„Vi ste ono što jedete.” Ta popularna krilatica inače se povezuje s jedenjem zdrave hrane, ali neki su se zapitali primjenjuje li se to na jedenje Tijela i Krvi Kristove. Kada sam prije dvije godine prvi put čula da netko povezuje to dvoje, zapitala sam se je li stvarno moguće kao rezultat svakodnevnoga pohađanja svete mise i sudjelovanja u „kruhu svagdanjem” o kome čujemo u molitvi Očenaša postati više poput Isusa Krista. Kako možemo doznati od svetaca koji su živjeli prije nas, odgovor na to pitanje je potvrdan. Svakodnevno pohađanje svete mise mijenja nas na mnogo načina.

Postajemo gladnijima

Ne, ne mislim na zemaljsku hranu! Mislim na Euharistiju, „izvor i vrhunac svega kršćanskog života” (KKC § 1324). Ako Bog vodi, a mi Ga slijedimo, Euharistija – a naravno, i sveta misa – postat će središtem našega života i naših dana. Kako je rekao sv. Ivan Vianney: „Nema ničega tako velikoga kao što je Euharistija. Da je Bog imao nešto dragocjenije, On bi nam to dao.” Što više razumijemo ljepotu ovoga Božjega dara, to ćemo gladnijima postati da ga redovito primamo.

Rastemo u svetosti

Naša vjera raste kada učimo više, i u intelektualnome i u duhovnome smislu. Kako Riječ Božja ulazi u naš um i naše srce, počinjemo se preobražavati, videći u određenoj mjeri kako poroke promijeniti u kreposti. Ponekad vidimo elemente svojega vlastitoga života u biblijskim čitanjima ili u propovijedima koje čujemo, i to nam omogućava da sebi za osobni cilj postavimo usklađivanje samih sebe s načinom na koji Bog želi da živimo. Primanje Euharistije nastavlja tu preobrazbu, pomažući nam razumjeti kako ljubiti onako kako ljubi Bog. Kako je ustvrdila sveta Terezija iz Lisieuxa: „Razumjela sam da su svi pozivi sadržani u ljubavi – da je ljubav sve, a budući da je ona vječna, ona obuhvaća svako vrijeme i svako mjesto.”

Svakodnevno posjećivanje Isusa u svetohraništu također nam može pomoći rasti u svetosti. Sveti papa Ivan Pavao II. rekao je: „Ljubite Isusa prisutnoga u Euharistiji. On je prisutan na način žrtve u svetoj misi, koja obnavlja žrtvu na Križu. Ići na svetu misu znači ići na Kalvariju sresti Njega, našega Otkupitelja. On nam dolazi u svetoj Pričesti, i ostaje prisutnim u svetohraništima naših crkava, jer On je naš prijatelj.” Jednako kao što su žene i ljubljeni Isusov učenik vjerojatno rasli u svetosti dok su ostali s Isusom u Njegovoj Muci i smrti, i mi imamo priliku rasti u svetosti, zahvaljujući tome što smo bili podno Križa za vrijeme svete misne žrtve.

K tome, dok ostajemo blizu beskonačne nade Križa našega Spasitelja, počinjemo svoje vlastite križeve gledati kao razlog za radost.

Raskidamo navezanost na grijeh

Istovremeno dok rastemo u svetosti, u nama će se razvijati gađenje prema grijehu.

„Onaj tko pobožno sluša svetu misu primit će veliku snagu, koja će mu omogućiti da se odupre smrtnome grijehu, i tamo će mu biti oprošteni svi manji grijesi koje je mogao počiniti do toga trenutka.” (sveti Augustin)

Želja da pohađamo svetu misu i da svesrdno slijedimo Isusa pomaže nam da pobijedimo poroke i rastemo u krjeposti.

Primamo više milosti

Milosti koje primamo možda nećemo odmah spoznati, ali znamo da je Bog spreman izliti ih na nas. Sveta Faustina pisala je u svojemu Dnevniku – Milosrđe Božje u mojoj duši da joj je Isus rekao: „Želim se sjediniti s ljudskim dušama. Znaj, kćeri moja, kada dolazim u sv. Pričesti u ljudsko srce, imam pune ruke svekolikih milosti i želim ih darovati dušama […]” (1385) Računica je ovdje jednostavna: što više pohađamo svetu misu, više ćemo milosti primiti – uz pretpostavku da smo za njih otvoreni.

Možemo živjeti svoj poziv (ili pozive)

Svakodnevno pohađanje svete mise daje nam sposobnost živjeti u punini svoj poziv (ili pozive). Sveta Faustina pisala je: „Taj Kruh snažnih daje mi svekoliku snagu izvršavati to djelo i imam hrabrosti učiniti sve što Gospodin želi.” Zadaci koje nam Bog može otkriti za vrijeme našega zajedništva s Njime mogu nam se činiti zastrašujućima ako mislimo da smo na taj poziv ili pozive pozvani sami, ali kada možemo redovito primati svetu Pričest tijekom mise, to će nam omogućiti da živimo onako kako smo pozvani živjeti, i da shvatimo da uistinu nismo sami.

Želimo sve više vremena provoditi s Isusom

Uskoro ćemo otkriti da svakodnevno pohađanje svete mise jednostavno nije dovoljno – osjećat ćemo se pozvanima provoditi sve više vremena s Isusom, što će nas potaknuti da sudjelujemo u svetim urama i u klanjanju Isusu u Presvetome oltarskome sakramentu. Sveta Terezija iz Kolkate govorila je o tome kada je izjavila da je „vrijeme koje provodite s Isusom u Presvetome sakramentu najbolje vrijeme koje ćete provesti na zemlji”. Kada budemo provodili dovoljno vremena s Isusom u Presvetome oltarskome sakramentu da dođemo do toga istoga zaključka, činit ćemo sve što možemo kako bismo što je više moguće vremena provoditi s Njime.

Dakle, što je najbolji „promotivni govor” koji možemo nekome održati o tome što se događa kada svakodnevno pohađamo svetu misu? Možda je na to najbolje odgovorio sveti papa Leon Veliki: „Naše sudjelovanje u Tijelu i Krvi Kristovoj nema druge svrhe doli da nas preobrazi u ono što primamo.”

Izvor: Catholic Link | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.