Djelo “O osam zloduha” jedno je od najpoznatijih djela pustinjaka Evagrija Pontskog 1, u kojem on opisuje djelovanje napasti koje emaniraju strasti. Pod pojmom ”strasti”, Evagrije podrazumijeva sve one neuredne čežnje, poticaje i navezanosti koje nas udaljuju od Boga. Evagrije uočava da se napasti koje se rađaju i usmjeravaju naše duše mogu svesti na 8 demona ili 8 zlih misli, koje vode čovjeka u grijeh. I to po redu: 1. proždrljivost, 2. nečistoća, 3. pohlepa ili škrtost, 4. žalost, 5. srdžba, 6. acedija ili lijenost, 7. taština ili slavohlepnost i 8. oholost.

Iako se Evagrije u svom nauku obraća dosta specifičnom krugu ljudi kakvi su bili pustinjaci, ipak se može primijetiti da svaki čovjek, ma čim god bi se zanimao, doživljava ta ista iskušenja. Zato je dobro s praktične strane razmisliti koje nas misli i kušnje najčešće pohađaju i u kakvim situacijama upravo one dolaze. Već odgovor na to pitanje dao bi veliki korak u razotkrivanju izvora grijeha i bio bi početak rasta u krepostima.

*Ostale tekstove iz ovog niza možete pročitati OVDJE

4. Srdžba ili bijes

Srdžba, kako kaže Evagrije, „čini dušu divljom životinjom i tjera je da ustukne od svih susreta (…). Magla koja se diže potamni sunce, a pomisao na osvetu – usamljuje um (…) Oči nasilnika uznemirene su i krvave, zadržavaju se [kao] vjesnici uznemirenog srca“ (De octo spiritibus malitiae, 9.). Čovjek koji je nasjeo na napasti prva tri demona (proždrljivost, bludnost, pohlepa) i koji nije u stanju vladati nad požudnim pokretima duše, nakon nekoga vremena dolazi do sigurno logički ispravnog zaključaka, a to je da nije u mogućnosti realizirati sve svoje čežnje koje prve tri zle misli žele. Ali odgovor na nemogućnost realizacije tih čežnji može biti itekako neadekvatan u obliku napasti srdžbe.

Stoga sljedeća napast koja koristi to nezadovoljstvo i to koristi ga za poticanje zla, a koju Evagrije opaža, je srdžba. Demoni koji napastuju požudne pokrete duše više su usmjereni prema pojedincu i želji za nekakvim postignućem. Zla misao srdžbe budi frustraciju zbog neuspjeha i nezadovoljenja u postizanju ciljeva koje predlažu prve tri napasti.

Proždrljivost, bludnost i srdžbu Evagrije definira zajedničkim nazivnikom kao zle misli ili demoni „lutalice“ (De malignis cogitationibus, 9.). Jer upravo one ne daju čovjeku mir i odvode ga od Božjega puta. Tako dakle srdžba tjera čovjeka da „viče ili učini nešto loše protiv onih koji se pojave u njihovim mislima“ (De malignis cogitationibus, 16.). Bilo da su uzrok srdžbe naše vlastite misli ili vanjske inspiracije, ono što u većini slučajeva tereti i što demon srdžbe iskorištava u želji da ljudskoj duši nanese štetu, jesu misli o ranama nanesenim nama samima ili bližnjima. Imala ta rana zaista svoju realizaciju u sadašnjosti ili prošlosti, zdravorazumski gledano, demon srdžbe je uvijek preuveličava zbog impulsa kojim se hrani. Srdžba je često samo burna reakcija na događaje koji se događaju, a obično im ne prethode razmišljanje ili kvalitetna kritička prosudba. Tu treba razlučiti da o ovakvoj vrsti srdžbe Evagrije razmatra u kategoriji poroka, a ne kao o trenutnom osjećaju koji se pojavljuje s vremena na vrijeme kod svakog normalnog čovjeka. Porok kao i vrlina ima svoj početak, proces razvijanja  i završetak kao konkretni čin, samo u suprotnom zlome smjeru.

Ono što opaža egipatski pustinjak jest da zla misao srdžbe više od svih drugih misli čini čovjeka sličnim zloduhu, jer kako zaključuje: „Srdžba ne može pratiti one koji [se] mole“ (De malignis cogitationibus, 5.), odnosno one koji su s Bogom u odnosu. Suprotnost je zloduh koji bježi od Božje prisutnosti. Čovjek koji ima privilegiju nad ostalim stvorenjima da stupi u odnos s Bogom i na taj način ispuni samoga sebe radošću i mirom, upravo po demonu ili zloj misli srdžbe ne uspijeva to ostvariti. Zbog toga, demon srdžbe također se naziva „vino demona“ (Vidi. G. Bunge, Wino demonów, przekł.: J. Bednarek, A. Ziernicki, Kraków 2009.), a i sam Evagrije koristi tu metaforu, pokazujući da je čovjek pod utjecajem srdžbe sličan onomu koji je opijen vinom.

Srdžba na poseban način iskrivljuje sliku realnosti. Kada iskrivi čovjekovu stvarnost, priprema ga za djelovanje na način koji je koristan za osobu koja je ostala prevarena od srdžbe. Osim što osljepljuje čovjeka u subjektivnom uvjerenju u odnosu na svoje okolnosti, takva osoba iracionalno se ponaša, jer „nasilnika tresu nerazumne misli“ (De octo spiritibus malitiae, 9.). Zato je prikladna intuicija Pavla apostola iz Poslanice Rimljanima kada govori: „buntovnicima pak i nepokornima istini, a pokornima nepravdi – gnjev i srdžba!“ (Rim 2,8).

Obično je u društvu lako prepoznati osobu koja se nalazi u ovome stanju. A osim lakoga prepoznavanja takve osobe, srdžba svjesno potaknuta i probuđena, protivna je ljubavi prema bližnjemu i prema samome Bogu. U kontekstu ljubavi prema bližnjemu i poziva na obraćenje, Pavao apostol uči: „Ali sada i vi odložite sve! Gnjev, srdžba, opakost, hula, prostota van iz vaših usta!“ (Kol 3,8 vidi. Ef 4,31)

Ako čovjek primjećuje da često pada u napade bijesa i srdžbe, dobro je u stanju mira razumno ispitati svoju savjest i pitati se: Kakve mi sumnje dolaze u misao i koje su od njih uzrok srdžbe? Kakvi mi se dokazi predstavljaju kao argumenti, prije nego što padnem u bijes? Kako tumačim nesuglasice i svađe koje su se dogodile u mojoj prošlosti? Jer kako kaže Propovjednik: „Ne nagli u srdžbu, jer srdžba počiva u srcu luđaka” (Prop 7, 9)

Gornji tekst preuzet je s dopuštenjem s web-stranice www.pavlini.com.hr.

*Ostale tekstove iz ovog niza možete pročitati OVDJE.

Footnotes

  1. Tko je Evagrije Pontski? – Pavlini