Što ako Isusov ponovni dolazak na kraju bude sličan prvom? Bi li mnogi kršćani bili razočarani? Možda, ali mislim da ne bismo trebali biti. Naime, premda Otkrivenje opisuje dovoljno gladi, kuga i pošasti, 6. poglavlje ipak prikazuje Božji sud nad moćnicima i silnicima kao “gnjev Jaganjčev”. Zašto Ivan ovdje koristi sliku Jaganjca? Kakav strah može Jaganjac doista pobuditi? Zašto nije govorio o gnjevu judejskoga lava?

Isto tako, zašto “pobjedu” postižu nakon Kristova prvog dolaska oni koji “nisu ljubili života svoga – sve do smrti”? Ili zašto su suprotstavljene strane postavljene tako neravnomjerno: dva zmaja i zvijer napadaju trudnu ženu dok rađa dijete Mesiju? Naravno, tamo je sveti arkanđeo Mihael; ali najviše što on može je srušiti zmaja s neba – pa sada đavao može progoniti ženu u pustinji i zatim ratovati protiv ostatka njezinih potomaka. Ukratko, karte su jasno podijeljene – na pogrešan način!

A što je sa završnim prizorom (19. poglavlje), kada Krist dolazi da “osveti na njoj krv slugu svojih” (r. 2)? Tamo vidimo nekoga koji se naziva “Vjernim i Istinitim” kako jaše na bijelome konju, uz pratnju nebeskih vojski u bijelim haljama (zar je to njihov najbolji oklop?) i bori se samo mačem koji “mu iz usta izlazi”! Zašto nije u njegovoj desnoj ruci? Zašto ne maše njime? To je očito mač Duha, riječ Božja, koju propovijeda – a ne vojno oružje za masovno uništenje. Zatim hvata Zvijer i Lažnog proroka i baca ih žive u vatru i sumpor. Primjećujete li da ih nije prvo ubio, sasjekao ili likovao nad njihovim leševima. Zatim se opisuje sudbina zlih u sljedeća dva poglavlja jednostavno govoreći da su isključeni iz novoga Jeruzalema. Kakva je to zaslužena kazna? Zašto je Isus još uvijek Jaganjac – do samoga kraja? I zašto svadbena gozba, a ne pobjedničko slavlje?

Mislim da bi očekivanja mnogih kršćana o Kristovu ponovnom dolasku trebalo ispraviti. Inače ćemo se boriti s razočaranjem – kao što se dogodilo Isusovim suvremenicima Židovima u prvom stoljeću. Možda bismo trebali ponovno razmotriti uobičajenu sliku Boga, koji potiskuje svoj gnjev – “Samo čekajte, vidjet ćete kako ljut i osvetoljubiv doista mogu biti” – tako da je pažljivije promotrimo u vidu njegova savršenog očinstva. Time ne govorimo da nema božanskoga gnjeva; jednostavno ga postavljamo u dosljednu sliku Boga koju nam Isus pruža. Kao što sam već rekao, promatranje Božjega suda u okviru božanskoga očinstva ne smanjuje mjerila pravde i ne umanjuje strogost suda: očevi općenito zahtijevaju više od svojih sinova i kćeri nego suci od optuženika.

Kakva bi, dakle, trebala biti naša predodžba Isusova ponovnog dolaska? Za mene je ona euharistijska i ona se ostvaruje kada misa donosi nebo na zemlju. Baš kao što zemaljski svećenik stoji nad kruhom i vinom i kaže “Ovo je moje tijelo”, i tako pretvara kruh i vino, tako Krist Veliki svećenik stoji nad svemirom, izgovarajući iste riječi. Stojimo na zemlji kao što kruh i vino stoje na oltaru. Tu smo da se preobrazimo: da umremo sebi, živimo za druge i ljubimo poput Boga. To je ono što se događa na oltaru zemlje, upravo kao što se događa na oltarima naših crkava. Kao što je vatra sišla s neba da spali žrtve na Salomonovu oltaru, tako je vatra sišla da zahvati učenike na prve Duhove. Vatra je jedna te ista; to je Duh Sveti, koji omogućava da budemo prikazani kao žive žrtve na oltaru zemlje. To je ono što daje smisao drugoj polovici Otkrivenja.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Scotta Hahna “Gozba Jaganjčeva”.  Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.