Sasvim ćemo jednostavno izraziti njezinu bit: sentimentalnost se sastoji u potrebi da budemo ganuti. Nečim dražesnim ili onim što usrećuje, nečim žalosnim ili strašnim, velikim i uzvišenim, ili slabim i bespomoćnim — u svakom slučaju da budemo ganuti. Netko tu potrebu posjeduje više, a netko manje; no svatko u nekoj mjeri i u nekom obliku. Začudno nje ima pogotovu kod onih koji uopće ne izgledaju kao osjećajni: kod ljudi razuma, volje, kod trijeznih i praktičnih naravi. To pokazuje da je ona zapravo nešto drugo doli zbiljski osjećaj. On može biti vrlo jak, jasan i čist; sentimentalnost naprotiv jest poluosjećaj, neka duhovna mekoća, povezana s osjetilnim. Pa je posebno jaka baš kod ljudi koji nemaju jasan, pravim vrjednotama određen karakter. Ali također, kako smo rekli, kod onih koji naoko imaju vrlo izražen “karakter”, volju i disciplinu, pa stoga sa svojim osjećajima lako strane u ono što je manje vrijedno.

Svega toga ima i na religioznom području. Način na koji sentimentalni čovjek poima religiozne likove; istine koje stavlja u prvi plan; riječi koje se vraćaju preko njegovih usta i sav način njegova držanja – sve smjera k tome da bude ganut. Do određene mjere ne možemo ništa reći protiv toga; to je naime osobina, poput mutna razuma ili slabih mišića. No čim ta osoba postane vodeća, djeluje kao zamka. Oduzima Objavi njezinu veličinu; likove svetaca odvlači u područje čudnoga; religiozni život čini mekušastim, slabašnim, nenaravnim i nelagodnim. Takve primjere susrećemo posvuda; dovoljno je pogledati samo molitvenike i knjižice za meditaciju koje kolaju okolo ili uvriježenu religioznu umjetnost, ili pak promotriti način na koji se govori o Kristovim mukama ili o dušama u čistilištu. U prvom su redu jedna slika i molitveni motiv potpali pod njihov utjecaj: Srce Isusovo. Po sebi ta “pobožnost” pripada nečemu najdubljem što je kršćanska pobožnost iznjedrila. No ona bi trebala biti velika zbog veličine objavljene istine; puna kristovske snage; čista i plemenita. No umjesto toga ona je prečesto nepodnošljivo mekušasta i nenaravna.

Moglo bi se tu još mnogo toga reći. U svakom slučaju, sentimentalnost je tu i veoma je moćna. Sentimentalan čovjek teško sudjeluje u misi. On tu svetu radnju doživljava kao nešto ukočeno i hladno; kao nešto što nema srčanosti, što ne dopušta blizinu, što ne tješi niti izgrađuje. I u tome on – ako se njegovu situaciju uzme kao polazište – doduše ima pravo. Misa je uistinu ukočena. Njezine su misli velike i opore. Njezina radnja jednostavna. Riječi su jasne i štedljive, a osjećaji obuzdani. Njezin nutarnji pristup pun je duboke predanosti, ali miran i čedan. Stoga se sentimentalnost nastoji izboriti protiv toga i odvući svetu misu na svoju stranu. Oltar, čije se obličje nije nikada smjelo više udaljiti od čistoga oblika svetoga stola, dobiva pompoznu i sjajnu nadogradnju s lampicama i anđelčićima; radnja se obavija ceremonijama koje trebaju doticati maštu, odjeća ministranata prelazi u kićenu i lutkastu. Tekstovi i melodija pjesama postaju sladunjavi; na mjesto misala s njegovim veličajnim tekstovima guraju se “misne pobožnosti” pune umjetnih predodžbi te slabašnih i nestvarnih doživljaja i tako dalje. Tako se gubi ono bitno. Spomen Gospodnji pretvara se u “pobudnu” predstavu, a ozbiljno sudjelovanje u svetomu slavlju u dirljiv doživljaj.

Događaj koji se zbio u dvorani Posljednje večere u Jeruzalemu i smrt kojom je Gospodin umro na križu – oboje otajstveno međusobno isprepleteni, kao što pokazuju riječi pretvorbe – u svetoj su misi uvijek iznova prisutni. Krist je rekao: “Ovo činite meni na spomen.” Crkva je primila tu zapovijed i ispunja je tijekom stoljeća sve do kraja vremena. Ali na koji način? Kako ona “to čini”? U strogoj formi liturgijskoga čina.

Kako bismo bolje razumjeli što se pod tim misli, zapitajmo se ovako: Kakvo bi obličje poprimilo to “činjenje” kad bismo ga jednostavno prepustili pobožnomu – što često znači isto što i sentimentalnomu – osjećaju? Za to je dovoljan pogled u neke pobožne knjige. Sve bi bilo vrlo bogato riječima i puno osjećaja. Gdje god je moguće, istaknula bi se strava i groza muke. Neprestano bi bilo govora o Isusovoj ljubavi. Isusu bismo se s pobožnom nametljivošću obraćali, hvalili ga i sažalijevali, davali da on govori sve moguće i nemoguće, itd. Tekstovi misala govore na sasvim drugi način. Oni su kratki i jasni. Njihovo je raspoloženje puno duboke zahvaćenosti, ali mirno i puno poštovanja. Jedva da se uopće obraćaju Isusu. Za vrijeme kanona uopće ne; za kratko vrijeme nakon dovršenoga čina spomena – u Jaganjče Božji i u molitvama prije pričesti – ali s velikom suzdržanošću. U pravilu se riječi misne molitve obraćaju Ocu. O onomu što se u Gospodinu samome događa za vrijeme muke i umiranja uopće se ne govori; to, obavijeno najdubljim strahopoštovanjem, ostaje u sjeni cjeline otajstva.

A što se tiče oblikovanja samoga činjenja, svete radnje kao takve, pasionska nam prikazanja pokazuju kamo bi ga odveo neposredni osjećaj vjernika: bilo bi to više ili manje detaljno oponašanje onoga što se događalo u dvorani Posljednje večere i na Golgoti. Kad sve to sagledamo, vidjet ćemo kolike su snage bile potrebne da bi se izgradilo nešto toliko puno bogobojaznog strahopoštovanja kao što je sveta misa.

U njoj nema ni oponašanja ni sentimentalnoga suosjećanja. Ono što se na Golgoti događalo uopće ne dolazi u prvi plan, nego je u sjeni cjeline otajstva. Radnja je određena onim što se događalo u dvorani Posljednje večere. No ni to se ne oponaša, nego se pretače u drugi, strogo stilizirani oblik koji podjednako skriva koliko i izriče. U prvim se stoljećima vjerovalo kako svete stvari treba obaviti tajnom. Prvo zbog opasnosti od potjere koja ih je oskvrnjivala kad god bi ih se dočepala; no zatim i stoga što su znali da je otajstvo naravna sfera svetoga. Tu smo sferu mi izgubili, ili dopustili da sklizne u polutamu osjećaja, u neku lažnu “mistiku”.

Možda je jedna od najvažnijih zadaća religiozne obnove ponovno otkriti područje pravoga otajstva i nutarnje držanje koje mu priliči, a kojem baš ništa sentimentalno nije vlastito; koje neće do onoga što nam je vjerovati pokušavati doći posredstvom izvanjskog blještavila, nego će poklad vjere održavati u svoj njegovoj strogosti. Tu, u jeziku i stilu liturgije, možda je jedino mjesto gdje još opstoji prava arkanska disciplina i gdje je uvijek nanovo treba učiti.

Dakle, forma mise želi upravo suprotno od onoga što bi htjela sentimentalnost. Ona želi biti dirnuta i zato traži dojmljive radnje koje pružaju doživljaj strave ili bespomoćnosti; riječi koje kipte od osjećaja; uzbudljive slike; živopisne dijaloge itd. Od svega toga u misi nema ničega; pa tako sentimentalni čovjek ima izbor: ili uopće ne ići na misu i povući se u privatne pobožnosti, ili iskriviti njezin karakter i od nje napraviti svojevrsno dirljivo pasionsko prikazanje – ili pak hrabro pogledati samomu sebi u oči i obračunati se s vlastitim osjećajima. Sentimentalnost je potrebno prevladati, ili nećemo nikada doći do pravoga odnosa prema svetoj misi. Pojedinac se mora posve kloniti prosuđivanja mise na temelju vlastitih osjećaja i želja, jer ona je onaj oblik što ga je vršenje naloga Gospodnjeg poprimilo posredstvom Crkve. Tu svakako ne treba ni u čemu pretjerivati niti bilo od njezinih riječi, bilo od ceremonija praviti dogmu; no nedvojbeno je u svakom slučaju to da je način kako se u njoj vrši spomen Gospodnji, lex orandi, norma svete službe.

Tko dakle doista želi vjerovati, dakle biti poslušan Objavi, mora to činiti i tu pa stoga i svoje osjećaje dati u školu te norme. Tada će mu postati razvidno da je tu život sasvim drukčijih dimenzija od života njegove vlastite individualnosti. Susrest će se s osjećajima koji dolaze iz dubine Božje. Susrest će unutarnji svijet. Osjetit će sile koje vladaju u nutrini Crkve.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Romana Guardinija “Razmatranja o svetoj misi”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.