Na temu kulture otkazivanja u emisiji O, tempora! na Laudato TV-u gostovao je novinar Bitno.neta Matija Štahan. Kultura otkazivanja suvremeni je naziv za pojavu kada se pojedinca ili skupinu ljudi nastoji ‘isključiti’ iz javnog života zbog nečega što su rekli ili učinili. Otkazuju im se ugovori, blokira ih se na društvenim mrežama, javno ih se ocrnjuje ili im se prijeti. Ovaj fenomen potiče strah, autocenzuru i međusobno udaljavanje ljudi koji različito misle. Urednik emisije je Stanko Stojić.

Kultura otkazivanja od starih se oblika društvenog isključivanja, smatra Štahan, razlikuje po tome što se, na primjer, ostvaruje u tehnološki uznapredovalom kontekstu suvremenosti. “Danas imamo virtualne lomače na kojima palimo suvremene heretike, često one koje bi se nekoć, primjerice u srednjem vijeku, moglo opisati kao kršćanske pravovjernike”, ističe Štahan.

Također, kultura otkazivanja danas kao fenomen nije podjednako prisutna na svim stranama političko-ideološkog spektra, nego uglavnom na ljevici.

“Kulturu otkazivanja smatram samo jednim od koncepata koji se može uklopiti u znatno širi idejno-vrijednosni sustav vjerovanja s totalitarnim pretenzijama. Otkazivanje se obično odvija u ime ‘političke korektnosti’, povod mu je ono što se na Zapadu naziva ‘mikroagresijama’, a provodi se radi dokazivanja vlastite moralne superiornosti, dakle ‘signalizacije vrline'”, navodi novinar Bitno.neta.

“Razmatramo li pojmovlje kojim možemo govoriti o kulturi otkazivanja u kršćanskom kontekstu, možemo se pozvati na pojam koji papa Franjo u zadnje vrijeme često rabi, a to je ‘kultura odbacivanja’. Ona ne podrazumijeva samo ono na što se odnosi kultura otkazivanja, nego se odnosi na odbacivanje svega što nam ne može poslužiti za naše uske, sebične interese: starijih, onih koji ne mogu na financijski mjerljiv način doprinijeti društvu, ali i odbacivanja svega što smatramo suvišnim ili opresivnim te prošlosti u širem smislu”, rekao je Štahan i dodao:

“Ako ćemo navedeno gledati kroz kršćansku hermeneutiku, onda kulturu otkazivanja kao podskup kulture odbacivanja možemo smatrati dijelom onoga što je Ivan Pavao II. nazvao kulturom smrti. Riječ je o smrti prošlosti, tradicije i starih vrijednosti, uz pojavu revolucionarnog impulsa koji stare etičke sustave želi izbrisati iz javnosti, svesti na potpunu marginu i oblikovati društvo od nule”.

U kulturi otkazivanja postoje dvije glavne struje, drži Štahan, otkazivanje ljudi iz sadašnjosti s jedne, i figura iz prošlosti, s druge strane.

“Otkazivanje osoba iz suvremenosti – glumaca, raznoraznih ‘celebrityja’ i političara samo je površinska razina, jer najdublji zahvati kulture otkazivanja simboličke su naravi, a najmasovnije su se očitovali tijekom Black Lives Matter prosvjeda u Americi nakon smrti Georgea Floyda 2020. godine, kada su rušeni spomenici koji simboliziraju temelje američkog društva, ali i cjelokupne zapadne civilizacije”, ističe Štahan.

“U ime borbe protiv rasizma rušeni su spomenici Abrahamu Lincolnu – koji je oslobodio robove – kao i spomenici utemeljiteljima američke demokracije, poput Georgea Washingtona, dakle riječ je o otklanjanju onih temelja zahvaljujući kojima oni koji provode kulturu otkazivanja danas uopće i mogu djelovati”, rekao je Štahan i nastavio:

“No kultura otkazivanja ne staje samo na američkoj politici, nego obuhvaća i kršćansku kulturu, jer su među stradalim i obezglavljivanim kipovima i kipovi Isusa Krista i Djevice Marije, kao i svetaca poput Junípera Serre, značajnog za američku indijansku zajednicu”.

“Vratimo li se aspektu revolucionarnog zaokreta – znamo da su uz svaku revoluciju padali i kipovi koji su simbolizirali svoja društva, države i epohe – sada čekamo da se na njihovom mjestu stvore neki novi”, zaključuje Štahan.

Ostatak gostovanja novinara Bitno.neta u emisiji O, tempora! pogledate ovdje: