih čitanja u korizmi koje je profesor i bibličar dr. Brant Pitre dao u videu “Season of Lent“, originalno objavljenom na YouTube kanalu „Catholic Productions“.

Dr. Brant Pitre istaknuti je bibličar koji predaje na teološkom fakultetu Instituta sv. Augustina te otac petero djece. Doktorat teologije stekao je na Sveučilištu Notre Dame, gdje se specijalizirao za proučavanje Novog zavjeta i drevnog židovstva. Autor je knjiga Jesus and the Jewish Roots of the Eucharist, The Case for Jesus i Jesus and the Jewish Roots of Mary te suradnik u mnogim drugim izdanjima. Autor je brojnih video i audiobiblijskih studija u kojima istražuje biblijske temelje katoličke vjere i teologije (dostupno na BrantPitre.com i na catholicproductions.com).

Često slušam kako se ljudi u korizmi odriču slatkiša, pušenja, alkohola, psovke (???) ili sl. To je samo po sebi suludo jer sve to ionako šteti našem tijelu i duši pa bi se ionako trebali toga uzdržavati. Veći je problem to što većina ljudi uopće ne zna zašto se nečega odriče i koji je uopće smisao odricanja. I ja sam se često pogubio u tom mentalitetu gdje se sve vrti oko nas samih, a da se nikad nisam zapitao što Bog želi. Ako malo bolje obratimo pozornost, misna čitanja na Čistu srijedu daju nam konkretne smjernice za to što Bog želi od nas u korizmi.

Već druga rečenica u čitanju proroka Joela nam govori: „Razderite srca, a ne halje svoje!“ Dakle, nije toliko fokus na izvanjskim djelima pokore, koliko je fokus na našem srcu. Cilj je da se pomirimo s Bogom, kako kaže sv. Pavao u drugom čitanju. Cilj je da naša srca postanu sličnija Isusovu srcu, a ne da se trapimo odricanjima koje smo si sami nametnuli pa da se nakon korizme vratimo starom ili još gorem načinu života.

Također, Isus nam taj dan u evanđelju govori o trima ključnim stvarima za korizmu: molitvi, postu i milostinji. Posebno naglašava da sve to trebamo činiti u skrovitosti, da drugi ne primijete. A zašto? Pa zato da ne izgubimo nagradu na nebu primajući pohvale od ljudi. Zato da se naučimo odricati i umirati sebi iz ljubavi prema Bogu, a ne zbog našeg ega i priznanja ljudi. Ti i Bog ste jedini koji trebate znati za to.

Zašto baš te tri stvari?

Evanđelje na prvu korizmenu nedjelju opisuje nam događaj gdje je đavao iskušavao Isusa u pustinji kroz tri glavne kušnje u kojima su sažete sve kušnje u našem životu. Kako to znamo? Pa na kraju evanđelja nam evanđelist to i potvrđuje riječima: “Pošto iscrpi sve kušnje, đavao se udalji od njega do druge prilike.” Dakle, požude tijela na koje nas đavao pokušava zavesti kroz te tri kušnje su korijen svakog našeg grijeha.

U prvoj kušnji, po završetku posta od 40 dana i noći, đavao govori Isusu da pretvori kamen u kruh. Ta kušnja predstavlja požudu našeg tijela, tj. želju za užitkom. Kako se možemo oduprijeti toj napasti? Pa upravo postom, tj. odricanjem od tjelesnih užitaka, jer se kroz obilje hrane i pića te kroz tjelesne užitke rađaju brojni grijesi (neumjerenost, lijenost, mlakost, bludnost…).

U drugoj kušnji đavao Isusu nudi sva kraljevstva zemlje ako mu se pokloni. Paradoksalno je to što je Isus došao na Zemlju upravo zato da sve ljude i sva kraljevstva istrgne iz ruku sotoninih, a sad mu se to sve nudi. Ali kako? Bez križa, bez patnje, po sotoninim uvjetima. Isus ponovo odgovara i pobjeđuje napast Riječju Božjom i govori da se samo Bogu treba klanjati i služiti. Ta kušnja predstavlja pohlepu i požudu očiju, želju za posjedovanjem, za bogatstvom, za onim što nemamo, a želimo. Koliki su samo prodali svoju dušu sotoni za ovozemaljsku slavu i bogatstvo, koliki se samo upuštaju u krađu i lopovluk samo da bi se dočepali bogatstva i moći… Kako se možemo oduprijeti ovoj napasti? Pa upravo davanjem milostinje i odricanjem od onoga što posjedujemo. Umjesto da sebi zgrćemo blago, trebamo se naučiti toga odreći i dati onima u potrebi. Tako u korijenu režemo navezanost na ovozemaljsko bogatstvo koje je velika zapreka ulasku u Kraljevstvo nebesko. Sjetimo se samo onog bogatog mladića iz evanđelja koji je propustio tu priliku. Blago koje stječemo na nebesima je ono blago koje razdijelimo siromasima na zemlji. Odvajanje desetine je jedna jako dobra odluka koja nam u tome može pomoći.

U trećoj kušnji đavao koristi Isusovu taktiku obrane i citira Sveto pismo, konkretno Psalam 91, te govori Isusu da skoči s Hrama jer je pisano da će ga anđeli čuvati i nositi na rukama. Ta kušnja predstavlja želju da se uzdignemo iznad drugih, da drugima pokažemo što možemo, da nas primijete, prihvate i da nam plješću i odobravaju. Isus je mogao skočiti i lebdjeti pred cijelim Jeruzalemom i sigurno bi tako pridobio mnoge da povjeruju u njega, ali on bira put poniznosti i poslušnosti i ne želi iskušavati Boga. Iz te napasti se rađa grijeh oholosti, koji je korijen svih grijeha, upravo zato što želimo biti kao bogovi. Kako se možemo oduprijeti toj napasti? Pa upravo molitvom gdje na koljenima priznajemo da smo bez Boga maleni, da bez njega ništa ne možemo i da sve dobro koje imamo dolazi od Boga i tako rastemo u poniznosti.

Zašto je Isus uopće morao biti napastovan?

Sjetimo se da je Isus novi Adam koji je došao ispraviti grijeh prvog Adama. Ako pogledamo opis ploda sa stabla spoznaje dobra i zla u Pos 3,6, vidimo da se ono opisuje kao dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno. Zvuči poznato? Dobro za jelo – želja za užitkom, za oči zamamljivo – želja za posjedovanjem, za mudrost poželjno – želja da se uzdignemo iznad drugih, da budemo kao bogovi. Upravo te tri napasti su napasti kojima je Isus kao novi Adam trebao biti kušan i koje je trebao pobijediti kako bi ispravio grijeh prvog Adama, kako bi svoj narod iz progonstva u pustinji, iz ove doline suza vratio natrag u Božji vrt, u Raj.

Kako je dobar naš Bog!

Odlučimo se u ovo radosno vrijeme korizmene priprave za blagdan Uskrsa upravo na ove tri stvari na koje nas Isus poziva. Pojačajmo molitvu, odlučimo se za post i odricanje te za davanje milostinje i pomoć bližnjima kako bismo se približili Isusovu srcu i postali mu sličniji. Kako bismo ovaj Uskrs mogli doživjeti slobodni od svake navezanosti te u radosti djeteta Božjeg. Previše smo zaljubljeni u ovaj svijet i zato se trebamo maknuti u pustinju s Isusom da provodimo vrijeme s njim i da se zaljubimo u njega. “Jer što je god svjetovno – požuda tijela, i požuda očiju, i oholost života – nije od Oca, nego od svijeta. Svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka.” (1 Iv 2, 16-17)